Citiraj:
Osim: Na Balkanu nikad dosta belaja!
Ivica Osim danas na kašičicu gleda fudbal, u kojem je kao igrač i trener proveo više od pola životnog veka. Zbog posledica teškog moždanog udara, legendarni napadač bosanskog Željezničara, trenerski tvorac njegovog istorijskog plasmana u polufinale Kupa UEFA, strateg Partizana, grčkog Panatinaikosa, austrijskog Šturma, japanskog Džef junajteda i poslednji selektor tzv. velike Jugoslavije, koju je doveo do četvrtfinala Svetskog prvenstva, „na jedno oko" prati igru kojom se bavio s toliko strasti i mudrosti.
- Izbegavam da gledam utakmice. Lekari mi ne daju zbog stresa. Kažu - ne igraj se glavom. Znaju i oni da je nemoguće bez nerviranja pratiti fudbal. Meni kao treneru, pogotovo. Još uvek me izbace iz takta igrači koji komplikuju jednostavne stvari. Ali, dug je to period života da bih ga se tek tako odrekao, zaboravio. I dalje učim. I, kad mogu, uživam u toj specifičnoj fudbalskoj pravdi, gde David ne mora uvek biti gubitnik, a Golijat obavezno pobednik - kaže na početku razgovora za Danas čuveni „Štraus sa Grbavice".
Prija li vam saznanje da su za vaše zdravlje strepeli mnogi od Triglava do Đevđelije?
- Stvarno ne znam čime sam to zaslužio. Ne mislim da sam išta posebno uradio. Možda sam, jedino, bio hrabriji od ostalih. Uvek sam pričao ono što mislim, makar se zbog toga morao sa svima posvađati. Ili je to zbog toga što sam sa Željezničarom stao u polufinalu Kupa UEFA, a s reprezentacijom Jugoslavije penalima zaustavljen u četvrtfinalu Svetskog prvenstva. To je od mene, izgleda, napravilo nekakvu tragičnu figuru, a ljudi vole takve.
Ilije to zbog vašeg principijelnog stava da posle raspada SFRJ ne vodite nijedan klub i reprezentaciju s tih prostora?
- Sada ne znam da li je dobro što sam tada tako postupao. Znate, čovek se uvek preispituje. Stalno razmišlja da li je trebalo drugačije, šta bi bilo da je bilo... Ali, nisam mogao protiv sebe i svoje porodice, nisam hteo ni smeo dozvoliti da bilo koja strana upire prstom u nas. Nismo to zaslužili. Pod tim izgovorom sam odbio poziv Saveza BiH. Zato sam otišao iz Partizana.
Jugonostalgičari se uvek i svuda pominju u negativnom kontekstu. Vi nikada niste krili žal za zajedničkom državom?
- Ne znam zašto se ljudi stide toga. Sve sam stekao u velikoj Jugoslaviji. Prijatelje, neprijatelje, ime... Neću da gazim po svojoj prošlosti. Lakše mi je glasno priznati da sam jugonostalgičar nego se u tišini mučiti sam sa sobom, a pred drugima drugačije pričati. Previše je takvih glumaca, foliranata i licemera. Nisam od te sorte.
Da li je posle svega došlo vreme da, u miru, živimo jedni pored drugih?
- Živeli smo već zajedno i jedni pored drugih, pa je puklo i završilo se tragedijom. I sada takva opasnost visi u vazduhu. Latentno. Balkan je, nažalost, bomba za koju ne znaš kada može da eksplodira. Takvi smo, što nas više udaraju po glavi, sve smo gori. Kao da nam nikada nije dosta belaja.
Ima li onda smisla i budućnosti balkanska fudbalska liga, čije pokretanje neki zagovaraju?
- Fudbal bi trebalo da bude faktor ujedinjavanja, a ne razjedinjavanja. Nije takva liga potrebna samo nama već i Evropi. Balkan je uvek bio nepresušno izvorište talentovane dece, rasadnik fudbalera s idejom, vrsnih tehničara s vic rešenjima u igri. Zapadu su potrebni takvi igrači, a neće ih moći doveka dovoditi iz Brazila i podsaharske Afrike. Mogli bismo im biti zimska bašta, iz koje će uzimati „povrće i voće" kada im ponestane njihovog. Ne mislim samo na eksjugoslovenske republike, već i na Rumuniju, Bugarsku, Tursku i Grčku. U svakoj od tih zemalja postoje makar dva velika i organizovana kluba, s dosta navijača, slavnom tradicijom i zapaženim rezultatima u takmičenjima UEFA. Ali, prethodno bi Evropa morala nešto uložiti. Mora nam i davati, a ne samo uzimati najbolje od nas.
Kako osigurati bezbednost na tim utakmicama u uslovima narastajućeg navijačkog nasilja u Srbiji, BiH, Hrvatskoj?
- Sve je to ista „škola", jer ovde se neprestano ulaže u nasilje. Previše je izazivača ratova, ljudi sa ratnim frustracijama i destruktivnim opsesijama. Likova bez identiteta i nade, koji se poistovećuju sa klubovima. A, onda dele po navijačkoj, političkoj ili verskoj osnovi. Ali, i tu bi Evropa trebalo da nam pomogne. Ulaganje u fudbal je ulaganje u bolji život. Tih dečaka, njihovih porodica, društva.
Navijački sukob odneo je nedavno jedan ljudski život u Širokom brijegu. Ko je kriv za tragediju?
- Svi znamo zašto je i kako došlo do te tragedije, ali niko nema petlju da to javno kaže. U Bosni i Hercegovini nema čoveka kojem bi mase verovale, krenule za njim. Nemamo svog Vilija Branta da se izvini u ime svih.
Može li mala Bosna i Hercegovina preko velikog Portugala do Svetskog prvenstva 2010?
- U sportu i životu je sve moguće, a publika voli kada na patosu vidi moćnije, poznatije, bogatije. Legendarni bokser Mohamed Ali pričao je da su njegove mečeve iz prvih redova gledali oni s najviše para, koji nisu pitali šta košta da izbliza vide kako neko tuče najboljeg. Portugal je veliki izazov za Bosnu i Hercegovinu. Motiv, takođe. Naša reprezentacija ima, međutim, i dosta aduta. Portugalci svojim izjavama samo pojačavaju želju za pobedom kod Bosanaca. Samo se nadam da će je gospodin Blažević (selektor BiH - prim. a.) iskontrolisati i na pravi način kanalisati. Do sada se dobro nosio sa zvezdama i medijskom euforijom koja prati one koji laktovima proširuju ulice. Novinari mogu sve - da od prosečnog fudbalera naprave Ronalda, a od pravog bogalja.
Srbija je već, na impresivan način, stigla do Južne Afrike. Dokle bi mogla na samom turniru?
- Srbija je potencijalni hit Svetskog prvenstva, kao što je doskora bila Hrvatska, a nekada afričke i dalekoazijske zemlje. Ima nekoliko sjajnih individualaca, poput onog malog plavušana Krasića, i selektora sa iskustvom i znanjem, koji će sigurno spreman dočekati turnir. Bojim se, jedino, da je opet na (s)ceni gladijatorski fudbal. Vidim da ponovo važi ona stara „ko leži, taj ne beži". Oni koji nemaju, kao mi, fudbalere čije lopte „imaju oči" nameću igru s puno trke i agresije, čak prljavštine. Videćemo kako će se Srbija snaći u takvom ambijentu.
Iza vas je bogata i uspešna trenerska karijera. Na koji svoj uspeh ste najponosniji?
- Najponosniji sam na generaciju reprezentativaca sa Mondijala 1990. Srećan sam što sam vodio takve igrače i ljude, što posle svega nisu zaboravili jedni na druge. Ni mene - zaključuje razgovor fudbalski mudrac sa Miljacke.
Džajić nije zaslužio lisice
- Džaja nije zaslužio da onako postupaju s njim. Zar da takvu sportsku veličinu i zaslužnog građanina u lisicama sprovode u zatvor?! To je najlakši način da srozaju nečije ime i delo. Ne znam koliko ga svojim rečima mogu utešiti, ima onih koji su mu bliži i sigurno to čine, ali ne mogu ostati nem i slep na ono kroz šta je prošao, kaže Osim o skorašnjim dešavanjima oko Dragana Džajića.
Da mi je videti Zemunelo
- Imam veliku želju da vidim Partizanov sportski centar Teleoptik. Neću reći da sam baš ja njegov idejni tvorac, ali, recimo da sam sa Nenadom Bjekovićem (bivši sportski direktor crno-belih - prim. aut) i Žarkom Zečevićem (eks generalni sekretar - prim. aut) mnogo puta pričao o takvom trening kampu. Sim Amar ga je pre nekoliko godina posetio sa Željezničarom i preneo mi da je malo takvih u Evrop, kaže Osim koji gotovo 20 godina nije bio u Srbiji.
Džeko i Krasić - bomba u Milanu
Osim navija da se u istom timu - Milanu nađu jedan Bosanac i jedan Srbin. Ubeđen je da bi napadač Volfsburga i BiH reprezentacije Edin Džeko sa vezistom moskovskog CSKA i selekcije Srbije Milošem Krasićem predstavljao dobitnu kombinaciju u dresu „rosonera".
- Kada već ne mogu političari, neka ih spoji fudbal. Milanu je potrebna takva „bomba". Njih dvojica bi ga iz temelja razdrmali.
_________________
Пао је у блато и осјетио цијев. Видио је фацу брадату и дрску.
Видио је смрт и чуо је ријечи, добродошли у
Републику Српску!