Као увод, један текст из Јутарњег листа.
Написао га је Жељко Тркањец, бивши портпарол и бивши савјетник у Министарству вањских послова Хрватске. Текст је наслова "Што сусједи могу научити из србијанске вањске политике":
http://www.jutarnji.hr/sto-susjedi-mogu ... ke/289841/Citiraj:
Bilo je to u 90-im godinama prošlog stoljeća kad je Mirjana Marković, žena tadašnjeg srbijanskog diktatora Slobodana Miloševića, lansirala svoju “kinesku politiku”. Naime, Mira, poznata kao žena s cvijetom u kosi, silno je nastojala potvrditi svoju političku aktivnost kraj supruga koji je zapravo kontrolirao sve u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Predložila je da se otvore vrata Kinezima za useljavanje jer će to apsolutno ojačati veze Beograda i Pekinga i stvoriti još jednog velikog saveznika među stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Drugi, zapravo prvi, bila je, jasno, Rusija. Milošević je u Moskvu poslao svog brata Boru kako bi i na taj način dao do znanja da su odnosi SRJ i Rusije zapravo bratski. No, oba su projekta doživjela težak debakl nakon što je Milošević srušen s vlasti pa potom ekspediran noćnim letom u haašku ćeliju. Nisu pritom prstom maknuli ni Peking ni Moskva, ali je potonja ipak osigurala utočište Miri i obitelji kako ih u Beogradu ne bi linčovali.
Nova vlast počela je ozbiljno koketirati sa Zapadom, ubijeni premijer Zoran Đinđić ipak je bio njemački đak.
Osim toga, Zapad je bio spreman puno toga ponuditi, a Rusija se oporavljala od tranzicije i uzde vlasti je tek preuzimao Vladimir Putin. Lutala je tih godina srbijanska politika, česti su bili izbori, Kosovo je zapravo već bilo izašlo iz sastava SRJ, da bi onda uslijedio jedan od završnih činova u raspadu Jugoslavije: Crna Gora je proglasila samostalnost i na međunarodnu se scenu vratila Srbija.
Hladan tuš
Beograd se dugo opirao crnogorskoj samostalnosti, prosrpske snage otvoreno su djelovale nastojeći zaustaviti odlazak miloševićevskog “drugog oka u glavi”, a pravi je hladan tuš tadašnji premijer Vojislav Koštunica doživio u Moskvi. Došao je u posjet Putinu, a ovaj je neposredno prije početka njihovih razgovora priznao Crnu Goru. Koštunica potom gubi izbore, a predsjednički položaj preuzima Boris Tadić. I tada počinje formiranje nove srbijanske vanjske politike koja se zasniva na četiri stupa: Europska Unija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina, uz jačanje utjecaja i veza u regiji. I Tadić tu nije stajao prekriženih ruku. Morao je otrpjeti težak udarac proglašenja samostalnosti Kosova prije godinu i pol, ali je s druge strane raširio svoj utjecaj po regiji: u dobrim je odnosima s Mađarskom, nije pretjerano zahladio odnose s Makedonijom, s Grčkom postoji puna suglasnost o odbijanju kosovske samostalnosti.
U BiH pak daje snažnu podršku jedinstvenoj državi, ali jednako tako nema prigovora politici Milorada Dodika, koji odbija bilo kakvu promjenu ustava koja bi značila i jotu manje od onoga što mu nudi Dayton. No, u protekle su dvije godine posebno ojačale veze s Ljubljanom.
Slovenija - vojni partner
Dimitrij Rupel je za slovenskog predsjedanja EU utrošio izuzetno velik trud kako bi nagovorio ostale zemlje članice da popuste Srbiji i dopuste joj stupanje na snagu Sporazuma o stabilnost i suradnji i bez izručenja Ratka Mladića. To nije prošlo samo zbog nizozemskog protivljenja.
Slovenski premijer Borut Pahor je pak u Beograd, početkom godine, odveo veliku skupinu gospodarstvenika, diplomatski kuloari su govorili o razgovorima punim razumijevanja koji su, navodno, zapečaćeni dugonoćnim slavljem na splavima. Zatim je sklopljen sporazum o vojnoj suradnji prema kojem će Slovenija maksimalno pomagati Srbiji u međunarodnim misijama, a odnosi su svoj vrhunac doživjeli Tadićevim posjetom Ljubljani krajem prošlog mjeseca, kad se progovorilo o potrebi da se svi problemi sukcesije na prostoru bivše Jugoslavije rješavaju i po principu pravičnosti.
Recesija je uzdrmala obje zemlje, problema ima, ali ekonomska suradnja je jako dobra, a posebno je interesantno da Srbiji gotovo uopće ne smeta činjenica da je Slovenija priznala Kosovo na kojem se jako dobro prodaje mlijeko Ljubljanskih mlekarni.
EU ukida vize Srbiji
Tadić je ove godine bio i u posjetu Pekingu i ondje zacementirao drugi stup odnosa. Potpisan je sporazum o strateškom partnerstvu, pričalo se puno o zajedničkim interesima, potrebi jačanja suradnje, ukratko - potvrdilo se da dvije zemlje imaju pred sobom priliku za razvijanje dugotrajno plodnih odnosa.
Kad je pak riječ o trećem stupu, EU, tu i dalje postoji problem haaških optuženika Mladića i Hadžića, ali ne treba smetnuti s uma da je EU nedavno donijela odluku o ukidanju viza Srbiji (uz neke uvjete, ali Beograd tvrdi da će ih lako ispuniti). Osim toga, Srbija upravo unutar EU ima nekoliko ključnih saveznika koji se protive samostalnosti Kosova i koji će, kako su najavili, istupiti na raspravi na Međunarodnom sudu pravde u Haagu u korist Srbije početkom prosinca. Jedan je od njih Španjolska, jasno, zbog Baskije i Katalonije koje ne odustaju od zahtjeva za samostalnošću.
I na kraju, ali ne najmanje važno, tu su Sjedinjene Američke Države, s kojima je ipak na kraju uspješno riješen slučaj košarkaša Kovačevića, koji je pretukao kolegu na sveučilištu i zatim pobjegao u Srbiju.
Washington je svjestan da je upravo Beograd ključna točka s koje se može utjecati na ponašanje Srba u BiH - a stabilnost BiH jedna je od ključnih smjernica vanjske politike Baracka Obame na Balkanu. Da pak sadašnja američka administracija ima razumijevanja za srbijanske interese, potvrđeno je tijekom ovogodišnjeg posjeta potpredsjednika Joea Bidena, kad je jasno rečeno da se bilateralni odnosi mogu graditi i bez srbijanskog članstva u NATO-u.
Jasni strateški interesi
Konačno, ne treba zaboraviti na inicijativu koju je iznio srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić kad je pozvao zemlje s prostora bivše Jugoslavije da zajedno organiziraju sljedeći summit ne-svrstanih u Beogradu. Srbija je ostala snažno aktivna u tom vrlo raznorodnom društvu, ali ne toliko zbog ostvarivanja nekih gospodarskih interesa (ako dođe, dobro dođe), nego prvenstveno kako bi mogla snažno lobirati protiv priznavanja Kosova.
Tadić i Jeremić su, dakle, jasno definirali strateške interese Srbije, na temelju toga su izgradili jasan taktički okvir i u dvije godine uspjeli su operacionalizirati većinu planiranog. Sve je to, jasno, rezultat i unutarnjopolitičkog preslagivanja, gdje Tadićeva stranka vodi po svim ispitivanjima javnog mnijenja, a slijedi je SNS Tomislava Nikolića, koji je uspješno raskolio radikale i pokrenuo političku stranku koja želi u nekom trenutku “obuti cipele” Ivice Dačića. Naime, taj bivši glasnogovornik Socijalističke partije u doba Slobodana Miloševića ušao je u srbijansku vladu, odustao od niza nerealnih zahtjeva, ojačao stranku i postao prihvatljiv Zapadu.
U takvim je okolnostima, kad je postignut više-manje nacionalni konsenzus o strategiji, lako uspješno voditi vanjsku politiku (da ne govorimo kako u tom slučaju nema razmimoilaženja u stavovima predsjednika i ministra).
Možda bi i neki iz srbijanskog susjedstva mogli nešto iz toga naučiti.
Јако занимљиво да човјек коме је вањска политка струка, а из Хрватске је, има толико похвала за вањску политику Србије. Поприлично се свега дотакао, од Руса, Кинеза и Америке до локалне сарадње (са Словенијом и БиХ).
Оно што и највећи критичари у Србији не могу оспорити политици коју персонификује Јеремић је визија или идеја. Критичари кажу да је та визија или идеја лоша, али је има. Неки концепт, покушај усклађеног дјеловања.
И највећи критичари признају да је Тадић уз Јеремића ту вањску политику упристојио. Земља која је била у тоталној изолацији сада ипак има значајан утицај на локалном нивоу, а успјева да стекне и неке позиције у свијету.