Evo ovo je ispovjed jedne djevojke....bas me zanima vas stav na ovu temu...prvenstveno cure...sta bi uradile kad bi vam se ovakva igra sudbine desila....jedan skroman momak koji ce vam pruziti ljubav ili jedan covjek koji je dobar to nije sporno koji vas voli,ali vi njega ne toliko...mozda vam je simpatican samo,ali isto tako njegovi pokloni su vam dragi i neodoljivi...kako odluciti i kako rijesiti a da budete zadovoljni na kraju
A evo price......
kako sam postala sponzorusa....
Jel vas naslov odmah zaintrigiro? Pretpostavljam da jest i da cete me odmah osuditi, no zelim Vam ispricati jednu obicnu pricu, jedne obicne cure... Sebe...
Vec mi je bilo dosta svega... Odlucila sam se promijeniti. Pocela sam se drugacije oblaciti, nista markirano i dalje, al ovaj put sa stilom. Dane sam pocela providiti pred televizijom gledajuci kako se „dame“ ponasaju kao „dame“. Zbilja bila sma tad mlada. I dalje smatram da osoba od 20 i kusur godina je premlada, bez obzira sto sam se osjecala kao da imam 45. Prestala sam ici na fax, vise se nisam vidjela u tome, umaralo me, sve mi bilo bez smisla, nisam se mogla poistovjetiti sa ostalim studentima. Oni su svi htjeli biti „netko“, jedini nacin kako to postati bilo je dobiti diplomu. Ja sam imala drugacije stvari u glavi i prekinula sam svaki kontakt sa njima...
Jedino do cega mi je jos bilo stalo jest izlazak. Promatrati ljude okolo sebe... Tad bih se osjecala sasvim uredu, olaksala bih si dusu u tuđem drzanju...Momak mi je bio vec u drugom planu. Voljela sam ga moram priznati, na isti onaj nacin kao i sad... Jedne prekrasne noci, (koje se sjecam kao da se jutros dogodila, sa istim carima kao i tad), momak mi je prekrasan priso.
„Hej mogu te pitati nesto?“ Rekoh: „Jel si siguran da ce pitanje biti upuceno meni? Ne znam te...“ I tako smo krenuli u pricu. Tu sam vecer ostala sa njim cijelo vrijeme. Dala sam mu broj cisto da izađemo na kavu i dovrsimo razgovor...
Odmah me sutra zovnuo na kavu. „Kako providno“, sad cete reci, al Ne, nije ni najmanje, ja sa strancima ne idem na pice. Skoro pa nikad, nevolim dok se netko hvali, prica o vilama (jer sam tad bila isuvise umorna od jeftinih izloga, i natpisa koji govore o snizenju) ili se pak trudi toliko biti duhovit (da se iz pristojnosti ne mozes NE nasmijati)... On mi je bio drugaciji i to ne samo zbog godina (naime bio je 15 godina stariji-doslovno), vec zbog drzanja, pogleda, nacina na koji se ponasao prema meni, ... I nisam pogrijesila, bio je i vise nego zanimljiv... Sutradan me odmah zovnuo i zamolio da odem s njim u shopping... Tad sam prvi put u svojoj dugogodisnjoj vezi zanemarila momka. „Rekla si meni, cekam te vec tri dana...“. Prekinula sam. Nekako taj dan sam bila odlicnog raspolozenja. U ostalom sad sam imala novog prijatelja-koji pored svega nije bio dijete, a to je meni trebalo. Netko tko ce me uzeti za ruku kako treba. Ne mislim da sam trazila korist u njemu neku. Naprotiv i on se odlicno osjeco u mom drustvu i to zadovoljstvo nije skrivao. Poslije toga dana promijenila sam misljenje o ljudima. Podijelila sam ih na one koji me zasluzuju i one koji nisu.
Pomirila sam se istu vecer sa momkom. Kao shvatio me. Zbog toga sam ga i voljela, sve bi uvijek ucinio samo da me ne izgubi-znala sam da ce uvijek biti uz mene (bar sam se nadala). No sa svojim novim prijateljem sam nastavila izlaziti. Sve vise i vise vremena sam pocela provoditi s njim. Vozali smo se, sjedali na pice, isli na rucak, skupa gledali prestave, ..., i nikad mi nije bilo dosadno s njim. Obozavala sam nacin na koji me gledao i divio mi se. Osjecala sam se sigurnom. Sjecam se i prvog poklona njegovog koji je dosao nakon 5 dana poznanstva.
Isli smo kupiti poklon njegovoj majci za rođendan. Birali smo parfeme, nismo se mogli odluciti, od nekih 20-ak najskupljih na kraju suzimo izbor na dva. Nisam odmah htjela prihvatiti, al onda jedan majci (buduci da je jedinac-sestre nema) drugi meni. Znao je da mu necu moci pokloniti slican poklon, no bilo mu je svejedno... Kasnije su se pokloni poceli nizati. Sto bi mi se god svidjelo na izlogu kupio bi mi, ili pak sto bi on pomislio da mi stoji poklonio bi mi.
Nije trebalo dugo. Skupe stvari su se primjetile na meni. „Kuci“ sam rekla da se udajem i da sam si kupila stvari od usteđevine (koju nikad nisam imala), no presli su preko toga „moji“, al grad? GRAD? Tracevi su se nizali. Ja sam izlazila sa osobom koja je skoro 15 godina starija od mene, nosila na sebi sve sta sam ikad zeljela, i uzivala u voznji s prekrasnim prijateljem. Zbilja prijateljem. Svo to vrijeme nisam ga pozeljela prevariti. Zatso bi? Bio je najdivnije bice koje sma u zivotu srela... No, puklo je uskoro... Poceo mi je prebacivati, vise mi nije vjerovao i morala sam izabrati. Skoro 4-ta godina veze ili novopeceni prijatelj, kojem sam toliko dugovala. Pokusala sam se udaljiti od njega, ali ljubav mog zivota nije mogla podnijeti nakit, odjecu, sminku, obucu, ma sve sto sam nosila. Poceo mu je smetati moj novi nacin zivota. Ne jer sam ja htjela ici s njim u skupe restorane, vec jer je u dubini duse znao da mi to nece moci priustiti skoro pa nikad... Prekinuli smo. Bila sam neutjesena... Al utjehu sam nasla ponovno u svom prijatelju...
....
Dalje pretpostavljate, udala sam se, usla sam u isto drustvo kao i moje bivse kolege sa faxa... Cijeli evo zivot zivim u raskosi. Ne kajem se-sto sam postala sponzorusa, sto sam svoj zivot ucinila lagodnim, sto mojih dvoje djece zive u izobilju ljubavi i materijalnih stvari...
Zao mi je samo sto u svom muzu ne mogu vidjeti voljenu osobu... Osobu za koju bih umrla zbog ljubavi strasti-a ne zahvalnosti kao sad... Ni njega nisam nikad pozela zamijeniti drugim jer nije to zasluzio... Danas samo kadkad pozelim prosetam svoju djecu ulicom kojom moj voljeni seta svoju djecu... Pogleda me ponekad sa odusevljenjem (kao da mu je drago sto me vidi), a ponekad sa sazaljenjem (jer misli da sam dusu prodala zbog novca)... Cujem da nema zivot onakav kakav smo sanjali nas dvoje, al sam sigurna da je u dubini duse sretan kao i ja... Jer ako dajete ljubav, samo ljubav i mozete ocekivati..
Pisite svoje komentare!!!
|