banjalukaforum.com

CAHURE
Bilo je vremena u Srebrenici kada nisam izlazio vani i po 20-tak dana.Bio sam u stanu i podrumu.Nekada bi mi roditelji dozvolili da nekoliko minuta izadjem na balkon.Gledajuci sa balkona na ulicu zamisljao sam da sam vani.Jako mi je nedostajala «sloboda».Kada bi mi bas prekipilo postajao sam agresivan i htio vani.Roditelji su me morali pustiti.Barem jedan sat.Taj sat je prolazio kao minut.Tek sto izadjes cujes mamin glas «U kucu ako hoces opet izaci sutra».Morao sam uci.Nisam htio da se roditelji brinu, a i bio sam svjestan sta iznenadna granata moze uraditi.Nekada nisam htio uci, jer su neki drugi djecaci ostajali vani.Desavalo se da me mama ili otac prakticno ganjaju oko zgrade kako bi me uvukli u kucu.Meni je tada trebala slobodna igra, a roditeljima je trebao sin na sigurnom mjestu.Danas razumijem i sebe i roditelje.
Sat ili dva (ako mi se posreci) vremena vani za mene su bili bolji od svih ostalih stvari.Neka sam gladan, otici cu po vodu, necu biti nemiran u kuci, samo mi dajte jedan sat mira, slobode i srece.Taj sat igre smo provodili sjedeci na jednoj pozidi i tracajuci ljude oko nas.Zakleli smo se da nam je cika Atif neprijatelj broj jedan jer mu je supruga srpkinja.Nju nikada nismo vidjeli, jer nikada nije izlazila vani.Atifa smo zezali najvecom uvredom u to vrijeme «cetnik cetnik».Mi, djeca smo bili jedina napast za Atifa.Gadjali smo ga prackama i rugali mu se na sve moguce nacine.Krajem 92 igrali smo se iznad zgrade.Neko je rekao da je Elvirov otac poginuo.Elvir je bio djecak iz nase raje.Ja sam se igrao sa nekim stapom.Soko (jaran) me poceo plasiti.» Taj stap je Elvir juce dirao i poginuo mu je otac.I tvoj ce, ostavi to» Sjecam se da sam odmah bacio taj stap od sebe.Dugo poslije niko nije smio pipnuti ukleti stap.Elvir je izasao vani.Gledali smo u njega i cutali.Niko se nije smio usuditi da ga pita.Sam je rekao «Rekli su da je mrtav ja ne znam, ne vjerujem dok ne vidim».Elvir je tada imao nesto vise od 10 godina.Zaigrali smo se i niko pa ni Elvir, cini mi se nije razmisljao o tome.Mjenjali smo cahure metaka.Svadjali se koji kalibar je najubojitiji.Elvir je prednjacio po broju cahura, ali bio je nezadovoljan jer nije imao ni jednu «cetnicku cahuru».(bilo je razlike izmedju «nasih» i «njihovih» cahura.)Za jednu «cetnicku cahuru» mogao si dobiti vise od deset «nasih».Prepirali smo se oko necega i derali se sve dok nas neko nije nadglasao «dzenaza».
Dzenaze su prolazile kroz nasu ulicu, i na dan ih je bilo mnogo.Mi smo se po obicaju usutili.Ne zato sto smo postovali obicaj, nego sto nas je jelo nesto iznutra.U nasim malim tijelima tada je pocela rasti mrznja.Soko je psovo na sav glas.Uvijek su nam dzenaze kvarile igru.Nesto se cudno desavalo.Nosila su spustena bas pored nase zgrade.Vidio sam Elvirovu mamu kako place.Elvir je potrcao prema nosilima a i svi mi za njim.Danas se kajem sto sam krenuo za Elvirom tada.Otkrili su nosila.Elvirova mama je zeljela vidjeti muza posljednji put.
Vidjela ga je, ali vidio sam ga i ja.Na licu mu se neka cudna boja mjesala sa modrom.Na vratu je imao veliku, krvavu rupu.U kosi mu je bilo zemlje i prasine.Dzenaza je morala krenuti dalje, jer ce ih danas vjerovatno jos biti.Elvir je ostao sa nama.Nije plakao.Samo pogled mu je bio drugaciji.Cutao je.Cutali smo i mi.Sjedili smo na pozidi tada i cini mi se da se niko nije mrdao.Monotoniju je razbio Elvir.Polahko, kao da se predaje, jednom rukom iz dzepa sasivenih zelenih hlaca od roletne, izvadio je sve cahure i jednu po jednu ih ispustao na beton.Trzao sam se na svaki zvuk udarca metala od beton.Svi smo gledali cas u cahure cas u Elvira.»Uzmite ih meni ne trebaju»Niko se nije usudio da dohvati barem jednu cahuru.»Jel mislite da su uklete??» Tada je Elvir zaplakao.Jecao je, a i mene je bolio svaki njegov jecaj.
Vjerovatno je tada mislio da ga je sada svijet odbacio, da je on drugaciji.Mislili smo to i mi.Svi osim Sokola koji je svoje cahure pobacao na Elvirove.Potom je to isto ucinio mali Elvis, pa Alija , pa ja i tako svi redom.Elvir se poceo smijati ali nije prestajao plakati.Cudno je gledati nekoga ko se smije i place u isto vrijeme.Naisao je Atif.Soko mu je opsovao i uhvatio kamen.Atif je bio star covjek.Tesko je hodao.Kada je cuo Sokola kako psuje zastao je i gledao u nas.Nikada mu niko od nas nije psovao.Sada je to ucinio Soko.Htio ga je pogoditi kamenom.Ali Elvir mu to nije dozvolio.Tog dana Elvir se sasvim promjenio.Kao da mu je neko u tijelo ulio veliku dozu zrelosti.Prije toga Elvir je bio neprimjecen medju djecacima,kao i ja.Ali poslije toga se isticao svojim promisljenim odlukama u djecijim igrama.Postao je jedan od glavnih medju djecacima.Nikada se poslije toga nije smijao, a sutio je vise nego sto je pricao.Ali kada bi Elvir progovorio, svi drugi su sutili i slusali ga.Bilo je cudno Elvira vidjeti kako ganja svoju sestru da udje u kucu.Istu onu sestru sa kojom je prije nekoliko mjeseci zajedno bjezao iz kuce.Elvir 10-ogodisnji djecak postao je zreo prije svih nas.Nije bio dugo sam.Ubrzo se Elviru pridruzilo jos mojih drugova ciji su ocevi poginuli.Svi smo se promjenili od kada se Elvir promjenio.Nisu nas vise interesovala cahure, a Atif je mogao bezbrizno da hoda do mile volje.Mi smo poceli planirati da se oduprijemo ratu, ali nismo znali kako.Kasnije smo imali priliku za to.Sva djeca Srebrenice su protestvovala protiv rata.Medju njima bili smo i mi.Imali smo transparente i isli smo hrabro na glavni gradski trg gdje su granate stalno padale a i snajper dejstvovao.Stajali smo na trgu i derali se «hocemo mir».Elvir je stajao pored mene gledao na brdu srpske tenkove i derao se sa ostalim djecacima.

Panika je zavladala u mome stanu kao nikada prije.Otac je otisao.Mama je odlucila da odemo do amidzinog stana.Tamo su strina, njena kcerkica , dedo i nena.Bila je to zgrada do nase.Usli smo u amidzin stan koji je bio neobicno pust.Nije bilo moga oca i amidza da igraju karti u papirice za cigare.Nena je sjedila i kroz plac samo ponavljala «odose moja djeca».Dedo je pokusavao napraviti antenu na radiju da cuje vijesti.Oduvijek sam volio biti u amidzinom stanu, jer se u spavacoj sobi nalazio rodjakov sintisajzer.Moja najomiljenija igracka.Iako nije bilo struje ja sam svirao «na suho».Ovaj put nisam ni pomislio da se igram sintisajzerom.Samo sam htio da sve prestane.Zelio sam da imam moc da barem na trenutak zaustavim sve te ljude u zbrci.Izasao sam na balkon i vidio neke ljude kako postavljaju minobacas na parking benzinske pumpe.Valjda su gadjali juznio dio grada u kojem su vec bili Srbi.Na ulicama je i dalje bilo ljudi.Muskarci su isli prema sumi , a stariji i zene i djeca prema Potocarima.Gledajuci sa balkona ljude cuo sam fijuk i glasnu detonaciju.Granata je pala na «Vezionicu», zgradu u kojoj je bio smjesten UN.Veliki se oblak prasine digao, a hiljade ljudi je u istom momentu leglo na ulicu.Pamticu taj prizor.Mama me uvukla u stan.Bilo je oko dva sata, meni je otac vec nedostajao, jer se nikada nisam ni na kratko rastavljao od njega, pogotovo ne u ratu.Sada ne znam ni gdje je.Tacno u tri sata slusali smo dnevnik BH Radija.
Prva vijest je bila Srebrenica.Rekli su da nije bilo potrebno bombardovanje, da je dio grada zauzet, ali da ce muslimani ostati u sjevernim djelovima grada i okolnim naseljima.Dedo je zaplakao, valjda od srece.Sljedeci momenat necu nikada zaboraviti.Vrata na stanu su provaljena, usao je neki covjek, opsovao nam i rekao «hocete da vas pokolju evo ih iza zgrade».Bilo me je strah.Ne njih.Bilo me je strah jer sam na licima sestara i mame vidio uzas kao nikada prije.Dedo je zavapio da mama i strina uzmu djecu i da idu prema Potocorima a on i nena ce polako.Tako je i bilo.Istrcali smo iz zgrade.Vidio sam transporter UN-a koji ide u rikverc prema potocarima.Ispred njega su isli vojnici u crnim uniformama.Trcali smo nekih 30 tak metara sestra nas je prekinula. »Mama vidi cetnici». Ljudi u crnim uniformama su silazili niz brdo, derali se i pucali po narodu.Trcali smo kao nikad.Sestra je pitala jednog od mnogih UN-ovih vojnika gdje cemo,rekao je idite u Potocare.Na pola puta prema Potocarima, vidio sam na nebu dva aviona.Letjeli su jako brzo i visoko.Odmah me prelio neki hladni znoj.U glavi sam vec zamisljao kako cemo zivjeti svi u Potocarima a da ce avioni bombardirati Srbe u gradu koji je vec bio njihov.Ne znam da li se to desilo.Granate su padale svuda oko nas i nije bilo moguce ocijeniti ima li nekih detonacija u gradu.Dosli smo u Potocare i smjestili se u jedno od mnogi fabrika.Zapravo bila je to neka hala.Bilo je mnogo ljudi.Jedva se imalo gdje sjesti.Tek sto smo dosli granata je pala na tu halu.Mama je rekla strini da ide u bazu UN-a, valjda ce je pustiti ima malo dijete.Onda je mama rekla da idemo i mi tamo, morat ce nas pustiti.Trcali smo preko neke livade, a granate su padale oko nas.Jedan vojnik UN-a je to vidio i odmah nas pustio u kamp Un-a koji je vec bio pun.Tamo smo nasli dedu (maminog oca) nenu dajdzinicu i rodjake.Smjestili smo se sa njima na vlazni beton, ponovo u jednoj hali.Brinuli smo se za nenu i dedu (oceve roditelje).Oni su stigli u Potocare, ali dedu su Srbi kasnije odvojili od nene.Strijeljan je u Pilici.Za njegovu smrt kriv je Drazen Erdemovic.Nenu su cetnici tukli, ali su je pustili da predje u Kladanj.Mi smo u UN-ovoj bazi bili do 13 Jula.Najteze je bilo maloj rodici (bebi) pripremiti mlijeko.Nije bilo vatre, pa smo molili UN-ove vojnike da nam daju hepo kockice.Prvi dan ja sam samo razmisljao sta cu kada me Srbi uhvate.Sjetio sam se jedne oceve price i rekao sebi to ces ispricati Srbima i pustice te.
Otac mi je tu pricu ispricao, nekad kada sam ga pitao zasto nas ratujemo, zasto nas Srbi ne vole.Objasnjavao mi je nesto, ali ja nisam mnogo toga razumio, samo sam zapamtio da mi je tada rekao, kako su Muslimani u Drugom svjetskom ratu u Srebrenickom srezu spasili 3000 Srba od Ustasa.Nisam ja ni znao ko su Ustase tada.Znao sam za cetnike koji su bacali granate sa brda.Dakle mislio sam Srbinu koji me uhvati reci «sjecas se kada su muslimani Srebrenice spasili vas Srbe, mozda je moj dedo spasio tvog tatu».Bilo je to i vise nego glupo, ali tada me to smirilo.Zahvaljivao sam Bogu sto mi je otac to ispricao.Drugi dan jedna zena se pokusala objesiti, odmah ispred nas.Skinuli su je sa vjesala.Tu noc su nas obilazili UN-ovi vojnici koji su govorili nas jezik.Ustvari bili su to Srbi u uniformama UN-a.Nismo to tada shvatili.Treci dan nam je nestalo hrane pa sam citav dan jeo neki suhi, neukusni keks.Pred vece treceg dana rekli su nam da smo samo mi ostali da se evakuisemo.Jos nas 200-tinjak.Nismo imali pojma gdje idemo.Krenuli smo iz hale,jer su nam tako rekli, ali su nas zaustavili.Neko je govorio «Pobijte ih nema ih puno, necemo vise gorivo trosit»Nastao je haos....(nastavit ce se)

CEMU ME NAUCILA SREBRENICA
Poslije rata desavalo mi se mnogo i lijepih i ruznih stvari za normalnog covjeka.Ja sam to sve dozivljao kao lijepo.Vazno mi je da se ne puca, i da imam sta jesti.Skoro svaki covjek na svijetu ne voli nesto jesti, ja volim sve, i uzivam u svemu.Sjetim se trenutaka kada mi je radost pricinjavao neslani grah bez zacina i kukuruzni hljeb.Rijetko se desevalo da je tog hljeba bilo dovoljno.Deset godina poslije rata kada mi se nesto ne jede, sjetim se kako sam na jedvite jade gutao zobeni hljeb.Uzivam danas u svakoj blagodati.Kada ulazim u kucu navecer, palim svjetlo i odmah sam sretan.Pa ja mogu upaliti svjetlo na pravom salteru!Raduje me zvuk motora automobila.Uzivam sto mogu otici na utakmicu.Volim i uzivam u miru.Srebrenica me je naucila da cjenim neke stvari koje drugi ljudi mozda ne primjecuju, a jako su vazne.Uvijek kada jedem bananu sjetim se moga rodjaka koji sada ima 15 godina.Poslije Srebrenice u Tuzli mama mu je kupila voca, izmedju ostalog i banane, koje se njemu nisu svidjale jer ih je jeo sa korom.Nije to zato sto smo mi «Istocnjaci» primitivni.To je zato jer je moj rodjak prohodao i progovorio u ratu.Nikada prije u Srebrenici nije vidio bananu.Drugi rodjak, njegov brat, u Srebrenici nije htio jesti (jednu, koja se podjelila svoj djeci u familiji) cokoladu, trazio je kukuruzni hljeb.Volim i uzivam u tome sto danasnja djeca imaju pristupa najvaznijim blagodatima svijeta koje ja nisam imao.Uzivam u tome sto, se mogu normalno tusirati vodom iz bojlera.Lijepo je otici u prodavnicu, u kupovinu.Lijepo je kada cujes zvuk aviona a znas da on prevozi samo dobre ljude da nece biti bombi.Super je osjecaj sjesti ispred TV-a u kuci i grickati nesto.Jednostavno lijepo je kada me mama nazove i kaze kada krenes kuci kupi dva hljeba.Te me stvari cine sretnim.Naucio sam poslije Srebrenice cijeniti neke drugima manje vazne stvari i uzivati u njima.
Samo zao mi je sto te ljepote nije dozivio moj otac prije nego je poginuo.Krivo mi je sto je poginuo gladan, ne znajuci sta mu je sa djecom i suprugom.Ako je vec morao poginuti, zasto na takav nacin?

U hali fabrike akumulatora u Potočarima, nastao je haos kada su Srbi rekli da nas pobiju sve da ne troše gorivo više.Mama nije zaplakala.Plakale su sestre.Mama nas je gurala na sami kraj grupe.Došli smo do jednog zida i čekali.Bilo nas je oko 200.Začuo se vrisak.Čovjek je u wc-u isjekao sebi vene.Drugi je izvadio pištolj i rekao «bolje da se sam ubijem, nego njima u ruke da dodjem».Krenuo je prema wc-u, ali su ga njegova supruga i i djeca plačući odgovorila od njegove namjere.Sve je to trajalo nekih 15-tak minuta.Ponovo su došli Srbi.Nisam ih vidio ni ovaj put, ali sam jasno čuo kako govore da će nas sve evakuirat, ali ako kod nekog nadju bilo šta što im se ne svidja sve će nas ubiti.Morali smo odložiti lične dokumente, slike, noževe, žilete, pa čak i noktarice.Ja sam u dzepu imao metalni amblem ARBiH, ljiljane sa mačevima.Morao sam ih baciti.Grupa se polako kretala napred.Mi smo bili na kraju, pa nismo jos nekih sat vremena dosli do izlaza iz hale.Kada je došao red na nas ja sam jeo čokoladu koju mi je dao vojnik UN-a.Izasli smo na asfalt i krenuli prema ulici.Bilo mi je muka, bacio sam čokoladu.Jedan vojnik UN-a, koji je znao moju sestru zaplakao je kada nas je vidio.Upozorio nas da bacimo sve sto smatramo da ne bi smjeli imati.Rekao je čuvajte se.Još uvijek smo bili u bazi UN-a, ali smo nesigurno i polahko koračali prema ulici, čiji su vladari sada oni.
Prije rata su Srbi ubili moga pradedu, tj. očevog dedu.Ubili su starca od 85 godina, mučki.Izrezali su mu pete na nogama i pustili ga da tako umre i iskrvari.Od tada ja nikada nisam pomislio da su četnici ljudi.Mislio sam da su četnici slični ljudima, ali da imaju velike zube, duge kose, kandze na prstima.Razočarao sam se kada sam vidio da su oni zapravo ljudi.Sjecam se da mi se tada vrtilo u glavi, ali nisam smio reci mami da se ne bi brinula.Bilo ih je 10-tak na toj kapiji.Bili su kao i mi ljudi, ali su se razlikovali od nas jer nisu bili mrsavi, bili su opusteni, smijali su se i bili su cisti.Bili su normalni ljudi.U tom momentu prošao je kamion natovaren namještajem, iz pravca Srebrenice.Srbi sa kamiona su pucali i derali se «Dje ste balije».Srbi su nas upucivali u koji cemo autobos ili kamion uci.Jedan je prisao mome dedi i rekao mu «Stari ti vamo».Dedo je isao iza mene, nisam se smio okrenuti.Dedo je poceo govoriti kako vodi nepokretnog brata i ne moze se odvojiti od njega.Drugi Srbin je prisao mome dedi oslovio ga imenom i rekao «Ti sa svojom porodicom u ovaj autobus».Bili smo sami u autobusu, ja mama sestre, strina sa bebom, dajdzinica sa dva mala sina, nena dedo i dedin brat.Svi drugi su ulazili u druge autobuse ili kamione niko u nas.Ostali smo samo mi i jos jedan autobus.Mama je pitala dedu zna li Srbina koji nas je uputio u ovaj autobus.Dedo je bio toliko prestrasen samo je govorio «ne znam nista».Ostali smo sami.Od 30 000 ljudi mi smo bili u posljednjem autobusu.Mrak se poceo spustati.Bio je 13 juli.Konacno u nas su autobus usle jos neke zene i djeca.Vozac je usao i uljudno nas pozdravio sa «Dobro vece».Objasnio nam je da se nemamo sta brinuti da ce nas prebaciti do Kladnja na «muslimansku teritoriju».Lahnulo mi je, a vjerujem i ostalima.Kada smo prolazili kroz Bratunac, ljudi su nam se rugali, gestama pokazivali klanje, dizali tri prsta i pljuvali po autobusu.Ne znam kako se zovu sela iza Bratunca, ali kada smo prolazili kroz jedno, tenk je stao ispred autobusa.Cetnici su lupali po staklima i trazili djevojke.Vozac je otvorio prozor i rekao «nema ovdje djevojaka sve same babe i djeca».Moje sestre su tada bile skoro pa djevojke.Strah me i dalje drzao.Vozac nije zaustavljao autobus i pored insistiranja cetnika.Autobus je jednim djelom isao kroz neki kanal pored puta.Vozili smo se dalje.U sljedecem mjestu jedan je cetnik stao ispred autobusa i uperio pusku u vozaca.Vozac je zaustavio autobus, a cetnik je sa jednim mrsavim covjekom usao unutra.Autobus je krenuo.Cetnik je pitao mrsavog covjeka «Ima li ko tvoj ovdje».Mrsavi nije odgovarao, drzao je pognutu glavu.Bio musliman, zarobljenik.Cetnik ga je udario puskom u glavu.Jadni covjek, nije se usudio obrisati krv sa cela.Zapitao sam se sta ako je i moj otac ovako zavrsio, sta ako i njega tugu.Suze su mi posle niz lice.Nisam vidio oca dva i po dana, a sto je najgore ne znam ni gdje je i jeli uopce ziv.Cetnik je uperio pusku prema nama u autobusu.»Gdje su vam sada Alijini fanatici, sve vas treba pobiti majku vam». Nisam tada ni mogao sanjati sta znaci rijec fanatik, ali sam pretpostavljo i dozivio to kao uvredu.Primjetio sam da su svi oko mene oborili glave a da jedino ja gledam u cetnika i mrsavog covjeka.U jednom momentu uspio sam uhvatiti pogled zarobljenika.Nema rijeci da se opise takvo sto.Jednostavno njegov pogled i tuga na njegovom licu me ubila.Izgledao je kao dijete koje moli da mu vratite igracku, samo on je molio za svoj zivot.I ja sam oborio glavu i prkosno izmedju svoje noge i sjedista digao dva prsta da niko ne vidi.(nastavice se...)

10 000 ljudi je poginulo.Ogroman broj.Svaki normalan covjek zalice te ljude.Samo oni koji nemaju trunku ljudskosti u sebi, nece.Velika je to tragedija.Ljudi su ubijani, muceni, premlacivani.Medjutim ima jos tragedije u tome.Sta mislite kako je onima koji su prezivjeli mars od Srebrenice do Tuzle?Kako se osjecaju ljudi koji su 120 Km isli kroz sume, gladni, bosi prestraseni?Nazalost niko iz moje bliznje familije nije prezivio taj put, pa da bolje znam sta se desavalo.Ali cuo sam svakakvih prica.Ljudi su za dva dana bili izludjivani.Mozda od straha, mozda od bola, a mozda i zbog bojnih otrova koje su Srbi podmetali u vode potoka u sumi.Stoga ih se, kazu , veliki broj predao.Svako ko je bio malo pri pameti znao je da ga kod Srba-Cetnika ceka sigurna smrt.Predali su se otac i sin.Sin jedinac je molio oca da nastace put dalje, ali ga je otac ubijedio da se predaju.Strijeljani su nakon premlacivanja u jednom od koncetracionih mjesta.Pored tragedije smrti, ima tu jos tragedije.Nalazi se u strahu oca za sina.Zamislite kako je bilo ocu sa svojim jedinim sinom stati pred streljacki stroj.Zamislite taj strah.Da smo ne znam koliko emocinalni, vjerovatno ne mozemo ni dio osjetiti onoga sto je tada osjetio otac za svog sina.Zamislite da ste osudjeni da gledate kako vam sin gine a ne mozete nista uraditi.Nije to film.Desavalo se to.Nazalost hiljade je takvih slucajeva.I tu nije kraj tragedije.Supruga je ostala sama sa kcerkom.Kakav je njihov zivot.Zapita li se ikada iko kako je nama prezivjelim?Koliko puta to ponovo sve prozivljavamo.U najobicnijim momentima, kada smo sretna porodica, kada pijemo kafu, neko kaze ON je uvijek pio kafu bez secera.I iz te obicne recenice pokrene se bura neopisivih osjecaja.Pitas se hiljade puta Zasto?I sto je najtragicnije nikada ni blizu odgovora nisam stigao!

Sta ti hoces da postignes ovom pricom??? Da na jedan okolni nacin pokazes kako su Srbi divalj i primitivan narod te su poklali sve muslimane u Srebrenici??? Oladi malo od takvim tema...

DELETED

Jesi li procitao sve? Imas li nesto da kazes u vezi teme?
Sa takvim komentarom mi sve vise licis na "Ratkove sinove" "krv i ponos" ...Ne mogu vjerovati da si spao tako nisko jer sam procitao dosta dobrih postova kojima si ti bio autor.Zabrinjavas nas.
Pozdrav

Postoje i oni koji su iste ili slicne ili jos gore strahote prozivljavali od drugih strana,necu da imenujem,svi znamo ko su 2 preostale strane,pa nije napisao ovakvu provokaciju na forumu.
I zar vam vise stvarno nije dosta podsjecanja na sve uzase koje smo prosli?Ni nakon 10 godina?

_________________
Presvetli prosveceni,ako si nam dane odbrojao,ako si unapred odredio nas vek....znaci li to sa smo rodjeni mrtvi?

Provokacija????
Za tebe je prica djecaka iz Srebrenice provokacija.Kako te nije sramota tako nesto reci?Tvoj post izgleda kao provokacija ,omalovazavanje zrtava ...
Ovaj djecak to nemoze niti hoce da zaboravi.Kako da zaboravi oca ,brata,rodbinu,prijatelje,komsije... koji su nastradali .Kako?

a kako mi da zaboravimo oceve, bracu, rodbinu, prijatelje, komsije....koji su nastradali. kako??

_________________
k,gnmnvmnmnbgvikj

Nemojte ovdje politike please!!!!! Svi znamo sta se desilo u Srebrenici, ne treba da se zaboravi ali ne treba ni da se potencira previse i da se prepucavamo oko jedne takve tragedije.

Molba za Merhabu (nista licno, zaista): ali nemoj takvih tema ovdje (mislim ovih iz rata, srpske, muslimanske, hrvatske....), vidis da svaka izadje na prepucavanje i vrijedjanje necega sto ne bi trebalo da se vrijedja. Ako zaista zelis da diskutujes oko ovih tema - Politika podforum je pravo mjesto. Ja bih najvise voljela kad bi Vader takve teme jednostavno delete odmah u startu, pa neka se ljuti ko god hoce.

_________________
Yesterday is history, tomorrow is mystery. TODAY IS A GIFT!!!!

DELETED

Slusaj,ja nisam nista omalovazila,niti bilo koga,ili bilo koju stranu u ratu branim.Bilo je uzasa i zlocina sa svih strana.Mislis da ja nikoga nisam izgubila?Meni nije jasno koji je tvoj cilj ovom temom?Ja se sramim onoga sto je moj narod uradio u ratu,ali i drugi nisu neduzni.
Takodje nisam rekla da bi se bilo sta trebalo zaboraviti,i ne treba zaboraviti-da se ne bi ponovilo.Tuzno je sto nisam bas sigurna da nece.
Na mrznju se odgovara mrznjom na prostoru na kojem zivimo,i gdje i kada ce se ta mrznja zavrsiti?
Nije ok sto vrijedjas,ja tebe nisam.
Slazem se sa tim da se ovakve teme zatvaraju i brisu,nase svadje nikoga nece vratiti.

_________________
Presvetli prosveceni,ako si nam dane odbrojao,ako si unapred odredio nas vek....znaci li to sa smo rodjeni mrtvi?

Naravno da netreba niti se moze tako nesto zaboraviti.Ali moje je misljenje da ne treba tako nesto kriti pod tepih.
Nije mi jasno zasto vam smeta ova prica.Momak samo pise kroz sta je prosao.Naravno ako neko ima slicnih prica sa drugih strana bilo bi interesantno procitati.
Ova tema odgovara ovom podforumu i nema potrebe je prebacivati i ne sadrzi nista provokativno da bih se brisala.
Ima li neko kakav lijep komentar?

Ako mi vjerujes ni najmanje me ne zanimas.Samo sam ti rekao da pokazujes pravo lice.
Hajde i tebi vozdra

niko ne prica o tome da se nesto treba sakriti pod tepih, cak naprotiv!
al dugo si na ovom forumu, dugo sam i ja, i svi ostali, i dovoljno se poznajemo. toliko dovoljno da znamo iz kojih razloga si napisao ovo, i sa kakvim tonom.
e o tome se radi, ni o cemu drugom.
i mislim da je ovo prije za politiku, ili jos bolje za lude krave, koje su ukinute......

_________________
k,gnmnvmnmnbgvikj

Za lude krave????

Iznenadujes me

O cemu ja govorim, samo prepucavanja, ccccccc! Merhaba, nema u temi nista provokativno, ali ne znam sta se ima o tome raspravljati. Trebao si samo postaviti link pa koga zanima - procitao bi. Ovako - nije fer zaista.

_________________
Yesterday is history, tomorrow is mystery. TODAY IS A GIFT!!!!

I ovako koga ne zanima netreba da cita.Mirna Bosna