|
Prije svega zahvaljujem svim učesnicima teme jer su rekli mnogo vrlo dobrih i zanimljivih stvari.
Evo odlučio sam i uhvatio malo vremena da napokon kažem šta je to bio neposredan povod za pokretanje ovakvog razgovora, i da iznesem svoje mišljenje.
Dakle, prije dvije sedmice prisustvovao sam jednoj konferenciji održanoj u Centru za socijalni rad Banja Luka na kojoj su između ostalog izneseni i neki primjeri "dobre prakse" kada su u pitanju djeca "sa posebnim potrebama". U stvari sam i sam bio jedan od učesnika, odnosno izlagača, ali nisam ovdje htio da govorim o onom što sam govorio ja, nego o onom što su govorili drugi. Mislim da te priče svakako zavređuju širu pažnju i da bude ono što je dobro u nama. To su tračci svjetlosti u pomrčini koja nas je sve pritisla.
Ja ću samo u kratkim crtama iznijeti ono što sam tada čuo.
Prva priča
Radi se o udruženju roditelja djece sa posebnim potrebama iz Gackog. U toj maloj sredini rodilo se nešto čega nema u cijeloj BiH, a ni šire, prije svega velikim zalaganjem i upornošću roditelja djece koju "niko neće" u školama i vrtićima, iako se u pravilu radi o izuzetno krotkoj i bezazlenoj djeci, koja sa našeg aspekta gledanja imaju neki problem u funkcionisanju ili kako ja to volim reći, radi se o djeci sa nestandardnim funkcionisanjem. Naš obrazovani i zdravstveni sistem osim deklarativne i pojedinačne podrške ljudi sa dušom koje se tu i tamo može naći u zvaničnim institucijama, ne pruža takvoj djeci baš ništa, i potpuno ih diskvalifikuje. I njih i njihove porodice! Međutim, eto ljudi u Gackom se skupiše i upornošću iznađoše način da zadobiju podršku u lokalnoj zajednici i čini mi se od nekog međunarodnog projekta i napraviše dnevni centar za djecu sa posebnim potrebama, koji izgleda zaista super (prikazali su imali filmić) i u kojem se djeca zaista mogu dobro osjećati, učiti, stvaralački izražavati... Istovremeno tako će bar u dijelu dana njihovi roditelji biti rasterećeni 24-satne neprekidne brige i rada sa njima, odnosno dobiće priliku da rade i zarađuju, i imaju i neki trenutak samo za sebe da bi se onda još bolje i predanije mogli posvetiti svom blagu, odnosno svojoj djeci koja se tako razlikuju od druge, ali kojima jedanko pa i više treba pažnja i zaštita roditelja.
Ono što posebno hoću da istaknem jeste da su to uspjeli ljudi iz male sredine, pa ako ćemo pravo i iz tradicionalno zatucanog okruženja (neka mi niko ne zamjeri)! To je zaista nešto vrijedno i dokazuje da nema nemogućih situacija!
Druga priča
Na mene je ova priča ostavila ponajjači utisak. Radi se o firmi iz Laktaša koja se bavi proizvodnjom plastične ambalaže i koja zapošljava skoro isključivo invalide (dakle tjelesne) ali i osobe sa posebnim potrebama (dakle osobe koje nemaju fizičku invalidnost, ali imaju drugih problema u funkcionisanju u ovom svijetu ovakvom kakav je, koji god razlog za to bio). Posebno je vrijedno što je inicijativa za tako nešto potekla od vlasnika te firme koji nije roditelj djeteta sa problemom, pa da kažemo da je njegov motiv bio da svom djetetu pruži životnu perspektivu koju mu društvo sada ne pruža! Ne, on je iz samo njemu poznatih razloga došao na tu ideju, u saradnji sa centrom za socijalni rad u Laktašima. Krenuli su probno sa nekoliko (mislim 7) štićenika centra "Zaštiti me" iz Banja Luke i drugih mladih ljudi sa problemima raznih tipova. Prvo što su morali da prevladaju je STRAHOVE, strahove kod njih samih! Ali začudo, strah koje trebalo savladati je bio i kod nekih od roditelja koji su se previše zaštitnički, ali i nepovjerljivo odnosili prema svom sopstvenom djetetu. NE MOŽE ON(ONA) TO! Umjesto da budu sretni da im je dijete dobilo priliku da radi i da se na taj način uključi u društvo, neki su bili krajnje NEPOVERLJIVI PREMA SVOM DJETETU! Pa ipak ti problemi su prevaziđeni, i mic po mic...ono što je smatrano nemogućim, za nekoliko mjeseci je postalo stvarnost. Bilo je raznih slučajeva. Jedan od radnika (tako ću ih zvati) nije mogao da se orjentiše u vremenu, pa nikako nije mogao da potrefi da dođe na posao na vrijeme, drugi nisu nikako mogli da se snađu da samostalno dođu na posao i odu sa posla (pa ih je mjesecima dovodio i odvodio lični asistent kojeg je obezbijedio CSR Laktaši), svima je trebalo mnogo mnogo strpljenja posvetiti da bi prevladali strahove, navikli se na sredinu i rad, uklopiti ih da svako iskaže svoju sposobnost na određenom radom mjestu...
I sve je to uz mnogo, mnogo strpljenja prevadano, i dokazalo se da SE MOŽE ONO ŠTO SE HOĆE!
I ti ljudi su od totalnih autsajdera, od ljudi koje njihovi roditelji uglavnom drže zaključane u kućama (jer ih se stide i boje se za njih) sa 24 brigom, postali hranioci porodica, koji rade u preduzeću i imaju svoj dinar i sve ih je to učinilo srećnijim i zadovoljnijim... To je velika velika stvar. To se u našem narodu zove SEVAP! Ko god je imao posla sa bilo kojim problemom psihofizičke prirode, zna da je rad i stvaralačko izražavanje najbolja terapija! Ovdje je to istovremeno i terapija i prozor u svijet i, ...mnogo mnogo toga više.
Kada bih pisao sve o čemu bi se tu moglo pisati, ovaj post bi otišao u nedogled. I ovo je dovoljno da vidite o čemu se radi.
Treća priča
Predsjednik udruženja hranitelja iz Gradiške je izložio posljednju priču. Naime, hraniteljstvo je relativna novost, i to je način da se djeca koja nemaju roditeljsko staranje ili imaju neodgovarajuće staranje, zbrinu u hraniteljske porodice umjesto u ustanove (domove i sl.). Ja se potpuno slažem sa tim čovjekom da je to mnogo bolje, jer je činjenica da je sama etiketa "domca" vrlo nezgodna za bilo koje dijete, barem u našem društvu.
Elem, čovjek je ispričao jedan poseban slučaj u kojem je jedno dijete od kojeg su SVI digli ruke i proglasili ga bukvalno djetetom-monstrumom u 7-oj godini (a to SVI su: škole, CSR, pa čak i dječija psihijatrija!!!) zbrinuto u hraniteljsku porodicu, i tamo napokon osjetilo šta znači ljubav i pažnja. Naime dijete potiče iz vrlo problematične porodice, ako se ne varam bilo je tu droge, nasilja u porodici, svega i svačega, promijenilo tri škole i bilo potpuno prepušteno ulici, ali je u hraniteljskoj porodici napokon našlo zdravu atmosferu. Dovoljno je reći ovo: jednog dana pobježe dječak iz škole (to mu je stara navika od ranije) i utvrdilo se da je pobjegao svojoj novoj kući. Kad su ga pitali zašto je pobjegao, on je rekao:"Mene tamo vole!"
Eto to su te tri priče koje su na mene ostavile jak utisak i koje su moje uvjerenje da su LJUDI naše najveće blago u koje treba ulagati.
Svakom stvari koju učinimo za sebe, hranimo i održavamo svoje tijelo, a svakom stvari koju učinimo za druge hranimo svoju dušu!
To je bila osnovna ideja ove teme. Hoću da skrenem pažnju da nas iz sadašnjeg sivila, i opšteg mraka svakodnevnog života neće iščupati nikakve "evro-atlanstke integracije" (i oni koji su već tamo, uskoro će se suočiti sa velikim problemima koje će morati na isti način da riješe ili da potpuno propadnu), nego povratak onom najvrednijem u nama i okretanje vrijednostima koje ne prolaze. Briga za druge ljude i za planetu na kojoj živimo, odmicanje od svakodnevne jurnjave za sjajem i glamurom, ulaganje i vremena i energije i novca samo u ono što služi opštoj dobrobiti a ne sitnim parcijalnim sebičnim interesima, to je budućnosti i ovih prostora i planete u cjelini.
Zato predlažem da se odmah svi okrenemo, ili bolje rečeno obratimo u svojoj duši i jedni drugima, jer ako to nećemo sada sami od sebe, vrijeme koje dolazi će nas na to natjerati i na to nas podsjetiti.
Drago mi je što sam primijetio da je ova tema natjerala njene učesnike da ozbiljno razmisle o tome, šta je naše blago, i što su rekli svoje mišljenje (ima tu puno odgovora sa raznih aspekata, i sa većinim se barem u dijelu slažem).
To je istinska svrha ove teme, jer sam siguran da ko god zaroni duboko u sebe, naći će pravi odgovor, ili barem pravi odgovor za njega lično.
Svako dobro.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
