Religija i mitologija
Likovi u mitološkim pričama najčešće su i religijski, pa su mitologija i religija raznih naroda usko povezani.
Na temelju mitološke priče nastaje religija, institucionalizirana vjera. Religija uzima mitološku priču i čini od nje dogmu, odnosno religijsku sliku koju se ne smije preispitivati. Tako se mitološku priču, koja je izvorno poetičnog i fluidnog karaktera, pretvara u doslovnu činjenicu ili pak povijesni događaj. Na temelju tako institucionalizirane religije nastaju ljudske civilizacije vođene njihovom vjerskom zajednicom.
Dok se mitološku priču živi punim plućima, odnosno dok njeni simboli koriste slike koje odgovaraju suvremenom načinu življenja, suvremenim problemima ljudskoga života, te se priče ili slike nipošto ne smatraju "mitologijom" nego "činjenicom". Drugim riječima, najbolja definicija mitologije u našem svijetu jest "religija drugih naroda, ali nikako moja religija". Ovakav odbojan stav prema mitologiji dolazi iz uobičajenog shvaćanja utemeljenog u 19. stoljeću među autorima "demitologizatorima" koji su mitologiju definirali kao nešto lažno, neistinito, izmišljeno, kao fikciju ili pak pričicu za zabavu, a to nikako nije bilo prikladno za vrijeme velikog uzleta "razuma" i "stvarnog, realnog svijeta".
Može se reći kako postoje dva različita načina čitanja mitološkog teksta:
* religijski način koji od mita čini čvrstu, činjeničnu, krutu, proznu sliku, povijesni događaj.
* i umjetnički način koji mit promatra kao poeziju, pjesmu, metaforu koja se odnosi, kako na misterij univerzma, tako i na ljudski unutarnji misterij koji se ne može drugačije izreći osim putem pjesme, odnosno umjetnosti.
Mitologija našeg naroda...
Balačko
Balačko je biće iz srpskog narodnog vjerovanja. To je bio troglavi div u službi leđanskog kralja Mihaila. Iz jedne glave je izbijao modar plamen, a iz druge hladan vjetar. Kad bi potrošio oba oružja, i vjetar i vatru, bilo mu je potrebno izvjesno vrijeme dok ih ponovo sakupi. Tada je bez zaštite, pa ga je lasno ubiti. To je u dvoboju učinio junak Miloš Vojinović, kad je Balačko pokušao da preotme princezu Roksandu, nevjestu srpskog cara Dušana.
Bijeda
Beda (ijekav. bijeda) je biće iz srpskog narodnog predanja. Ona putuje po svetu, posećuje ljude, napada ih i muči. Kaže se: Bijeda prati čovjeka od rođenja do smrti ili Našla ga bijeda.
Beda je zapravo gadno, slinavo, koščato biće koje je, kako izgledom, tako i svojim karakterom dostojno svakog prezira. Daleki je srodnik aveti, a po ženskoj liniji i čumi. Spadaju u grupu bauka (Ridiculae). Bede se brzo množe. Vole da kradu ljudima stvari i zakopavaju ih u zemlju. Pronađeno je dosta takvih riznica. Jezik beda liči na šištanje i krkljanje.
Dukljan
DUKLjAN ili (car) Duklijan, nekakav demon, koji se često javlja u mitovima i pripovijetkama, naročito kosmogonskim. Dukljan je Dioklecijan, kome tradicija pripisuje zidanje varoši Dokleje.
Dukljan je, u srpskim dualističkim mitovima, protivnik Božji, isto što i iskonski đavo (Ariman u persizmu). On je u izvoru ispod Vezirovog mosta "svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednom udari maljem u nakovanj te pritvrde".
Miloš (K)Obilić
Miloš Obilić (takođe i Miloš Kobilić u nekim izvorima) je bio srpski vitez iz srednjeg veka, koji se često spominje i u srpskoj epskoj poeziji. Najpoznatiji je kao vitez koji je ubio turskog sultana Murata I u Kosovskoj bici.
U narodnim epskim pesmama i legendama, Miloš je slavljen kao heroj natprirodnog rođenja i snage (njegova majka je bila vila ili je njegov otac bio zmaj; Miloš je dobio svoju snagu kobiljeg mleka, od čega potiče njegovo prezime Kobilić ili Kobilović). Imao je izuzetnog konja po imenu Ždral. Njegovi pobratimi su bili Milan Toplica i Ivan Kosančić, a njegova verenica je bila Olivera, kćerka kneza Lazara Hrebeljanovića.
Prema najpopularnijoj verziji legende, 15. juna po julijanskom, odnosno 28. juna po gregorijanskom kalendaru, tokom Kosovske bitke, Miloš je došao do turskog kampa pretvarajući se da je prebegao na njihovu stranu. U pogodnom trenutku, kada ga je sultan primio u svom šatoru, on ga je smrtno ranio nožem „od učkura do bijela grla“. Prema turskim izvorima, sultan Murat I je ubijen nakon bitke, kada je srpski vojnik koji se pravio mrtav ubio sultana kada mu se približio.
Mnoge porodice iz oblasti Stare Hercegovine, Crne Gore, Like, Krajine i Dalmacije u svom porodičnom predanju čuvaju uverenje da vode poreklo od Miloša Obilića (Koprivice, Zarubice, Vojovići i drugi) a to potvrđuju i Dučić, Luburić i drugi istorijski izvor.
Petar Blagojević (vampir)
Petar Blagojević, u austrijskim izvorima Peter Plogojowitz, bio je seljak u Srbiji, za kojeg su mnogi verovali da je posle smrti postao vampir. Živeo je krajem 17. veka, početkom 18. veka, umro negde 1725 u selu Kisilova, možda današnje Kisiljevo kod Požarevca. Severna centralna Srbija bila je tad deo austrijskog carstva (od 1718 do 1739).
Nakon njegove smrti ljudi u njegovom kraju su počeli posle kratke bolesti da umiru. Nastala je sumnja da je vampir. Pre njihove smrti mnogi su tvrdili, da im se umrli Blagojević u noći ukazivao i davio. Njegova supruga je pobegla neposredno posle tih čudnih zbivanja izjavivši da joj je u snu došao mrtav muž tražeći joj svoje opanke. Najzad mu je otvoren grob, telo mu navodno nije trulilo a na usnama je imao svežu krv. Meštani njegovog kraja su probili kolac kroz njegovo mrtvo srce i spalili telo. Odgovorni službenik austrijske uprave nerado je dopustio postupak, ali je pristao zbog "straha" meštana da celo njihovo selo bude uništeno od vampira, i njihovog zahteva da učine sve potrebno kao što u "turska vremena", to jest kad je selo bilo pod osmanlijskoj vlasti.
Izveštaj austrijskog službenika spada u prva pominjanja vampirizma u Evropi novijeg doba, prevedeno je na više jezika i učestvovalo u "vampirskoj maniji" u Engleskoj, Francuskoj i Nemačkoj. Događaj je bio sličan onome sa Arnold Paole par godina kasnije, što je izazvalo i jedno zvanično istraživanje austrijske vlade. Fenomeni ili izgledi navodne netruležnosti tela, "nova" kosa, koža i nokti, naduvena i rumena lica te i krv na usnama danas su objašnjeni i deo su jedne faze posmrtnog ostatka. Narodu nepoznate bolesti i epidemije mogle su da stvore verovanje u dejstvovanje natprirodnih sila.
|