Interesuju me vasi komentari na ovo sto napisem, bilo da su pozitivni ili negativni. Pod negativnim ne mislim na seljacke
tipa "nemam sta da radim, pa ajd da malo s....dam".
Do prije neki dan u nasem bioskopu, tj. kinu, se prikazivao film Turneja. Prvi put sam ga pogledala tek nekih 10-tak dana
nakon premijere, jer zanr u koji ga smjestaju "komedija" i scene, mi nisu isli zajedno. I tako odem sa momkom prvi put da
ga gledam. Zaplakala sam mnogo vise puta nego sto sam se nasmijala, da li zbog publike ili "onih dana u mjesecu" mene je
film poneo, uzivila sam se u njega. Odusevio me. Ista stvar se desila i mom momku, a mogu slobodno da kazem i vecini
osoba koje su tu noc sa nama gledale film, barem ako je suditi po njihovim licima. Izbor citata je bio izvanredan, nekome
to mozda nista ne znaci, ali meni kao studentu knjizevnosti ... neopisivo. Izbor glumaca, gdje se nije gledalo ko je sta, ko
je koga pljuvao u ratu i poslije rata. Dvostrani prikaz svake nacije. I dobro i lose. Jednostavno po prvi put sam stvarno osjetila
da ima ljudi koji znaju, koji osjecaju sta smo mi, sta smo bili, sta smo uradili sami sebi, pa onda i drugima i sta ne smijemo
dopustiti da se ikada vise desi, Ne smijemo postati 40-godisnjaci koji su bili premladi da vide, a sada su prestari da se bore,
a zeljni krvi...posebno ako je tudja. Scena u kojoj Sergej pjeva...onda zadnja scena u sumi, koju mislim da znam gdje su
snimali, sa mudzahedinima, zbog koje prvi komentar mog momka nakon filma bio "Znam, ono je slika tvog savrsenog covjeka"
(sto je pronicljivo, ali ne bas pohvalno za reci od strane osobe sa kojom imas ozbiljnu vezu). Sve to i jos vise, mene je odusevilo,
duboko potreslo. Ne zato sto je film sokantan, ili zato sto je los, ili zato sto sam tu uvidjela neke zivotne istine (ne racunajuci to sto
sada imam referencu kada me neko pita kako izgleda, psihicki i fizicki, moj savrsen muskarac

), vec zato sto je prvi put
neko stabilan, otvoren, zivotno obrazovan sjeo i napisao pricu koju mi i nasa braca i sestre trebamo da gledamo
jednom godisnje, zajedno sa filmovima "Vera zauvijek" i "Trainspoting". Da shvatimo koliko nam je ustvari lijepo i koliko
sjebano moze da bude, a bez ikakvog razloga.
I tako ja odusevljena, nakon pozitivnih razgovora o filmu sa prijateljima razlicitih opstenarodnosti, odem da gledam film jos jednom,
misleci, da provjerim koliko je ustvari sam film, kao film dobar. Odem u srijedu, kad je karta citav dan 3.5 KM, ne razmisljajuci
da je svakoliki pojedinac ovoga grada nahrupio da barem jednom u 7 dana (citaj: jednom godisnje) pogleda film (s obzirom da je pozorisni
zivot grada Banja Luke, sa okolicom tako prizeman...bla,bla,bla, a da se ne kaze da ne razmislja o sopstvenom kulturnom uzdizanju).
I tako ja, savrseno raspolozena, ni pozitivno ni negativno, u limbu, odem s namjerom da pogledam CAK 3 filma. Odem na prvi
"Utrka smrti", film sam vec gledala, dobar mi je, akcija je, rekao bi covijek: nema sta. Ali...ja sjela, film poceo, iza mene neke
jebo seljanke, koliko su ovo krave zenske, neutvrdjenog godista, ali seksualno aktivne. Komentara...uzas, glupog kikotanja,
vristanja, koja ce se za koga udati, joj fuj sta mu radi...JA, polako pocinjem da izlazim iz limba, okrenem se nadajuci se da su mladje
od 17, malo sutra. Uvjeravam sebe da preuvelicavam, da je ipak fino, ako nista mogu ko covjek da se zavalim i gledam.
Ma nisam imala sanse. Sve se zavrsilo tako sto sam sebe uvjeravala do kraja kako je sledeci film Turneja, i tu nece biti
niko ogranicen. Znam, 23. mi je, a glupa! Sta ces...