Odlican tekst koji dokazuje da su privatni fakulteti jedno od najveci zala koje su zadesile RS nakon rata. To je totalna degradacija skolstva, ucenja, nauke...
http://www.novireporter.com/look/report ... ticle=3913 Hiperprodukcija diplomaca - Diplome na kilo
(Ni) k od kvaliteta
Danas na sceni imamo hiperprodukciju diploma i zvanja koja nemaju pokriće u znanju. Kada bi ono „dipl.“ ispred imena, novokomponovanim akademcima služilo samo da komšijama i rodbini mogu podijeliti vizitke sa tim prefiksom, ne bi bilo „ni pola jada“. Jad je, međutim, što po dobitku te „titule“ mnogi od njih počnu obavljati odgovorne društvene poslove i zauzimati pozicije, prije svega u javnim institucijama i ustanovama, sa tendencijom ekspresnog napredovanja. A neki postaju „cijenjeni“ nastavni kadar koji po istom principu obrazuje buduće kolege po znanju
Slava Govedarica
Da bi neko svom cijenjenom imenu dodao akademsku titulu, u srećna vremena, bile su potrebne godine upornog učenja i rada i na stotine pročitanih knjiga i druge stručne literature. Danas je, sve češće, dovoljno biti pismen. Ali ne previše. Elementarna pismenost tj. znanje slova - sasvim je OK. Jer i to je dovoljno da se čovjek potpiše. Na ček. Ili uplatnicu. Poznavanje brojeva potrebno je samo ako se barata isključivo kešom. Činjenica da je do para sve teže doći, takvima nije prepreka, jer, bože moj, „znanje nema cijenu“. To što oni pod znanjem podrazumijevaju diplomu, mogli bismo reći – njihova je nesreća, ali budući da živimo u društvu u kome se „papir“ još uvijek više cijeni od znanja – onda je to, prije svega, naša nesreća.
Hiperprodukcija diploma: Ako za potrebe teksta zanemarimo da je u ovoj državi srećom još uvijek dosta onih koji do diploma dolaze na staromodan način (vidjeti prvu rečenicu), nemoguće je ignorisati činjenicu da nikada nije bilo tako lako doći do dotičnog papira kao što je to slučaj posljednjih godina. Ne samo zato što na ovdašnjima univerzitetima ima korupcije, a ima je, nego i zato što su na pojedinim od njih kriteriji toliko spušteni - da je postalo skoro nemoguće ne dobiti akademsku titulu, ako je prethodno uredno i masno plaćena školarina. Zato danas na sceni imamo hiperprodukciju diploma i zvanja koji nemaju pokriće u znanju. Kada bi ono „dipl.“ ispred imena novokomponovanim akademcima služilo samo da komšijama i rodbini mogu podijeliti vizitke sa tim prefiksom ispred imena, ne bi bilo „ni pola jada“. Jad je, međutim, što po dobitku te titule mnogi diplomci počnu obavljati odgovorne društvene poslove i zauzimati pozicije, prije svega u javnim institucijama i ustanovama, sa tendencijom ekspresnog napredovanja, te što dio njih postaje „cijenjeni“ nastavni kadar koji po istom principu proizvodi buduće kolege po znanju.
Mada se za hiperprodukciju diploma i zvanja, prvenstveno optužuju pojedini privatni fakulteti, amnestirati javne fakultete od krivice bilo bi potpuno pogrešno.
Ipak, iskustvo je pokazalo da postoji jedna bitna razlika: dok na većini državnih fakulteta sam upis na neki studij nije nikakva garancija studentu (ako mu roditelji nisu bogati i spremni da kupe diplomu) da će završiti fakultet, na velikom broju privatnih plaćanjem paprene školarine polaznik se u startu osigurava od mogućeg neuspjeha u pogledu sticanja akademskog zvanja.