|
Zagadimo sto dirnemo
Zaista je krajnje vrijeme da se zapitamo koji nam je vrag: osim što smo otrovali vodu, zrak, tlo i većinu života u tim okruženjima, po orbiti smo već posijali toliko smeća da se, doslovno, ruši s neba.
U siječnju prošle godine američka mreža Space Surveillance vidjela je kako se tijelo američke rakete Thor, staro 31. godinu, u svemiru sudara s trećim stupnjem kineske rakete CZ-4, koja je eksplodirala u ožujku 2000.
S rakete Thor odlomila su se najmanje još tri komada, dodatno povećavajući naglo rastuću gomilu svemirskog smeća koje kruži oko Zemlje.
Sada su NASA-ini stručnjaci izračunali da će se broj takvih događaja samo povećavati. Čak kad bi prestala sva svemirska lansiranja, broj novih fragmenata koji će nastati sudarima onog što smo tamo ostavili do 2055. premašit će broj onog što pada na Zemlju i sagorijeva u atmosferi.
I dostizanje tog odonosa do 2055. je samo najkonzervativnija procjena. "Zapravo znamo da će se stvari uskoro još samo pogoršati", kaže J C Liou iz NASA-inog Svemirskog centra Johnson u Houstonu, koji je vodio studiju.
Razne će zemlje nastaviti lansirati nove satelite u Zemljinu orbitu, što znači da će se tijekom vremena ukupna količina svemirskog smeća samo povećavati.
Time bi svi trebali biti zabrinuti, jer i komadić smeća, velik makar samo jedan centimetar, ubrzan na brzinu od više tisuća kilometara na sat može ozbiljno oštetiti skupi satelit čije je postavljanje u orbitu bilo jednako skupo.
Najproblematičnije je područje između 900 i 1000 kilometara iznad Zemlje, u kojem prevladavaju komunikacijski, navigacijski i meteorološki sateliti.
U tom se području događa 60% svih katastrofalnih sudara, onih iza kojih ostaje najveći broj komadića svemirskog smeća.
Space shuttle i Međunarodna svemirska stanica lete puno niže, obično na visini od 400 kilometara.
Trenutno vodeće zemlje u svemirskim lansiranjima pokušavaju postaviti 25-godišnje pravilo, prema kojem ništa što su poslale u svemir ne bi tamo smjelo ostati duže od 25 godina nakon završetka misije.
Nakon životnog vijeka satelita, operatori obično koriste male potisne motore kako bi snizili njegovu orbitu i tako ga spalili u Zmeljinoj atmosferi.
Tako je, primjerice, NASA od listopada do prosinca smanjivala visinu svog umirovljenog Istraživačkog satelita gornje atmosfere, srezavši vrijeme njegovog boravka u svemiru za gotovo 20 godina, odnosno na samo 5.
Sljedeće je pravilo da bi iskorišteni raketni dijelovi morali biti ispražnjeni, inače bi u suprotnom, ako eksplodiraju s raketnim gorivom, mogli proizvesti još više opasnih ostataka.
"Ono što se prije događalo, sve do prije 15 godina, je da ste koristili, a onda jednostavno zaboravili na to, kao i na sve drugo u suvremenom društvu", kaže Nicholas Johnson, šef u NASA-inom znanstvenom programu orbitalnih ostataka, koji je radio i s Liouom. "Nekako nam se ne čini da je to najmudrija dugoročna strategija."
No, to smanjivanje životnog vijeka i mjere s raketnim gorivom možda neće biti dovoljne za rješavanje otpada nastalog budućim lansiranjima.
Zato Liou i Johnson ističu da je uklanjanje postojećih velikih objekata jedino rješenje problema budućih istraživanja u svemiru i njegove komercijalizacije.
Ali tek dolazimo do naše nevjerojatne glupavosti: problemi uzrokovani bezobzirnošću starije generacije istraživača svemira počeli su nam padati na glavu i prije nego smo smislili rješenje.
Sve predložene mogućnosti – korištenje lasera na tlu za promjenu orbite mrtvih satelita, instaliranje najnovijih ionskih pogona, koji bi mogli brže i pod oštrijim kutem završiti kraj misije u Zemljinoj atmosferi ili dodavanje elektrodinamičkog balasta kako bi se povećao utjecaj gravitacije na kraju misije – su ili klasično preskupa ili još uopće nisu tehnički izvediva.
Liou i Johnson predlažu privatnim i vladinim korisnicima svemira da zajedno porade na novom rješenju, s obzirom da je i jednoj i drugoj strani stalo sačuvati što čišći svemir, jer jedino tako mogu zaštititi svoje investicije.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
