ajkula je napisao:
Ne bih da otvaram novu temu iako moje pitanje nije usko vezano za ovu vec postojecu. Zarad nekih losih iskustava u mom zivotu sve teze vjerujem ljudima, cak i onima koje tek upoznam. Vazem svaku rijec, recenicu.. Razgovarala sam sa prijateljima o ovome i oni me savjetuju da i ako primjetim laz, da pustim jer me se licno ne dotice.. Da li je neko od vas imao isti problem i ako jeste kako ga je rijesio?
To što ti je teško da vjeruješ ljudima "na prvu", po meni, nije uopšte tako loša osobina. To je dobar zaštitni mehanizam i bolja osobina od one koju posjeduju ljudi koji vjeruju svakom i svuda, pa se često nađu uvrijeđeni i povrijeđeni.
Ja se ponašam suprotno. Nekako vjerujem u dobrotu i iskrenost svakog ljudskog bića, dok se ne dokaže suprotno. Prosto odbijam da vidim proračunatost ili loše namjere, a jedino što me spašava je dobra intuicija kojoj sam naučila da vjerujem. Naučila sam i da ćutim, da ne odajem ni povjerenje ni nepovjerenje dok ne budem sigurna da mi se neće obiti o glavu.
Imam jednog lažova u životu i dok sam se ranije pitala "kako može?" , "zar ne vidi koliko je providno?", "zašto mi to radi?", danas mi je jasno da uopšte ne laže mene već se trudi i donekle uspjeva da slaže i prevari sebe, toliko da vjeruje svojim lažima i mene i druge pokušava da ubjedi u njih kao potvrdu istine koju se trudi da izmašta.
Šta radim? Distanciram se. Ne trudim se da razotkrivam laž, jer ne vidim svrhu, otkrije se sama. Neke ljude sam udaljila iz života trajno, neke ne mogu, ali se maksimalno trudim da ne učestvujem u njihovim životima.
U svakom slučaju, laž može postati stil života, a zatim smisao života postaje da se laž održi ili sačuva od otkrivanja. Začarani krug u koji se ni po koju cijenu ne treba dati uvući.
Ne bih znala kako da se riješiš nepovjerljivosti, osim da utvrdiš tačno koje loše iskustvo te natjeralo da budeš obazrivija kad upoznaješ nove ljude, da ga demistifikuješ i kreneš dalje.