Kakva opasna pesmica
Šta se bjeli u gori zelenoj
gori našoj, gori Topčiderskoj
da l su stijene il su labudovi
il se bjele u gori snjegovi;
nit su stijene nit su labudovi
nit se bjele u gori snjegovi
već zastava lige šampiona,
sva okrugla a po njojzi zvijezde
ona bjela a zvijezde joj crne
prostrla se po zelenoj travi
svetoj travi našeg stadiona
po kojoj su vojevali bitke
sve junaci jedan do drugoga
jedno bješe Vukotiću Moca,
jedno bješe Mijatović Peđa,
Zlatko, Bobek, Miloš i Vladica
Vaske, Savo i Mateja
u đerdanu dukat do dukata,
dukatima ne vidi se kraja
grobarima na slavu i ponos
našem hramu radost i veselje.
Jedna vojska u crnom i bjelom
predvodi je Lotar Mateuse
sve junaci sokolovi tići
i svi spremni bitku vojevati
za grb časni krvcu proljevati
sve za slavu našeg Partizana
da se znade, da se pripovijeda
udario junak na junaka
jedno Zidan jednoAndrija,
jedno Bekam jedno Ivica,
crni Drogba ide na Adija
hrabro srce u malenog Nađa
neda ime časno ukaljati
časno ime našeg Partizana
uklizava Adi za loptama
kao da su od suvoga zlata,
svi junaci jedan do drugoga
krvcu liju po zelenoj travi.
Druga vojska ide po Srbiji
ide vojska i iz drugih carstva,
kao da je Lazar vaskrsao
pa podiže vojsku na Kosovo,
mirno gleda Lazar sa nebesa
nije svoju vojsku podigao,
nije Miloš, nije ni Toplica,
niti idu devet Jugovića
ni pred njima stari Jug Bogdane,
evo ide jedna druga vojska
i ta vojska sva u crno -bjelom
svi su braća iz mnogijeh carstva
različite vjere i imena
sve junaci grobar do grobara
i svi braća po Vukotić Moci
i svi stižu pred kapije hrama
i svi poju Ilić kapitenu
i svi poju pjesme Partizanu
Partizanu i njegovom grbu
i svi spremni jedan uz drugoga
za grb časni krvcu proljevati
kao što su i njihovi stari
podizali svoga Partizana
da potuče slavnog Mančestera
pjevajući sa tribine južne
od radosti srce iskočilo
jedno srce a hiljade duša
voli srce svoga Partizana
voli srce i kad dobro nije
i kad dođu nevolje
i kad dođe tuga,
takvo srce bije u nedrima
da se znade od kojeg je roda
i da kliče svome Partizanu
svakog dana sve do sudnjeg dana.
Nije svakom drago oko srca
što grobari čuda počiniše
što grobare iz Niona zovu
što Partizan osvaja Evropu,
krivo bješe bivšem rekorderu;
sa nebesa iz oblaka tmurna
doletješe dva vrana gavrana
besjede mu turobnu istinu:
“Zašto ti je srce u čemeru
zašto ti je lice natmureno?
Mi smo došli da kažemo pravo
da kažemo na kome je carstvo;
svako lice ima i naličje
pravda jeste što nepravda nije
kako seješ onako ćeš žnjeti,
niste valjda tamo umislili
da se ne zna za pravo i pravdu
da se ne zna da sudije sude
kako kažu fudbalska pravila
a ne kako vama bude drago,
da se ne zna da novine pišu
baš onako što je vama drago
a ne po onom što zaista jeste;
da se ne zna ko su one vođe
što naš fudbal zaviše u crno;
sad si senka bivšeg rekordera
Savo ti je preoteo zvanje.”
Mučno bješe bivšem rekorderu
ciknu na njih kao otrov ljuti:
“Šta zborite ružne ptičurine,
šta vi znate šta je naša pravda
no je bitno ime šampiona
i da naši vazda prvi bidnu
makar zakon u topuzu ležo
samo da smo prvi dovijeka,
i da bude Lige Šampiona
“Marakanu” našu da kitimo
u zastave crvene i bjele
i zastave Lige Šampiona,
kakav Savo, šta mi besjedite
rekorder sam do kada je svijeta .”
Al govore dva vrana gavrana:
“Ti ne vidiš bivši rekorderu
sa neba je tvoja zvijezda pala,
više nije vrijeme što bejaše
šampion je onaj ko je bolji,
i ko igra Ligu Šampiona
a to nisu ovi tvoji momci
već igrači slavnog Partizana,
najebo si brate dovijeka”.
Rekoše mu još i ovo:
“Kome zakon u topuzu leži
tragovi mu smrde nečovještvom”.
I od bjesa bivšeg rekordera
zatrese se zemlja iz dubina
pa on zove svoje vjerne sluge
novinare i njegove sudije
pa on zove svoga komesara
da pomognu da se vrijeme vrati
naopako kao što je bilo,
kada su se osvjale titule
u “Maderi” za kafanskim stolom,
pa odjezdi brzo na stadion
na stadion u banjičkoj rupi,
sjatilo se tamo mnogo svijeta
i sve junak grobar do grobara
došli svoja parkirati kola
na stadion bivšeg rekordera
pa pjevaju pjesme Partizanu
i svi žure u goru na stadion
da gledaju Ligu Šampiona
i da bodre svoga Partizana.
Suze oči bivšem rekorderu
nema mjesta za njegova kola
od muke ga zabolješe leđa
pa uteče u banju na liječenje.
Što je pravo treba da se pamti
i da bude za nauku svakom
da je dato gore sa nebesa
samo časno osvajati titule
samo časno na zelenoj travi
biće prvi onaj ko je bolji
i taj zakon grobari poštuju
i svi pamte ono što je pravo,
i svi pamte Vukotića Mocu
što je igrom osvajao carstva,
i svi pamte Mladinića Antu
što dovede grobare u rupu
istrčaše po njihovoj travi
i svi spremni krvcu proljevati,
pa kad prođe četiri minuta
rasrdi se Trifunović Aca
pa dohvati fudbal na desnicu
pa pocepa loptu i mrežicu,
sjedi Dika gorke suze roni
mrsko mu je izvaditi lopte,
ali prođe još četri minuta
rasrdi se Vukotiću Moca
malo njemu bješe jedan nula
glavu cimnu lopta odskakuta
pa je Dika izvaditi mora
još jedaret iz “ciganske” mreže,
ćuti sjever kao da ga nema
a na jugu ne vidi se ništa
sve zastave i sve crno bjele
svako misli ovo nam je dosta
al ustaje Mladiniću Ante
rukom svojom pravac pokazuje:
“Svi u napad ovo dosta nije!”,
posluša ga Zavišić Ilija
voli grobar davati golove
pa on dribla konje i volove
tri put dribla pa se onda vrati
da još jednom predribla “cigane”
pa kad njemu dosadi driblanja
on izađe pred gol kod sjevera
pa kroz noge zavali ga Diki
mi grobari pjesmu zapjevasmo
da se čuje do Stambola grada;
i svi pamte ono što je vrijedno
kako Žile skače u visine
šalje kući nadmene Rendžerse
da se znade jednom dovijeka
ako neko igra s Partizanom
ne smije nas nikad potcjeniti,
i svi pamte Miloša Velikog
čigra plava a noge od zlata,
i svi pamte kako Šole brani
i Mančester zavija u crno,
i svi pamte Dragana Mancea
kako kliza na svoja koljena
grobarima radost i veselje,
milo bješe Bogu sa nebesa
kako Dragan davaše golove
sad ih daje samo za Gospoda.
Na divanu usred stadiona
sjedi junak Kezmane vojvoda
teške su ga misli ophrvale
sve uzdiše i sve vrti glavom
mora tešku donjeti odluku,
opazi ga Tomiću Ivane
kako dugo razmišlja u sebi
pa upita šta ga tako tišti,
pa besjedi Kezmane vojvoda:
“Mnogo ljeta ja sam vojevao
za Partizan i za naše carstvo,
igrao sam za klubove druge
niko meni nije utekao,
nikad nijesam bježo sa megdana
al me stiže umor i godine
pa se brinem za mog Partizana
da l ću moći za njega vojevati
za grb časni krvcu proljevati
sve za našu boju crno bjelu,
ako bi se povukao sada
da ne zbore naši navijači
da vojvoda bježi sa megdana
od sramote nebi izdržao,
pa ja hoću da ti ovo reknem
hoću naše predvoditi junoše
i sa njima iskusne junake
da haramo Ligom Šampiona,
dok god srce u grudima bije
biću uvjek s našim Partizanom.”
Sluša ovo Tomiću Ivane
od sreće mu srce zaigralo
od radosti oko zasuzilo
pa zagrli Kezmana Mateju:
“Pravo zboriš čestiti vojvodo
svaka ti je od zlata jabuka
svi mi znamo kakav si ti junak
nikad nećeš uteći s megdana
niko neće reći protiv tebe
da ostavljaš svoga Partizana
sreća naša što si ti sa nama
i za ovu Ligu Šampiona
jer me muči čestiti vojvodo
kad pomislim o Briselu gradu
kad se sjetim stadiona “Hejsel”
jedna mi je želja preostala
da osvetim naše šampione
koji tada pogubiše glave,
al mi drago zbog grobarske časti
kada Vaske nije potplitao
Amansia iz slavnog Reala
pa zbog toga izgubismo megdan,
moramo ga sada osvetiti
i sa tobom čestiti vojvodo,
griješi svako koji tako misli
da ti nisi žustar kao nekad
nek pitaju iz Rupe golmana.”
Uto ide Karadziću Tole
kako ide gorke suze roni
upita ga Tomiću Ivane
zašto mu se lice natmurilo
zašto su mu oči pune suza
pa mu reče Karadziću Tole:
“Stigo mi je ćitap iz Niona
sitan ćitap za nas od UEFA
kažu da smo pravili bakljadu
da smo baklje bacali u teren
svaka baklja jeste novi harač
svaki harač tri tovara blaga
sad nas zovu platiti harače,
jao nama kukala nam majka
čime ćemo stadion graditi
kada tako rasipamo blago.”
No besjedi Tomiću Ivane:
“Nemoj biti tako dešperatan
sazidaše Skadar na Bojani
a mi ćemo zidati stadion
i u rupi parkirati kola,
biće čudo nestvarne ljepote
biće velik, veći od ovoga
puniće ga najverniji grobari
slaviće se titule i golovi
biće nove Lige Šampiona
biće blaga, biće berićeta
kad polete naše junoše
junoše iz našeg Zemunela
naša škola druga u Evropi
sve uz rame velikom Ajaksu,
mnogo ćemo zaraditi para
da Partizan bude još silniji
pa kad naša zaigraju djeca
jednog dana na novome hramu
srce će nam iz grudi iskočiti
biće mnogo velikih titula
biće mnogo novih talenata
u đerdanu dukat do dukata,
a iz nogu Dr. Almamija
biće svaka lopta ubojita!”
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
