Svakog čuda jedan dan dosta. Međedov ode dalje, Srbija ostade tu gdje jeste, u svom podaništvu zaboravljajući da Moskva gleda prije svega svoje interese. I zato:
Uprkos tome šta je Rusija danas (sve samo ne primer za ugledanje) ima nekih stvari u vezi sa njom koje su zavodljive. Dovoljno je zamisliti čuvenu rusku "trojku" (nije ono što mislite, sram vas bilo!) kako vučena predivnim konjima grabi kroz belinu ogromnog prostranstva i kako iz nje samo na trenutak proviri krznenom kapom prekrivena glava neke očaravujuće ruske plemkinje i već smo nadomak definicije idile. Veliki Tomas Man je ruski jezik nazivao "jezikom bez kostiju" - ponajviše zbog njegove lepote i mekoće. Ne može se prenebregnuti ogromno literarno i muzičko (umetničko u svakom smislu te reči) nasleđe, kao i respektabilan naučni legat. Neka od najboljih dela svetske litarature pisana su ruskim jezikom - od neprevaziđenog Bulgakova, preko klasika kao što su Dostojevski i Tolstoj, pa sve do zgusnutih, nadrealističkih zapažanja iznetih u pričama Danila Harmsa. A opet, zavirimo li malo dublje u biografije ovih velikih umetnika, videćemo neke zajedničke crte –
Dostojevski je za dlaku sklonjen ispred streljačkog stroja, Tolstoj je naglavačke najuren iz crkve, Bulgakovu niko nije hteo (ili nije smeo) da objavljuje većinu radova, a vanserijskog satiričara Harmsa krvnički su progonile vlasti da bi na kraju umro od gladi u lenjingradskom zatvoru.
Pojedinačne sudbine uopšte ne moraju da reflektuju sveukupno stanje, naravno, ali, pred ledenom nigdinom Sibira i lakoćom kojom se tamo dopire čovek mora zaplašeno da ustukne. Kao i pred "bratskim" zagrljajem giganta koji sve što radi radi isključivo u sopstvenom interesu, a kada vam pomaže, gleda da iz toga izvuče što veću korist. To je princip na kome funkcioniše globalna politika i Rusija tu nije izuzetak - razlika je jedino u tome što mnogo više bole računi koji na naplatu stignu od nekoga ko vas naziva "najbližim prijateljem" i "članom porodice". Kad vam Amerikanci ili ujedinjeni Evropljani zavrću ruku, to mu valjda dođe kao prirodno - ljudi nam nisu ni rod ni pomoz' bog, a i može im se, da se ne pravimo blesavi. A kad to krenu da rade Rusi (a skloni su, nije da nisu), onda to liči na scene iz mafijaških filmova u kome nasilnik prvo izrazi veliku ljubav i simpatije prema svojoj žrtvi, ali joj na kraju polomi makar jedan prstić, tek toliko da njegovo "no,no!" ne prođe neopaženo za sledeći put.
(Branislav Zukić)

P. S.: Ako sve ovo neko shvata kao provokaciju, onda mora da je ograničen do bola i njegov (ili njen) mozgić ne može da shvati da ima nas koji i drugačije mislimo...