DAN KADA JE BOG DODIRNUO ČOVEKA
Ljudi pamte razne dane koji su njima važni u životu: dan svog rođenja, dan svoje veridbe i svog venčanja, dan kada im se rodilo prvo dete i sl. ali jednog dana, pre 2000 godina, Bog je dodirnuo jednog čoveka i taj dodir je iz korena izmenio njegov život. Bio je to dan koji on nikada nije i neće zaboraviti: Matej 8,1-3;
I - Guba kao bolest: Guba je poznata i pod imenom lepra, a u medicinskim krugovima je poznata i kao Hansenova bolest, ili hansenoza. To je hronična, infektivna bolest koja prvo napada kožu i nerve. Bolest je prouzrokovana štapićastim bacilima Mycobacterium Leprae koji su slični bacilima koji prouzrokuju tuberkulozu. Bacil lepre je otkriven 1874. godine od strane Norveškog doktora Gerharda Henrika Armauera Hansena.
U Starom i Novom zavetu, pod pojmom "guba" se ubrajaju brojna fizička stanja koja i nemaju veze sa ovom bolešću. Veliki broj prenosivih i neprenosivih bolesti, čiji su uzroci bili neobjašnjivi u biblijska vremena, smatrane su kaznom Božjom za grehe. Osoba koja se nalazila u ovakvom stanju smatrana je nečistom (na jevrejskom jeziku tsara'ath) u religioznom smislu i bila je isključivana iz društva, a gubavci su živeli u posebnim zajednicama, daleko od ostalih ljudi: 3. Mojsijeva 13,45.46; Plač Jeremijin 4,15; Rani simtomi ove strašne bolesti su gubitak osetljivosti na određeno mestu na koži. Često se boja kože na tom mestu promeni, postajući ili svetlija ili tamnija nego okolna koža. Ako se bolest ne leči u ovom stadijumu ona se brzo širi i na ostale delove tela. U poodmaklom stadijumu bolesti, po koži se mogu pojaviti rane, koje mogu da se zagnoje. Mogu se formirati duboki čirevi, što dovodi do gubitka zdravog tkiva, a ako se čirevi zaleče ostaju duboki ožiljci. Zbog toga što bolest napada i nerve, mišići mogu postati paralizovani. Gubitak osećaja koji se javlja kao posledica oštećenja nerava može da se manifestuje u nenamernom povređivanju bez osećaja ikakvog bola. To može dovesti do sekundarne infekcije koja ide tako duboko da napada i kosti. Klasičan znak gube je tzv. "lavlji obrazi", a nastaje kao rezultat raspadanja čela, obrva, nosa, gornje usne i ušiju. Ovaj simtom je znak poodmakle bolesti, ali i on je izlečiv, ako se na vreme počne sa terapijom. Tri stvari odvajaju gubu od ostalih zaraznih bolesti: period inkubacije je neuobičajeno dug i traje dve do dvadeset godina (ovo je možda i objašnjenje za dug vremenski period koji može da protekne između trenutka infekcije do pojave prvih simtptoma), danas se većinom veruje da se bolest prenosi sitnim kapljicama koje se nalaze u dahu obolelog, i treća stvar je pomenuti gubitak osetljivosti na bol.
Međutim, u I veku, guba je bila daleko od izlečive bolesti: 2. O Carevima 5,7; Gubavci su smatrani ne samo opasni po zdravlje i nego su delovali i veoma odbojno na druge ljude zbog svog izgleda. Bez društva, sami, bez izgleda na izlečenje, gubavci su bili osu|eni na dugo i mučno čekanje smrti. Nije bilo nikakvog načina za gubavce da sebi zarade osnovna sredstva za život, tako da su zavisili od milostinje. Izgleda da su psihičke posledice bolesti bile podjednako teške kao i fizičke.
II - On je video samo Isusa: Priče o Isusovim isceliteljskim moćima su verovatno već uveliko kružile narodom. Možda su neke od njih i bile preuveličavane, ali ovaj čovek je u njima video tračak nade. U njegovom srcu se probudila vera, kao mali patuljak, ali ipak živ. Pitao se da li će Hristos hteti da isceli baš njega? Da li će ga uopšte i primetiti? Da li i On na njega gleda kao na onoga koji pati pod Božjom osudom za grehe? Neće li ga i On prokleti kao što su to činili fariseji mnogo puta, isterujući ga iz svih ljudskih boravišta? Ali kada je ponovo razmislio o svemu što je čuo o Isusu (On nikoga do sada nije odbio, sve je iscelio ko god je tražio pomoć od Njega), video je samo Njega:
"Njegova pojava bila je užasna. Bolest je strahovito poodmakla i njegovo telo u raspadanju bilo je užasno pogledati. Kada su ga spazili, ljudi su se u strahu povukli unazad. U svojoj želji da izbegnu dodir sa njim, gazili su jedni druge. Neki su pokušali da ga spreče da se približi Isusu, ali uzalud. On ih nije video ni čuo. Njihovi izrazi odvratnosti ne dopiru do njega. On vidi samo Božjeg Sina. On čuje samo glas koji daje život onima koji umiru."
Marko i Luka ističu naročito jedan neverovatan detalj: Marko 1,40; Luka 5,12; Ovo je zaista jedini mogući način da se čovek sa ovakvom potrebom, kakvu je imao ovaj gubavac, pojavi i postavi prema Osobi koja mu je bila jedini spas - moleći na kolenima, ničice.
Koliku su prepreku njegovoj veri predstavljale okolnosti u kojima se unesrećeni nalazio, govori i način na koji je izrazio svoju želju: "Ako hoćeš, možeš me očistiti?" Koliko se zna, niko od vremena Namana, nekih 800 godina ranije, nije isceljen od gube. Ako se tome doda još i potreba za izvršenjem jednog posebnog rituala sa prinošenjem žrtava, i to tek nakon vizuelnog pregleda od strane sveštenika i konstatovanja da se bolest povukla, trebala je sigurno vera da bi prišao Isusu uprkos činjenici da je Iscelitelj bio okružen ljudima, ali i ogromna hrabrost da se suoči sa pretnjama, kao i otvorenim izražavanjem gađenja i gnušanja okupljene gomile. On je morao sebe da vidi kao ličnost kad je došao Isusu. On je sebe morao da vidi kao vrednog člana društva. A u njegovoj situaciji je to bilo više nego teško.
I tada se desilo nešto što je, verujem, šokiralo i samog gubavca: Matej 8,3; Na očigled svima, Isus je pružio ruku ka čoveku koji je još uvek klečao na zemlji. Trenuci koji su proticali dok je Isusova ruka putovala kroz vazduh, trajali su kao večnost. Možda su neki iz gomile pomislili: Ma Isus mora da se šali? Valjda ne misli stvarno da dodirne nečistog čoveka? Zar On ne zna šta to znači - ne samo da će on postati nečist, nego i postoji velika mogućnost da se i on zarazi.
Ali Isus je bio neko drugi. Bio je to Božji dodir koji život znači. Gubavac koji je klečao je znao da nema isceljenja bez Božjeg dodira. Ovo je veoma interesantno. Guba je nazivana "prstom Božjim", a jedina šansa za izlečenje je takođe bio dodir Božjeg prsta. Za ovog gubavca nije moglo da bude ozdravljenja bez Božjeg dodira. Hristov dodir je omogućio ovom napaćenom čoveku priliku za novi početak; dao mu je novu šansu.
III. Greh kao duhovna guba: Postoji jedna bolest koja je zajednička čitavom čovečanstvu i koja je slična po posledicama gubi. O toj bolesti govori apostol Pavle: Rimljanima 5,12; Mnogi ovaj tekst smatraju najnerazumljivijim u celom Novom zavetu, ako ne i u celoj Bibliji. Međutim, to nerazumevanje je posledica pokušaja da se tekst koristi u drugu svrhu od one koju mu je namenio apostol Pavle. Pavle ovim tekstom želi da opiše dalekosežne posledice Hristovog dela, upoređivanjem posledica Njegovog dela opravdavanja sa efektima Adamovog greha. Greh i smrt, kao vladajući principi i sile na ovom svetu, protežu se od Adama na celo čovečanstvo, ali isto tako i pravednost i život, kao suprotni principi i sile, protežu se od Hrista na celo čovečanstvo. Kao što je smrtnost postala osobina svakog čoveka koji uzima učešća u Adamovom grehu, tako i svi koji uzmu učešća u Hristovoj pravednosti mogu da imaju život. Uzeti učešća u Adamovom grehu ne znači da nas Bog smatra krivim za Adamovu neposlušnost. Drugim rečima, pod pojmom "greh" ovde Pavle ne podrazumeva uzimanje ploda sa drveta poznanja i zla (jer ga mi nikad nismo uzeli, niti je pravedno da Bog nas smatra krivim za ono što je Adam učinio). Ovde pojam "greh" ukazuje na bilo kakvo ponašanje i delovanje, koje se očituje u našem životu, a koje se suproti jasno otkrivenoj Božjoj volji, dakle na greh kao princip. Sudelovanje u grešnosti je univerzalno od Adama pa na ovamo, a isto tako je univerzalno i sudelovanje u Hristovoj pravednosti, ali samo za sve koji u to veruju.
Kada su Adam i Eva pogrešili, oni nisu samo postali smrtni (jer im je zabranjem pristup drvetu života), nego je i njihova priroda doživela mutaciju - postala je grešna, tako da su oni na svoje potomstvo mogli da prenesu samo takvu grešnu prirodu. Sa grešnom ljudskom prirodom, na sve Adamove potomke je prešla i nemogućnost da se sami odupru zlu. Prema tome, Adam i Eva su na čovečanstvo preneli sklonosti ka grehu i podložnost umiranju. To ne znači da će sinovi patiti zbog greha očeva, osim ako su i sami uzeli učešća u njima. Međutim, iskustvo pokazuje da je to često slučaj, jer deca uče na osnovu primera svojih roditelja.
Greh i smrt su se na taj način uvukli u čovečanstvo kao guba, opasna i zarazna bolest, koja je smrtnosna, osim ako Bog ne dodirne čoveka. Od Božjeg dodira sve zavisi.
zanemarite greske, izostavljena slova i td. mrzilo me da ispravljam.
ajd uzivajte i manje svadje.
