|
Koma je koma
02.11.2007.
Evo jedne interesantne pričice koju vam toplo preporučujem....
Sakib Drino, godina četrdeset i šest, zanimanje: željeznički radnik. Poslije nesreće na radu, Sakib će pasti u duboku dugogodišnju komu. Probudiće se poslije devetnaest godina, baš kao u Zoni sumraka, da bi uvidio kako, usprkos prividima, ništa više nije kao prije.
Dvadesettrećeg decembra 1988. godine voz je nesretnim slučajem udario zeničkog zeljezničara Sakiba Drinu, četrdeset šest godina starog, oženjenog, oca dvoje djece. Njegova žena Halida na pijaci je čula da je Sakiba satro voz te je odjurila do bolnice. Vas suprug je u komi, drugarice Halida, nema mu pomoći, kazao joj je doktor, vrijeme je da na ovo poglavlje vašeg života stavite tačku.
Halida nije plakala. Mislila je na djecu, sina Denisa i kćerku Adelu. Vratila se
kući da ih s ručkom dočeka kad se vrate iz škole. Tata je u komi, kazala im je. Adela je tog dana dobila peticu iz engleskog. Riječ coma na engleskom ima dva značenja, rekla je, prvo je koma, a drugo je zarez. Doktor, dakle, ipak nije u pravu, pomislila je Halida, koma nije tačka, koma je zarez.
U narednih devetnaest godina Halida je svakodnevno, i to po nekoliko puta, u sebi ponavljala mantru: koma nije tacka, koma je zarez.
Sva je Zenica pričala o ludoj Halidi sto dvaest godina vjeruje da će se Sakib probudit, a rodbina ga već zove rahmetli Sakib. A onda se, u junu mjesecu 2007. godine Sakib zbilja probudio.
Otvorio je oči, protrljao ih kao da se budi poslije lijepo prospavane noći i zavikao: Halida, gladan sam. Halida se stvorila kraj njega s tanjirom pileće supe. Gleda Sakib kroz prozor, vidi - ljeto je, sjeća se onog zimskog dana na prugi i voza što ide prema njemu i misli kako je bio u komi punih šest mjeseci. Makar je Zeničanin i željeznicar Sakib ne navija ni za Čelik ni za Želju, nego za Sarajevo. Srce Sakib onu supu i pita: Halida, ko je osvojio fudbalsko prvenstvo. Sarajevo, Sakibe, ona ce smjerno. Njemu se lice ozari: Uzesmo ga opet, poslije tri-četiri godine, i to bez Musemica. Tu je Musemic, rece Halida, na klupi je.
Kako na klupi nakav igrac, pa ulazi li ikad, pita Sakib. Ma ne smije trener na teren, odma crveni karton fasuje, kaze Halida. Smije se Sakib, Halida nešto glumi da se razumije u fudbal, a misli da je Musemić trener, konta on u
sebi. Nego, koji je Željo bio, pita. Men' se čini peti, odgovara Halida. A Čelik, pita, jel' ispo. Nije, veli Halida, al' malo je falilo. Uvijek je tako, misli Sakib i pita: nego, ko je bio drugi, treći? Zrinski i Slavija, odgovara Halida. Sakib je sada svjestan da mu sa ženom nešto nije uredu. Kakvi Zrinski i Slavija, misli, takvi
klubovi i ne postoje, pa ni u republickoj ligi, gdje su Hajduk, Dinamo, Partizan?
Nego, Halida, kaži, ko je osvojio Kup šampiona?
Milan, veli Halida, bas je nedavno bilo finale. Znao sam, skoro klice Sakib, znao sam, čim su jesenas uzeli Zvezdu na penale. I misli mu se opet vraćaju na novu titulu Sarajeva. Joj, komsija Jozo mi doće gajbu pive i kilo janjetine, kaže, kladio sam s njim zimus da ce Sarajevo uzet titulu prije Dinama. De, kucni Jozi da dođe, kaže. Jozo je u Zagrebu, veli Halida, a i da nije, ništa od opklade, i Dinamo je uzeo titulu.
Mislis kup, kaže Sakib, nema to veze, u prvenstvo smo se kladili. I kup i prvenstvo, kaže Halida. Nije mi dobro žena, ne zna sta priča, a nekako se i postarala, konta Sakib i pita: Kad se vraća Jozo? Halida malo odšuti pa kaže: Ne vraća, odselio je u Zagreb, zastalno. Kad je odselio, pita Sakib, a Halida odgovara: davno. Kako davno, misli Sakib, kad je jos zimus bio tu i nije planiro nigdje ići.
Dobro, kaže Sakib, hajd' onda zvrcni Radeta. Ni Rade više ne stanuje ovdje, kaze Halida, on je u Banjoj Luci. Zbunjen je Sakib pa kaže Halidi da malo upali radio. Na radiju je upravo u toku emisija Muzički vremeplov i spiker govori: slušamo pobjedničku pjesmu Evrovizije za 1989. godine - Rock Me, Baby zadarske grupe Riva. Sakibu se lice ponovo ozari.
Uzeli smo napokon tu Evroviziju, kaže. Jest, Srbi su pobijedili, veli Halida. Stvarno me zabrinjava, misli Sakib, zar misli da je Zadar u Srbiji?
Halida, dodaj mi Oslobođenje, kaže. Staro dobro Oslobođenje, misli Sakib, uvijek isto, malo su format promijenili i nesto nema ćirilice, ali sve drugo je ostalo isto. Isti papir, ista slova, iste fotografije, isti novinari, iste rečenice.
Pogledom prelijeće naslove: nesto o Mladenu Ivaniću (to je onaj mladi član Predsjedništva, misli Sakib), pa o Kusturici u Cannesu (nas Kusta je pretplaćen na Zlatne palme, smjeska se Sakib zadovoljno), spominju i Slobodana Miloševića (to je onaj sto je smijenio Stambolica u srbijanskom Centralnom komitetu, prisjeca se Sakib), piše se i o Ibrisimovićevom Vjećniku (završi ga Nedzad poslije petnaest godina, klima glavom Sakib), Muhamed Filipović analizira stanje u društvu (Tunjo je naša najpametnija glava, konta Sakib), aludira se na umiješanost UN-a u genocid (još traje frka oko Kurta Waldheima, zaključuje Sakib), tu je i članak o ratu u Iraku (zar su opet zaratili sa Iranom, pita se Sakib, pa nema ni godinu dana da je mir potpisan, mora da ih je Sadam napao na američki nagovor), kao i o nekim muslimanskim teroristima sto su oteli avion (to je sigurno onaj Pan Amov let 103 sto se srušio iznad Škotske, prolazi Sakibu kroz glavu).
Sakib odloži Oslobođenje kraj kreveta. Halida, upali nam televiziju,
kaže. Halida pali televizor daljinskim upravljacem. Novi televizor,
misli Sakib, lijepo. Na programu neki film: protagonisti sa sobom nose
male bežične telefone. Nije to Sakibu čudno. Nauka napreduje, zna on
to. Počinje dnevnik: nova špica.
Prva vijest o Georgu Bushu, američkom predsjedniku. Sjeća se Sakib da je ovaj Reaganov potpredsjednik izabran za predsjednika jos prije njegove kome, ali onomad još nije stupio na dužnost. Sreo se Bush s Rusom, nekakvim Putinom. Znao sam ja da onaj Gorbačov nece dugo ostat ni nekog traga ostavit, misli Sakib, kakva crna perestrojka.
Vijesti iz zemlje, najavljuje spikerica. Sakib je sad zbunjen: sastalo se nekakvo
međureligijsko vijeće i to ispade strašno vazna vijest.
Onda spikerica kaže: "Štrajk se nastavlja" - i Sakibu opet sve izgleda normalnije. Nije čuo ko štrajkuje, valjda rudari. Onda ide neka priča o finansijama, spominju se marke, konvertibilne (kakve drugo marke mogu bit, smije se Sakib), ali na ekranu su prikazane nekakve cudne novcanice kakve Sakib nikad nije vidio. Spikerica cita podatke o nezaposlenosti (veća nego ikad),
o krizi u obrazovanju i u zdravstvu, a Sakib polako pada u depresiju. Bježat
treba, misli, ko sto su Jozo i Rade pobjegli, ali ne u Banju Luku ni u Zagreb, nego u Njemačku, zbog djece, ako ništa drugo. Halida, viče, kad ce Adela i Denis doći iz škole? Brzo, odgovara Halida.. Maloprije im je javila da se Sakib probudio. Oboje su jedva povjerovali. Denis radi kao instruktor u auto-skoli, ozenio se, ima dijete. Adela je domaćica, ima troje djece, u ratu je postala vjernica i pokrila se.
Halidi je sada najveći problem kako ce Sakibu, starom komunisti, to objasniti. Sjela je na krevet. Znaš, Sakibe, kaže, Adela nosi maramu. Sakib se smije, misli da je to neka nova moda među djevojcicama, mode se ionako mijenjaju svakih šest mjeseci. Kako mislis - nosi maramu, pita, oko vrata, ko pionirsku. Nije, Sakibe, počinje Halida, ali on je prekida.
Pusti sada to, trebamo ozbiljno razgovarat, hoću da mi to utvrdimo prije nego sto djeca dođu, kaže Sakib. Halida je zbunjena: Sta da utvrdimo? Odlučio sam, kaže, selimo u Njemačku, nema ovdje haira. Vizu nam neće dati, moj Sakibe, rekla je Halida tiho. Kakvu crnu vizu, nama viza samo za Ameriku treba, nema boljeg od crvenog pasosa, mislio je Sakib, ali nije rekao ništa. Nije valjda poludila zbog moje kome, mislio je. Zovi doktora, Halida, rekao je Sakib.
Zasto, usplahirila se Halida, jesi li dobro? Ja sam dobro, rekao je Sakib, ali za tebe ne znam. Halida ga je bijelo gledala. Nista se ja ne čudim, Halida, rekao je Sakib, mora da si imala paklenih šest mjeseci. Halida ga je gledala i šutjela, šutjela je i gledala ga, duboko je udahnula i izdahnula, pa mu je rekla:
Gledaj, Sakibe, nije prošlo šest mjeseci, proslo je devetnaest godina.
Jugoslavija se raspala na sest-sedam zemalja pa ima isto toliko prvih fudbalskih liga, a Sarajevo je prethodnih godina na tabeli gledalo u leđa trebinjskom Leotaru i Širokom Brijegu iz istoimenog hercegovačkog mjestašca koje se prije tvoje kome zvalo Listica. Bio je rat. U ratu je Jozo otiso u Zagreb, a u Jozin stan je uso Nijaz iz Kiseljaka. U ratu je Rade otiso u Banju Luku, a u Radetov stan je uselila Rasema iz Šipova. Na Evroviziji je pobijedila Srbija, a ne Jugoslavija, a pobijedila je zato jer je imala pet garantiranih dvanaestica na
glasanju, od Bosne, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. U Oslobođenju više nema ćirilice i to više nije list radnog naroda. Emir Kusturica ne živi u Sarajevu nego na nekakvoj Mokroj Gori, a u Sarajevu ga zovu Nemanja.
Slobodan Milošević je umro u zatvoru dok je još trajalo suđenje za
ratne zločine za koje je bio optužen. Genocid koji je UN nijemo promatrao zbio se u Bosni, a ne u Poljskoj. Irak ne ratuje sa Iranom, nego je građanski rat, a Sadama su objesili Amerikanci. Američki predsjednik više se ne zove George Bush nego George Bush i sin je Georgea Busha, ali Amerika ipak nije kraljevina.
Gorbačov je srušio i Sovjetski savez i globalni komunizam. Njemačke marke ne postoje, postoje bosanske marke, Claru Schuman su zamijenili Jovan Dučić i Nikola Sop.
Na vlasti kod nas su bivši komunisti zajedno sa onima koje su komunisti nekad zatvarali. S posla se petkom ranije izlazi ne zbog partijskog sastanka, nego zbog džume. Ne možeš više ni u Sloveniju bez vize otputovat, a kamoli u
Njemačku. Vozovi skoro deset godina nisu ni vozili, a i sad ih je manje i sporiji su nego kad si počinjo radit. Doktore ne mogu zvat jer štrajkuju, a ni sama ne znam ko je ovdje lud: ti ili ja. Ti si, Halida, fakat poludila, rekao je Sakib. Ona uze ono Oslobođenje: pogledaj datum, Sakibe, pogledaj datum!
Pa je iz tašne izvadila ogledalo. Ili pogledaj sebe, rekla je. U zrcalu je Sakib vidio vlastito lice dvadeset godina starije. Halida, daj mi vode, rekao je.
Iz kuhinje je Halida cula nekakvo lupanje. Pohrlila je prema Sakibu s čašom vode u ruci. Sakib je glavom lupao o zid. Hoću u komu, vikao je,
hoću u komu, probudite me za devetnaest godina
_________________ I'm Winston Wolfe. I solve problems. http://www.youtube.com/watch?v=X-7H5rX77P4Елвисе, иди матерет' пробуш' им гуму.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
