Došao kum da me obiđe. Čuo za moje muke, pa došao sa gomilom nekih „narodnih“ recepata da pomogne. Pijemo pivo (meni doktor preporučio, a on da mi pruži moralnu podršku) i meljemo.
- Dobro bre kume, kako je, kako samački život?, zajebavam ga, znam da je kuma otišla u Lids (Engleska), na tri meseca, na neku specijalizaciju.
- Ništa me ne pitaj, nemam pojma kako izdržavam?, sag’o glavu i cedi kroz zube. Vidim, stvarno mu teško palo.
- Što bre, šta fali? Ti i deca, milina, nema ko da zvoca, izmišlja, vodi te u kupovinnu?, ne da meni đavo mira.
- Ama padoh bre sa nogu! Vidi, ujutru, mora ustanem sat ranije. Probudim decu. Obučem Vuka (kum, 3 godine), dok Milica (kumica, 5 godina), vrišti što nije prva. Traži vodu, sok, da jede… Ostavim Vuka obučenog do pola, da dam Milici šta hoće, Vuk, naravno, u mređuvremenu, svukao sve što je imao na sebi i trči po stanu. Uhvatim ga, obučem. Milica prosula šta je već pila (na svu sreću ne po odelu za vrtić), obrišem. Dok se bavim brisanjem, njih dvoje se svađaju i natežu oko igračaka. Kako tako, rešim problem. Udesim Milicu, mora bre i boje da joj slažem. Spakujem ih, auto, pravac u vrtić. U kolima, cika oko nekog „Smoki“-ja koji stoji u kolima verovatno od njihove prve vožnje. Ostavim decu u vrtiću, pravac posao. Osam sati se mislim, šta da im dam da jedu kad se vrate kući. U tri sata jurim da ih pokupim, ne daj Bože da ostanu poslednji, to nikako ne bih preživeo.
Opet kod kuće. Svađa oko ručka. Naravno, da ne kuvam „kao mama“. Neće da jedu, a da ne pominjem što se umažu kao prasići. Skupljaj sudove, čisti, trpaj u mašinu. Presvlači decu. Onda im uvalim, Soni, ne bi li ja koliko toliko sredio kuću. A, ona, kao bomba da je pala, ništa na svom mestu. Samo fale od popa uši i od zeca rep. Dok se zanimaju igricom, pospremim malo, pa se bacim na pranje. Ne mož’ da veruješ, koliko su u stanju da isprljaju za jedan dan. Pola sata izgubim na razvrstavanje prljavih stvari, sve po upustvu koje mi ona moja ostavila.
Večera. Jedva ih odvojim od igrice. Prepirka, ko će šta da jede, opet se, naravno, umažu. Neka, barem su jeli. Ajde, na tuširanje. Jedno po jedno. Dok potrefim, koji je čiji sapun, šampon, kupka… Ono drugo, po pravilu Milica, dok je čekala, prenela igračke iz svoje sobe u dnevnu. I to one najsitnije, što mora skupljaš posle pola sata. Prođe i kupanje, smestim u krevet. Bajka Vuku, bajka Milici, nikako iste oboma. Konačno, zaspe.
Kad zaspe, skupim igračke, pospremim sto od večere. Misliš da je kraj kume? E, pa nije, mora da peglam. Izgubim 2 sata na peglanje. Nema šanse da popeglam košulju a da je ne okrenem sto puta. Kad završim sa peglanjem, to ti dođe oko jedanaestice!
- Sunce ti poljubim, pa ti si najeb’o. Ne bi ti ja menjao ovaj moj kamen sa tom tvojom mukom nikada!
- Ama nije to sve!, gleda me on, zbunjenog, jer ne mogu da verujem da ima još nešto.
- Zamisli kume, pored sve ove dnevne muke i zajebancije, kad pozavršavaš sve, da te u’vati neka konjina, ovako ko ja, da te jebe! Nije bre lako ovim ženama!
_________________ Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno? Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.
|