Tako dakle?
Učitelja zena Hakuna susedi su hvalili kao čoveka koji živi čednim životom. Blizu njega živela je jedna lepa devojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Devojka ne htede da prizna koje otac, posle mnogo kinjenja imenova Hakuna. Uvelikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja. Tako dakle?, beše sve što on reče. Kada se dete rodilo, doneli su ga Hakunu. On jeveć izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, veoma je dobro vodio računa o detetu. Dobijaoje mleko od svojih suseda i sve drugo štoje detetu trebalo. Posle godinu dana devojka, majka nije mogla više izdržati. Reče roditeljima istinu, da je pravi otac deteta jedan mladić koji je radio na ribljoj pijaci. Majka i otac devojke odmah otiđoše do Hakuna da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, i damu uzmu dete nazad. Hakun je bio predusretljiv. Ustupajući im dete, sve štoje rekao bilo je: tako dakle?
Blatnjavi put
Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvek padala. Idući putem, sretoše lepu devojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla da pređe raskršće. Dođi, devojko, reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori do uveče, svedok ne stigoše do hrama u komeje trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. Mi sveštenici ne prilazimo blizu ženama, reče Tanzanu, posebno ne mladim i lepim. To je opasno. Zašto si ti to učinio? Ja sam devojku ostavio tamo, reče Tanzan. Dalije ti još uvek nosiš?
Posetnica
Keiču, veliki učitelj zena u periodu meiđi, bio je poglavar Tofuku hrama u Kjotu. Jednoga dana guverner Kjota ga potraži po prvi put. Njegov pratilac mu predade guvernerovu posetnicu, na kojoj je pisalo: Kitagaki, guverner Kjota. Nemam ja posla sa takvim čovekom, reče Keiču svom pratiocu. Reci mu da ode odavde. Pratilac odnese posetnicu nazad, izvinjavajući se. Moja je greška, reče guverner, i olovkom precrta reči guvernera Kjota. Zamoli ponovo svog učitelja. O, jeli to Kitagaki?, uzviknu učitelj kada vide posetnicu. Hoću da vidim tog čoveka.
Zen svakog trena
Učenici zena su sa svojim učiteljima najmanje deset godina pre no što se usude da podučavaju druge. Nanina poseti Teno koji je, prošavši svoje učenje, postao učitelj. Zadesi se da taj dan bude kišovit, pa Teno obu klompe i ponese kišobran. Pošto ga je pozdravio, Nanin primeti: pretpostavljam da si svoje klompe ostavio u predvorju. Hteo bih da znam da li ti kišobran stoji levo ili desno od klompi. Teno, zbunjen, nemade brz odgovor. Shvatioje da nije sposoban da svakog trena uz sebe ima zen. Posta Naninov učenik, učivši još šest godina da bi dosegao prisustvo zena u svakom trenu.
Objavljivanje sutri
Poklonik zena, Tecugen odluči da u Japanu objavi sutre, koje su u to vreme bile dostupne samo na kineskom jeziku. Knjige je trebalo štampati pomoću drvenih ploča u izdanju od sedam hiljada primeraka, štoje ogroman poduhvat. Tecugen krenu na put da bi sakupio poklone u ovu svrhu. Nekolicina podržavalaca bi mu dala stotinak zlatnika, u većini slučajeva primao bi samo novčiće. Svakom darodavcu bi zahvaljivao podjednako. Posle deset godina, Tecugen je imao dovoljno novca da započne svoj zadatak. U to vreme se dogodi da reka Uđi počne da plavi. Pojavise, glad. Tecugen uze novac koji je sakupio za knjige i potroši ga da bi spasao ljude od gladovanja. Zatim nanovo započe svoj posao oko sakupljanja. Nekoliko godina kasnije proširi se zemljom neka epidemija. Tecugen dade novac koji je sakupio za pomoć svom narodu. I po treći put započe svoj posao, i posle dvadeset godina želja mu bi ispunjena. Štamparske ploče od kojih je napravljeno prvo izdanje sutri, danas se mogu videti u manastiru Obaku u Kjotu. Japanci pričaju svojoj deci da je Tecugen napravio tri zbirke sutri, i da su prve dve nevidljive zbirke čak nadmašile poslednju.
Vratnice raja
Vojnik po imenu Nobušige dođe kod Hakuina i zapita ga: postoje li zaista raj i pakao? Ko si ti?, upita Hakuin. Ja sam samuraj, odgovori ratnik. Ti, vojnik!, uzviknu Hakuin. Koji bi to vladar tebe hteo za čuvara? Lice ti je kao u prosjaka. Nobušige se toliko razbesne da poče da vadi svoj mač, Hakuin nastavi: pa ti imaš mač! Oružje ti je verovatno previše tupo da bi mi odseklo glavu. Kada Nobušige izvuče mač, Hakuin primeti: ovde se otvaraju vratnice pakla! Na ove reči samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj mač u korice i pokloni se. Ovde se otvaraju vratnice raja, reče Hakuin.
Vojnici čovečanstva
Jednom prilikom je jedna divizija japanske armije učestvovala u manevrima. Neki od oficira nađoše za shodno da svoj štab smeste u Gasanov hram. Gasan reče svom kuvaru: oficirima spremaj istu hranu kao i nama. Ovo naljuti oficire koji su navikli na sasvim drugačije ophođenje prema njima. Jedan priđe Gasanu i reče: šta misliš, ko smo mi? Mi smo vojnici koji žrtvuju svoje živote za svoju otadžbinu. Zašto sa nama ne postupaš shodno tome? Gasan ozbiljno odgovori: šta ti misliš, ko smo mi? Mi smo vojnici čovečanstva koji teže da spasu sva osećajna bića.
Narav
Jedan učenik zena dođe Benkei, žaleći se: učitelju imam neobuzdanu narav. Kako da je izlečim? To je nešto vrlo čudno, odgovori Benkei. Pokaži mi da vidim šta to imaš. Ne mogu sada da ti pokažem, odgovori ovaj. Kada možeš da mi pokažeš, upita Benkei. Pojavljuje se neočekivano, odgovori, učenik. Onda, zaključi Benkei, mora biti da to nije tvoja prava priroda. Da jeste, mogao bi mi je pokazati bilo kada. Kad si se rodio, nisi je imao, i tvoji roditelji ti je nisu dali. Razmisli o tome.
Ukus Banzovog mača
Matađuro Jagju je bio sin čuvenog mačevaoca. Otac ga se, verujući da je sinovljev rad bio isuviše prosečan da bi dostigao majstorstvo, odrekao. Tako Matađuro otide na planinu Futara i tamo pronađe čuvenog mačevaoca Banzoa. Banzo potvrdi očevu ocenu. Želiš da učiš mačevanje pod mojim rukovodstvom?, upita Banzo. Ti ne ispunjavaš zahteve. Kada bih naporno radio, koliko bi mi godina trebalo da postanem majstor?, navaljivaše mladić. Ostatak života, odgovori Banzo. Toliko ne mogu da čekam, objasni Matađuro. Rado ću proći kroz sve poteškoće, samo ako bi me ti učio. Ako postanem tvoj verni sluga, koliko bi to moglo trajati? O, možda deset godina, popusti Banzo. Otac mi stari i uskoro ću morati da se brinem o njemu, nastavi Matađuro. Ako bih radio daleko napornije, koliko bi mi vremena trebalo? O, možda trideset godina, reče Banzo. Kako to?, upita Matađuro. Prvo kažeš deset, a sada trideset godina. Podneću sve poteškoće da postanem majstor ove umetnosti u najkraćem roku! E, pa, reče Banzo, u tom slučaju ćeš morati da ostaneš kod mene sedamdeset godina. Čovek koji žuri kao ti da postigne rezultat, retko kad brzo uči. U redu, složi se mladić, najzad shvativši da je bio prekoren zbog svoje nestrpljivosti. Slažem se. Matađuru beše rečeno da nikako ne govori o mačevanju i da nikada ni ne dodirne mač. Kuvao je svome učitelju, prao sudove, spremao mu krevet, čistio dvorište, uređivao vrt, bez jedne reči o mačevanju. Prođoše tri godine. Matađuro je još uvek radio isto. Bio je tužan misleći na svoju budućnost. Još nije ni počeo da izučava umetnost kojoj je posvetio život. Jednoga dana Banzu mu se prikrade iza leđa, i prestravi ga udarivši ga drvenim mačem. Sledećeg dana, dok Matađuro kuvaše pirinač, Banzo opet neočekivano iskoči pred njega. Posle ovoga, Matađuro je morao dan noć da se brani od neočekivanih napada. Ni trenutak u danu ne bi prošao, a da nije morao da misli na ukus Banzovog mača. Učio je tako brzo da je izazivao osmehe na licu svog učitelja. Matađuro postade najveći mačevalac u zemlji.
|