Kao med sestra-gledala sam porode u BL, kao trudnica- poradjala sam se u De i kao prijateljica- prisustvovala porodu. Svaka situacija je drugacija. Dok sam bila u skoli, sve to mi je djelovalo zastrasujuce. Sada iz ove prespektive, jedina zastrasujuca cinjenica je - uslov koji ti nudi bolnica. Dvije porodilje u jednoj sobi. Barem 4 babice i nas 10 ucenica. Nikad ne reci nikad ali bih se radije porodila u kuci nego u tim uslovima

Porod.. Od momenta ulaska u bolnicu do par sati iza poroda, otac mog djeteta se nije odvajao od mene. Bili smo sami.. babica je ulazila po potrebi.. Doktor je usao na zavrsni cin. Nema epizotomije, nema klistiranja, nema brijanja. Otac nema masku.. Kakav je takav je.. Nije se zavirivao
dole 
I meni je to mnogo znacilo.
I u dobru i u zlu..
Drugarica u drugom gradu, ista drzava, 8 mjeseci poslije mog poroda..Vozim ju u bolnicu.. U jednom momentu njenih bolova, ulazi babica i tiho ju pita - da li dozvoljava da student/ spec prisustvuje porodu, ona negira i nikom nista. On ostaje iza vrata i posmatra kroz staklo. Ja sam uz nju. Bodrim ju. Gledam ju
dole i ne vidim nista gadno, samo zenu u velikim bolovima u trenutku najuzvisenijeg smisla zivota.
Danas - sutra, budem li opet radjala, bice mi cast imati kraj sebe muskarca koji se nece gaditi momenta kada na svijet dolazi plod nase ljubavi.