Ти БОКСИ да хоћеш мало да се потрудиш нашао би све на интернету о овој теми.
Којим писмом и језиком су се кроз историју користили Срби и други народи на овом подручју.
Сазнао би за "Новосадски договор" (
http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=28-novosadski_dogovor), и многе друге чињенице које су већини народа познате.
Citiraj:
Do konačnog stvaranja srpske srednjovekovne feudalne države i definitivnog priklanjanja vizantijskom kulturnom prostoru za vreme Stefana Prvovenčanog Nemanjića i njegovog brata Svetog Save (Rastko Nemanjić), primorsko (jadransko) jezgro srpskog etničkog prostora je uslovno naporedo koristilo latinicu, glagoljicu i ćirilicu. I to upravo tim redosledom: Kolonizujući nekada rimske gradove po jadranskoj obali, prvobitno su prihvatili latinicu za svoje pismo. Postepenim i sve intenzivnijim okretanjem ka standardnom jeziku i pismu stvorenim za svoje potrebe, okrenuli su se korišćenju glagoljice. Da bi, na kraju, prihvatili ćirilicu kao efikasnije i u vizantijski kulturni prostor uklopljenije pismo.
Od 11. veka pa sve do prve polovine 20. jedino pismo u masovnoj kulturnoj upotrebi Srba bilo je ćirilica. Zbog raznoraznih zabrana korišćenja ćirilice u Austrougarskoj (današnjoj Vojvodini i Vojnoj krajini), kao i u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, bili su prisiljeni da koriste latinicu.
U vremenu dok je Dubrovnik bio nezavisna država, zajedno sa posebnim identitetom svojih žitelja, sagrađenim na osnovu srpskog i hrvatskog etniciteta, kao i latinske kulture, može se reći da je manji deo Srba za svoje kulturne potrebe koristio latinicu.
Tokom vladavine Turaka posebnu potrebu su imali delovi srpskog i hrvatskog etniciteta koji su primili islamsku veroispovest. Oni su koristili arapsko pismo posebno prilagođeno dominantim jezičkim sistemima u Bosni.
Miroslavljevo jevanđelje (12. vek)
Od početka 19. veka i stvaranja srpsko-hrvatskog jezičkog dogovora, prvo mestimično, a potom sve intenzivnije, Srbi su počeli koristiti latinicu. Najznačajniji srpski kulturni radnik druge polovine 19. veka, Đura Daničić, svoje najznačajnije delo, Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti započeo je pisati (napomena: Đura Daničić je polovinom 19. veka započeo sa pisanjem Rječnika JAZU, koji je dovršen tek sedamdesetih godina 20. veka), ali posebnom, reformisanom latinicom čiji su znakovi u potpunosti odgovarali ćiriličkim i delimično pravilu "jedno slovo za jedan glas". Ta je latinica ostala u upotrebi tokom dvadesetog veka samo kod određenog broja hrvatskih filologa.
Po stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (potom Kraljevine Jugoslavije) državna vlast, a kasnije i vlast Komunističke partije Jugoslavije, je želela da sprovede ideju o o nadnacionalnom jeziku: srpskohrvatskom. Tokom celog dvadesetog veka postojala je jaka težnja ka unifikaciji srpske („istočne“) i hrvatske („zapadne“) standardne varijante srpskohrvatskog jezika. Težnja se ogledala u ujednačavanju različitih jezičkih formi, uključujući i u ujednjačavanju pisma.
Vukov Rječnik
Po pravopisu, ćirilica i latinica su standardna pisma savremenog standardnog srpskog jezika (dvoazbučje). Po ustavu iz 2006. u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, na celoj njenoj teritoriji je srpski jezik i ćirilično pismo, kao i u Republici Srpskoj. Službena upotreba latinice je regulisana zakonom i u zvaničnoj je službenoj upotrebi u sredinama gde su prisutne manjine koje koriste latinicu, dok u Crnoj Gori službeno pismo kao takvo ne postoji, pa se i u službene svrhe ravnopravno koriste oba standardna pisma crnogorskog, odnosno srpskog jezika. Ustav, i uopšte država, može svojim aktom odrediti koji će jezik biti u službenoj upotrebi u državnim organima, pa samim tim i koje će pismo biti u službenoj (administrativnoj) upotrebi. Tako je 2006. ustavom ćirilica proglašena službenim pismom državne uprave na celoj teritoriji Republike; međutim, često se pogrešno veruje ili tumači da ta ustavna odredba briše latinicu - zakon se ne bavi jezičkom normom ni na koji način, te su standardna pisma standardnog srpskoj jezika, kao i do tada ostale i ćirilica i latinica.