|
Glava - hladna, ali ako ću da budem iskren i nije nešto bila vruća pred početak utakmice. Ja sam nekako smatrao da je i bod puna kapa, tako da ne mogu da budem nezadovoljan rezultatom, ali moram reći i da nekim pohvalama i hvalospjevima, nema previše mjesta... No da krenemo ispočetka...
Pred utakmicu u medijima i u javnosti uopšte, stvorena je neviđena atmosfera i tenzija, a sve bez potrebe. Utakmica nije bila presudna, iako je mogla da sve odluči, tako da su epitet istorijska, ključna i utakmica decenije, bili prepumpavanje atmosfere i bespotrebno stvaranje pritiska. S obzirom na dobro poznat srpski mentalitet i vrlo često pristuno usijavanje glave do maksimuma, još smo i dobro prošli sa atmosferom koja je napravljena. Govorim o elementarnim stvarima psihološke pripreme, jer kako da bilo ko na svijetu, normalno pripremi ekipu za utakmicu, ako se danima i nedjeljama prije toga, stvara euforija o nepobjedivoj reprezentaciji, o gaženju u ovim kvalifikacijama, a (nemjerno ili slučajno), se žmiri na činjenicu da je reprezentacija bila u padu formu u posljednjih nekoliko nastupa? U takvoj situaciji, slažem se da je bod velik kao kuća, jer, htjeli mi to da priznamo ili ne, Srbija još nije reprezentacija klase Francuske, Italije, Engleske ili Španije. Ako se nastavi ovim putem, vjerovatno ima šanse da to postane...
E sad, postoji tu i durga strana... Jednostavno sve do 10-og minuta ili tu negdje, bio sam ubijeđen da je bod sasvim dovoljan, ali činjenično stanje je govorilo nešto drugo... Gol prednosti i igrač više, plus domaći teren... Mislim da ne treba više da se govori. Možda meč nije morao da se dobije, ali nije smio da se primi pacerski gol, niti je smjelo da se dogodi da Francuzi sa igračem manje, drže igru na sredini terena. I to je sve došlo kao posljedica prethodnih bombastičnih najava i deklamovanja oda i hvalospjeva reprezentaciji Srbije. Francuska jeste loša, prvenstveno jer ih još uvijek vodi onaj diletant, ali nije krš od reprezentacije. Dovoljan je bio onaj Anrijev prodor, da se vidi ako igrač od klase može da i u raspadnutoj igri, donese prevagu na terenu. Ostavimo po strani činjenicu da Francuzi sinoć uopšte nisu izgledali loše na terenu...
Elem, strah od greške u istorijskoj utakmici, odveo je sve kolektivno u grešku... Stojković je kiksao jer je znao da u "istorijskoj utakmici" ne smije da napravi grešku. Luković nije ispratio Anrija, upravo jer je igrao sa pritiskom da je u "istorijskoj utakmici" dobio šansu i da ne smije da pogriješi. U tom svjetlu, moram da iskritikuje i Antića, iako je on pokušavao da smiri tenzije i amortizuje pritisak, ali nije učinio dovoljno da igrače spriječi da se i oni ne uklope u tu euforiju. Za to svakako i oni zalužuju kritike...
Trojica ljudi koji se nisu uplašili sinoć, bili su Kačar, Ivanović i Vidić i vidjelo se da su izašli na teren čiste glave i gle čuda, bili najbolji na terenu. Milijaš je hladnokrvnost pokazao kod penala, ali mimo toga uklopio se u sivilo. Ulgavnom, na požrtvovanost i borbenost, nema zamjerke, ali na činjenicu da su djelovali pomalo neorganizovano, svakako ima. Pogotovo što su u par navrata pokazali da mogu i znaju, ali da im je ta prividna "važnost" utakmice, jednostavno odsjekla noge... Treća stvar je, po meni nevjerovatan utisak, da nije bilo skoro nikakvog pritiska na zadnju liniju Francuza. Sa igračem manje morali su da ih opterete više i natjeraju na ispucavanja, jer je VIdić pokazao da mu u skoku niko ništa ne može. Umjesto toga Francuzi su držali sredinu, a izlaskom Kačara, i tu se izgubila agresivnost pa su francuzi mogli dugo i puno da kombinuju. Hvala Bogu, pa Riberi nije igrao više...
I četvrto, kontra nije postojala, a morala je... Misli da se ponovila boljka iz prvog meča sa Francuzima, da su bekovi previše ili defanzivno orjentisani, a krilini igrači nedovoljno pokretljvi da iskoriste stalne izlete Evre i Sanje u napad. Moglo je to i bolje, ali sad je lako biti pametan.
Uglavnom, nije se tu trebalo očekivati puno više i nije trebalo stvarati toliku tenziju. Sticajem okolnosti ta utakmica je mogla dosta da riješi, ali ovako ostaju naredne dvije prilike, koje treba shvatiti kao realne šanse za završetak posla. Rumunija je rival po mjeri d ase posao završi i tako treba prići toj utakmici. Bez euforije i "istorijskih" sranja... Nisu srpski igrači ni u prošlosti pokazali, da baš mogu da se nose sa pritiscima i zašto ih sada opterećavati sa tim...
_________________
"Your dad always said that one day Del Boy would reach the top. Then again, he always said Millwall would win the cup."
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Oćemo li ikad pobijediti neku velesilu ili bar bivšu velesilu u fudbalu, mislim na zadnjih 10-ak godina... Austrija jeste imala dosta sreće protiv pijetlova, ali su trčali i nadmetali se svih 90 minuta... mi smo se kolektivno branili dobrih 70 minuta, u trenutku kad imamo gol viška, igrača viška i protivnika koji svim silama navaljuje na gol... u takvoj situaciji Žigić nije baš koristan, trebao nam je brz igrač za kontru, ako je već odlučio da brani rezultat...
