U hali fabrike akumulatora u Potočarima, nastao je haos kada su Srbi rekli da nas pobiju sve da ne troše gorivo više.Mama nije zaplakala.Plakale su sestre.Mama nas je gurala na sami kraj grupe.Došli smo do jednog zida i čekali.Bilo nas je oko 200.Začuo se vrisak.Čovjek je u wc-u isjekao sebi vene.Drugi je izvadio pištolj i rekao «bolje da se sam ubijem, nego njima u ruke da dodjem».Krenuo je prema wc-u, ali su ga njegova supruga i i djeca plačući odgovorila od njegove namjere.Sve je to trajalo nekih 15-tak minuta.Ponovo su došli Srbi.Nisam ih vidio ni ovaj put, ali sam jasno čuo kako govore da će nas sve evakuirat, ali ako kod nekog nadju bilo šta što im se ne svidja sve će nas ubiti.Morali smo odložiti lične dokumente, slike, noževe, žilete, pa čak i noktarice.Ja sam u dzepu imao metalni amblem ARBiH, ljiljane sa mačevima.Morao sam ih baciti.Grupa se polako kretala napred.Mi smo bili na kraju, pa nismo jos nekih sat vremena dosli do izlaza iz hale.Kada je došao red na nas ja sam jeo čokoladu koju mi je dao vojnik UN-a.Izasli smo na asfalt i krenuli prema ulici.Bilo mi je muka, bacio sam čokoladu.Jedan vojnik UN-a, koji je znao moju sestru zaplakao je kada nas je vidio.Upozorio nas da bacimo sve sto smatramo da ne bi smjeli imati.Rekao je čuvajte se.Još uvijek smo bili u bazi UN-a, ali smo nesigurno i polahko koračali prema ulici, čiji su vladari sada oni.
Prije rata su Srbi ubili moga pradedu, tj. očevog dedu.Ubili su starca od 85 godina, mučki.Izrezali su mu pete na nogama i pustili ga da tako umre i iskrvari.Od tada ja nikada nisam pomislio da su četnici ljudi.Mislio sam da su četnici slični ljudima, ali da imaju velike zube, duge kose, kandze na prstima.Razočarao sam se kada sam vidio da su oni zapravo ljudi.Sjecam se da mi se tada vrtilo u glavi, ali nisam smio reci mami da se ne bi brinula.Bilo ih je 10-tak na toj kapiji.Bili su kao i mi ljudi, ali su se razlikovali od nas jer nisu bili mrsavi, bili su opusteni, smijali su se i bili su cisti.Bili su normalni ljudi.U tom momentu prošao je kamion natovaren namještajem, iz pravca Srebrenice.Srbi sa kamiona su pucali i derali se «Dje ste balije».Srbi su nas upucivali u koji cemo autobos ili kamion uci.Jedan je prisao mome dedi i rekao mu «Stari ti vamo».Dedo je isao iza mene, nisam se smio okrenuti.Dedo je poceo govoriti kako vodi nepokretnog brata i ne moze se odvojiti od njega.Drugi Srbin je prisao mome dedi oslovio ga imenom i rekao «Ti sa svojom porodicom u ovaj autobus».Bili smo sami u autobusu, ja mama sestre, strina sa bebom, dajdzinica sa dva mala sina, nena dedo i dedin brat.Svi drugi su ulazili u druge autobuse ili kamione niko u nas.Ostali smo samo mi i jos jedan autobus.Mama je pitala dedu zna li Srbina koji nas je uputio u ovaj autobus.Dedo je bio toliko prestrasen samo je govorio «ne znam nista».Ostali smo sami.Od 30 000 ljudi mi smo bili u posljednjem autobusu.Mrak se poceo spustati.Bio je 13 juli.Konacno u nas su autobus usle jos neke zene i djeca.Vozac je usao i uljudno nas pozdravio sa «Dobro vece».Objasnio nam je da se nemamo sta brinuti da ce nas prebaciti do Kladnja na «muslimansku teritoriju».Lahnulo mi je, a vjerujem i ostalima.Kada smo prolazili kroz Bratunac, ljudi su nam se rugali, gestama pokazivali klanje, dizali tri prsta i pljuvali po autobusu.Ne znam kako se zovu sela iza Bratunca, ali kada smo prolazili kroz jedno, tenk je stao ispred autobusa.Cetnici su lupali po staklima i trazili djevojke.Vozac je otvorio prozor i rekao «nema ovdje djevojaka sve same babe i djeca».Moje sestre su tada bile skoro pa djevojke.Strah me i dalje drzao.Vozac nije zaustavljao autobus i pored insistiranja cetnika.Autobus je jednim djelom isao kroz neki kanal pored puta.Vozili smo se dalje.U sljedecem mjestu jedan je cetnik stao ispred autobusa i uperio pusku u vozaca.Vozac je zaustavio autobus, a cetnik je sa jednim mrsavim covjekom usao unutra.Autobus je krenuo.Cetnik je pitao mrsavog covjeka «Ima li ko tvoj ovdje».Mrsavi nije odgovarao, drzao je pognutu glavu.Bio musliman, zarobljenik.Cetnik ga je udario puskom u glavu.Jadni covjek, nije se usudio obrisati krv sa cela.Zapitao sam se sta ako je i moj otac ovako zavrsio, sta ako i njega tugu.Suze su mi posle niz lice.Nisam vidio oca dva i po dana, a sto je najgore ne znam ni gdje je i jeli uopce ziv.Cetnik je uperio pusku prema nama u autobusu.»Gdje su vam sada Alijini fanatici, sve vas treba pobiti majku vam». Nisam tada ni mogao sanjati sta znaci rijec fanatik, ali sam pretpostavljo i dozivio to kao uvredu.Primjetio sam da su svi oko mene oborili glave a da jedino ja gledam u cetnika i mrsavog covjeka.U jednom momentu uspio sam uhvatiti pogled zarobljenika.Nema rijeci da se opise takvo sto.Jednostavno njegov pogled i tuga na njegovom licu me ubila.Izgledao je kao dijete koje moli da mu vratite igracku, samo on je molio za svoj zivot.I ja sam oborio glavu i prkosno izmedju svoje noge i sjedista digao dva prsta da niko ne vidi.(nastavice se...)
|