evo vam adrese uzasa.. u ovim zemljama problemi su tako ozbiljni, njihov teret tako tezak da je skoro ocito kako nemaju nista s modernim svijetom..
Afganistan: Nijedna zemlja ne podvrgava zene takvim, sistematskim okrutnostima. Do dolaska talibana na vlast, zemljom je vladalo nasilje, ali mnoge zene kazu da je vrsta reda i mira koju je uvela ova islamska skupina cak i gora. Talibanske vodje tvrde da svojim ukazima samo zele zastititi zenske vrline, onako kako to stoji u Kur'anu. Medjutim, nijedna drzava na svijetu, muslimanska ili ne, nije uvela onu vrstu apartheida koji vlada Kabulom. Propisi koje su talibani uveli nalazu zenama da, pored toga sto su zatvorene u kucama, ofarbaju prozore kako ih niko ne bi mogao vidjeti unutra. Ljudi na vlasti, cini se, osjecaju temeljno gađenje prema zenama. Jedan talibanski ministar zapanjio je izvjesnu zvanicnicu UN-a kazavsi da zene ne mogu biti odgovorne jer imaju menstruaciju: "Kako mozete vjerovati zenama ako krvare svakog mjeseca?!"
Sijera Leone: Tokom protekle dvije decenije pobunjenici u Sijera Leoneu koristili su djecu kao vojnike. Malisane u dobi od sedam do osam godina bi prvo otimali, djevojcice silovali, a djecake drogirali i prisiljavali ih da cine zlocine. Nekad bi ih tjerali da pobiju sopstvene roditelje, drugi put da nekome odsijeku ruku. Djecaci su neustrasivi vojnici: prije svega zato sto u borbu idu omamljeni drogama. Pobunjenicka grupa poznata kao Ujedinjeni revolucionarni front tjerala je djecake da konzumiraju marihuanu i amfetamine. Odbijanje se kaznjavalo smrcu. "Drugi ljudi su za mene bili pilici ili pacovi. Zelio sam ih istrijebiti", kazao je jedan takav vojnik Amnesty Internationalu.
Sjeverna Koreja: Oko dvadeset stanovnika koristi jedan telefon; najcesce su to stari telefoni sa polugom koju okrenete i dobijete operatera. Ali, to je tek pocetak. Sjeverna Koreja je najgora kombinacija apsolutnog despotizma i potpunog rasapa - cudna kombinacija totalitarizma i raspada drzavnog aparata. Svaki pokret i rijec su planirani, a cijela je nacija mobilizirana u histericnom obozavanju kulta. Predsjednik zemlje je mrtvi Kim Il Sung, a sve ostale funkcije drzi njegov sin Kim Il Jong. Sve knjige, filmovi, novine, radijske i televizijske emisije odnose se ili na Oca ili na Sina. Svako je vojnik. Svako je dousnik. Svako je jedinica. Sve je propaganda. Pyongyang, prijestolnica samo za "odabrane gradjane", pusta je i mracna, na ulicama nema prometa, ne gradi se nista osim bljestavih hramova Svete familije. Sjeverna Koreja je drzava gladi i drzava koja, u mnogim njenim provincijama, nestaje. Niko ne zna koliko je ljudi pomrlo od gladi - nagadja se o jednom i po do dva miliona - glasine o kanibalizmu presle su preko granice u Kinu, gdje se korejskoj manjini u posljednje vrijeme pridruzuje sve veci broj izbjeglica koje su spremne riskirati smrt da predju rijeku. Sistem u kojem ne mozete zivjeti, ali ga ne mozete napustiti, definicija je pakla. Gradovi su napusteni, fabricke hale prazne, djeca gladna i napustena tumaraju poljima, rudnici poplavljeni. Nema hrane, nema kulture. Nema proslosti, nema buducnosti. Samo nepodnosljiva sadasnjost, predvidljiva i nestabilna. Ne moze biti gore nego sto jeste, ali hoce...
Burma: Od studentskih nemira 1988. burmanski univerziteti su vise vremena bili zatvoreni nego otvoreni. Od toga su u proteklih pet godina bila zatvorena cak cetiri. Burma ima jedinu vladu na svijetu koja postavlja nepremostive prepreke izmedju svojih gradjana i obrazovanja. Mnogi ucitelji i studenti pobjegli su u Sjedinjene Americke Drzave, Tajland i Singapur. Burmanski fakulteti trenutno su otvoreni, ali samo tehnicki i samo za studente koji se u pismenoj formi obavezu da ce izbjegavati politiku. Stari studentski domovi su zatvoreni, a novi sagradjeni u bliznjoj kasarni. Kada je USIS (United States Information Service) finansirao odrzavanje nekih predavanja prosle godine, na ulazu u zgradu fakulteta doslo je do međusobne tuce studenata koji su zeljeli uci.
Madagaskar: Gubitak madagaskarskih kisnih suma bio bi veliki udarac pokretima za zastitu okoline. Ali, prepreke su zastrasujuce. Poljoprivreda tipa "sijeci i spali" nije samo lagan nacin kultiviranja usjeva; za mnoge seljake to je bogom dano pravo. Ali, vjerovatno je najveci krivac ta africka kuga: korupcija. Prilikom racije u jednoj regiji, vlasti su uhapsile 71 seljanina koji su sjekli sumu, ali vecina njih nije ni dovedena do zatvora. Oko 48 je odmah pusteno na slobodu nakon sto su potplatili gradonacelnika, koji je, između ostalog, plaćao seljane da sumu krce za njega. Sloboda kosta oko 250 američkih dolara, a seljani se na razne nacine dovijaju kako da ih zarade: najcesce iduci u zabranjeni lov na safire i dragulje na jugozapadnoj obali ovog ostrva. Jedino rjesenje je u razvoju tekstilne i drugih industrija koje bi lokalnom stanovnistvu dale priliku da na drugi nacin zarade za zivot. Ali, za to su potrebne decenije, a sume nemaju toliko vremena.
Zimbabve: Strani turisti nekada su putovali u Zimbabve da vide lov na veliku divljac, ali ovih dana zivotinje najcesce zavrsavaju u gulasu. Lovokradice, koristeci elektrificirane zice, prave zamke za zirafe, impale i druge slicne zivotinje. Usput, hvataju cak i rijedje zivotinje, kao sto su cimpanze i slonovi, vise nego ikad ranije. Vece zivotinje mogu prezivjeti, ali manje, kao sto je jedna posebna vrsta divljeg psa, skoro su istrijebljene. Zemljom vladaju milicije, niko ne zna koji su zakoni kada na snazi, a lovokradice su u takvom okruzenju jos drskiji.
Kongo: U Demokratskoj Republici Kongo, zemlji velicine Francuske, bolnica u Gomi je vodeca medicinska ustanova. To znaci da, za razliku od ostalih bolnica u Kongu, ima rendgen-aparat, anesteziju tokom operacije i da lijekovima nije istekao rok trajanja. I pored toga, bolnica nema dovoljno radnika. Jedini pedijatar vec šest dana nije bio na poslu, ostalo osoblje uglavnom nije kvalificirano, radi za platu koja se sastoji od dorucka, rucka i vecere u bolnickoj kantini. Medicinski sistem ove zemlje nije u stanju da obezbijedi vise od jednog doktora na 120.000 ljudi! Vecini Kongoanaca zdravstvena zastita pak nije na prvom mjestu. Tri godine gradjanskog rata otjerale su oko deset miliona stanovnika u sume, daleko od bolnica. Stoga, od 52 miliona, koliko ih ima, godisnje umre oko tri miliona, prema podacima Medjunarodnog Crvenog krsta. Svako drugo dijete rodjđeno je mrtvo, u nekim dijelovima zemlje troje od cetvero djece nikad ne doceka drugu godinu. "Umiru bez razloga", kaze Collee Cowhick, koji vodi MSF- -ovu javnu kuhinju u blizini Gome. "I ne samo djeca. Svi umiru, jer ovdje nema nista."
Kolumbija: Prosle godine oteto je vise od 3.500 "bogatih" Kolumbijaca, ukljucujuci vlasnike prodavnica i pripadnika srednje klase. Najbogatiji - koje vreba oko 20.000 gerilaca i desetine kriminalnih skupina - predstavljali su najveci ulov u "otmicarskoj industriji", u kojoj se godisnje obrne 240 miliona dolara, vise nego bilo gdje na svijetu. Oni koji mogu pobjeci, pobjegnu (zemlju je prosle godine napustilo 600.000 ljudi), oni koji to nisu u stanju, uglavnom u zivotu odrzavaju drugu industriju: industriju pruzanja 24-satne zastite, satelitskog nadzora i tjelohranitelja. Prosle godine su Revolucionarne oruzane snage Kolumbije (FARC) izdale zloglasni dekret 002 pozivajuci sve cija imovina vrijedi vise od milion dolara da plate porez za revoluciju ili rizikuju otmicu i plate cak i vecu sumu za otkupninu. Gerilci imaju dousnike u supermarketima i bankama, koji skupljaju informacije o imovnom stanju svojih klijenata, pronalaze adrese; milicija onda obavi klasicno vojno izvidjanje, i, ukoliko je potrebno, izvede otmicu. Organizirani kriminal nekad sklapa ugovore sa FARC-om i za proviziju vrsi otmice. "Nekad i cetiri puta uzimaju otkupninu za osobu koja je vec odavno mrtva. Znam za osmogodišnju djevojcicu koja je kidnapovana, pretucena i onda ziva zakopana nakon sto je prepoznala jednog od otmicara, inace predradnika na farmi njenog oca", kaze pukovnik Jesus Antonio Bohorquez, zapovjednik vojne protuotmicarske jedinice GULA.
Angola: U svijetu imanja i nemanja nema veceg kontrasta između bijede i rasipnistva nego u angolskom glavnom gradu Luandi. Luanda je grad u razvoju. Godisnja zarada od nafte je oko tri milijarde dolara, medjunarodne korporacije planiraju uloziti desetine milijardi u narednih desetak godina u ovu zemlju na jugozapadu Afrike. Zahvaljujuci novim nalazistima, Angola bi mogla postati vodeci proizvodjac nafte na ovom kontinentu za samo desetak godina. Angola vec sada snabdijeva osam posto americkog trzista gorivom, sto je vise od Kuvajta. Ali, posljedice ovakvog razvoja su bolno ocigledne, narocito nakon 25-godisnjeg rata koji je poveo Jonas Savimbi. U susjedstvu bljestave zgrade francuskog Totala djeca zive u automobilima, dva bloka odatle druga skupina djece zivi u kanalizaciji, koju napustaju samo u slusaju kise. Ocajno siromasni i nevjerovatno bogati zive jedni pored drugih u centru grada, dijeleci samo trulez smeca koji se siri posvuda. Na dvanaestom spratu jedne zgrade su beskucnici, a na petnaestom, u fascinantnom restoranu, mozete kupiti bocu sampanjca Moet & Chandon, vrijednu 400 americkih dolara. Prva dama Angole, Ana Paula dos Santos, u posljednjoj posjeti Brazilu potrosila je 75.000 dolara u kupovini. Tacno toliko iznosi godisnji budzet programa mikrokreditiranja siromasnih zena, koji vodi upravo ona.
Indonezija: Temeljni problem Indonezije je nepravda, tako duboko ukorijenjena da mnogi stanovnici ne znaju za drugi nacin zivota. Takozvani separatisti samo zele veci dio profita koji drzava stice zahvaljujuci njihovim resursima. Indonezija je zemlja sa 17.000 ostrva i hiljadu mogucih zarista. Vjerske i etnicke razlike svako malo eskaliraju u nasilje, a politicke frustracije manifestiraju se u protestima u Djakarti. Ogromne rupe u budzetu izazvale su antikineske demonstracije, a korupcija i siromastvo doveli do krcenja kisnih suma. Ovi problemi su dijelom uzrokovani istorijom. Holandski kolonizatori su tek u svojim posljednjim godinama pokusali uvesti javne sluzbe, pravni i obrazovni sistem; prvi univerzitet u Indoneziji otvoren je tek 1920. Prva dva predsjednika samo su produbila to nasljedje; navodno voljeni Sukarno je zemlju doveo na ivicu bankrota, pod Suhartovim nadzorom doslo je do ekonomskog razvoja, ali odnosi izmedju razlicitih etnickih i vjerskih i jezickih skupina odrzavani su zahvaljujuci ogromnoj i mocnoj vojsci. Glasovi koji se danas glasno cuju, nisu ni onda bili tihi, nego priguseni.
Gvineja: Donedavno, uzas koji se odvijao u njenom susjedstvu privukao je oko pola miliona izbjeglica iz Sijera Leonea u Gvineju. S njihovim dolaskom prosirile su se borbe i njihova sudbina postala je sada jos teza. Izbjeglicki kampovi su unisteni, domace stanovnistvo ih prezire, sumnjiceci ih da simpatiziraju pobunjenike, strani donatori ih ignoriraju. Za ove zalutale duse uobicajena izbjeglicka logika je takodjer izokrenuta: jedino mjesto gore od kuce je tu.
Pa ti skontaj koliko se podudara ovaj svijet sa svijetom game boy-a, letenja na Mjesec, itd. itd..
Treba ih pustiti da zive tako, od zapada su dobili ispruzene ruke - na zalost ne da bi im pomogli.. i to se sad nama udara od glavu.. pa i ovo skontaj..
|