Zaboravih napisati : onaj student sa medicine (mora da je vec zavrsio

,davno je to bilo ) koji je za vrijeme rata u studentskoj brigadi izgubio nogu (mislim da se Goran zove,zaboravna sam) - je imao jako dobar prolaz kod djevojaka.
I uvijek sam ga vidjala sa predivnim curama.Ali zaista,zaista lijepim.
I uvijek je tu bilo i more cura koje su potajno uzdisale za njim (dok je jos bio,cini mi se dosta dugo,sa nekom plavusom).
Nikada nikoga nisam cula da je spomenuo to sto on nema nogu kao neki ogroman nedostatak ili da je komentarisao za cure u njegovom drustvu - "sta ce s njim,mogla je naci nekog sa dvije noge".
Naprotiv - ljudi su o njemu uvijek govorili s divljenjem,jer je bio dovoljno hrabar i psihicki stabilan i jak da prevazidje sve to i nastavi svoj zivot.
Ja se zaista divim takvim ljudima,koji se ne bace u ocajanje i ne okrivljuju citav svijet za svoj nedostatak.
Ja ne znam kako bih se nosila s tim da mi se tako nesto desi.Nadam se,samo se nadam,da bih imala bar upola toliko hrabrosti i snage kao on i kao neki ljudi koje znam ili koje sam zapazila.
Mislim da je dosta teze ljudima koji postanu invalidi u toku zivota,nego onima koji su rodjeni sa nekim invaliditetom.
Htjedoh reci - mozda ti strepis bez razloga.
Tvoja cura samo sepa,ako sam dobro razumjela,a taj momak uopste nema jednu nogu i nisam uocila da ga ljudi smatraju manje vrijednim.
Zasto bi tvoju djevojku neko smatrao nedostojnom tebe?
I nisi li ipak ti taj koji je jedini mjerodavan da procjeni da li neko jeste ili nije za tebe?