banjalukaforum.com

Bokori ruza mirisom zubore
Oko tvoga cela blijeda, zamisljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijecom gore.
Na krevetu lezis od sna ispijena.
Pijana od ruza. U smrt zaljubljena.

Vani tresnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pcelama se roje.
Ti smijesis se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kucom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.

Spavas poput cvijeta u knjizi,
Pritjesnjena izmedju smrti i zivota.
I kao da nisi zena.
Sva si u snu ljepota.

Svoj jedini zivot ti zivis u meni;
Da budes osecaj i san ti se sazda;
Ne trazim na putu tvoj lik nasludjeni –
Daleko van tebe ide tvoja brazda.

Oci su ti zato da oplode zvuke;
I glas da molitvu u srcima rodi;
Sav pokret izgleda zamah tvoje ruke;
Ti sjas u stvarima kao dan u vodi.

Tvoj je dah da seme ne smrzne u njivi;
Tvoja ljubav da bi bilo poboznosti;
Tvoja ravnodusnost, da moze da zivi
Gordost ocajanja i gorki car zlosti.

Ti nisi u sebi jer ti nema kraja;
Tvoj govor pocinje muziku svih voda;
Reci su ti konci u tkivu sveg sjaja;
Ides, ko molitva, od zemlje do svoda.

I ti si nacelo vecma nego bice…
Noc da blisnu zvezde; zamah pobednika,
Da bude pobeda… Lepota, otkrice,
Pre nego mom duhu bese rec i slika.

Tri palidrvca jedno po jedno pale se u noci
Prvo da bi se vidjelo tvoje lice
Drugo da bi se vidjele tvoje oci
Posljednje da bi se vidjela tvoja usta
A mrak okolo da me podsjeti na sve to
I da te stegnem u svoje ruke.

Volim piti i ljubiti ...................

Snevaj, da uvidis da prolazni snovi
Jos najblize stoje postojanoj sreci;
Da ne pitas nikad, zasto jadi ovi,
A ne koji drugi, a ne koji treci.

Ljubi, ljubi silno, uvek istovetan,
U ljubavi samo ti ces jasno znati:
Kako malo treba da se bude sretan,
I sto puta manje da se vecno pati.

I umri, da spases verovanje cisto,
Da si kadgod stao pred istinom golom:
I da u zivotu nisi jedno isto
Jednom zvao srecom, a drugi put bolom.

Ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Obozavam te poput svoda nocnog il’ duge,
velika cutljivice, o, ti sasudo tuge,
a jos te vise volim sto me ti izbegavas,
ukrasu mojih noci, lepsa od sveg biserja,
i kao da uz podsmeh milje nagomilavas
sto dele moje ruke od plavog nepremerja.

Ja polazim u napad, verem se, puzim blize,
ko jato crva koje prema lesini gmize,
pa volim jos, o, zveri svirepa u daljini,
cak i hladnocu ovu sto mi te lepsom cini!

Da si blizu, naslonila bih celo
na tvoj stap i nasmijesena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne moze da usne ni u nocnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kisni oblak nad izgubljenom kucom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba sto odlijece
pred dolazak oluje u vecer punu briga.
O da si barem tako tuzno blizu
kao cvijet sto spava zatvorenih ociju
pod bijelim pokrovom snijega u tisini
kamenih suma, cekajuci proljece.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
sto vec sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noc je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sasle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijedjenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
citavo jedno kratko prolece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
njihov je sjaj u nama.

Pjevaj joj, srce moje! Stresi zvjezdice sjajne
S besmrtnog velicanstva zvukom ljubavnog milja,
Da njima uresim sveto njene kosice bajne,
U kojima se lijeva miris pitomog smilja.

U hramu ljubavi tvoje nek njena slika stoji
I miljem drazi svoje nebeske daje sile,
Nek bude zvijezda jasna na nebu snova tvoji',
Boginja tvog zivota i izvor pjesme mile.

Ljubi i pjevaj samo. Nek isti, jasni glasi
Dignu je letom svojim u jato zvjezdica sjajnih,
Kao sto mene dizu njene andjelske krasi
U svjetlost bozjeg raja, u krilo svjetova tajnih.

De, ljubi me, jace ljubi,
ma krv posla, ma bolelo.
Ne slaze se srce vrelo
s hladnom voljom dusa grubih.

Prevrnutu casu, koja
sred veselih sad se sivi –
man’mo. Al’ znaj, draga moja,
na zemlji se jednom zivi!

Okom, sto ti se ne muti,
pogle maglu, punu memle;
u njoj mesec, ko vran zuti,
sad se vije iznad zemlje.

De, ljubi me! Tim me sluzi.
Gnjil mi speva pesmu svoju.
Zna se, gore, taj sto kruzi.
Vec oseti i smrt moju.

Gube se i sahnu snage!
Mreti – nek se ne probudim!
Al’ do kraja usne drage
hteo bih i ja da ljubim.

Sve uz snove plave, bujne,
stid i smutnja nek prohuji,
uz sum nezni tresnje ruje
“ Ja sam tvoja “ – neka bruji...

I nek blista casa, koja
s malo pene jos se sivi...
Pij i pevaj, draga moja,
na zemlji se jednom zivi.

Ovdje smo jos uvjek samo steci gosti
I trebalo bi vec jednom preci u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vjecnosti

Kada se doskitah u ovo vece kasno
On mi rece a da ga ne pitah

Ja sam ta porta i kroz nju udji u mene jako ja u tebe
On tako rece al gdje su usta brave gdje prst pravog
kljuca za vrata u stepenista goruca?
Pa tragam po travi zato i trazim u glavi tako kljuc taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti i trazim
usce u te zlatne dveri
Zadjem u mrave u bilje u privide u zbilje Trazim i nadjem
Al od ruke moje do kljucanice kto tu strogu istragu iznevjeri?

Sa ove mracne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
izmedju zvijeri i ljudi
Da sebe budem nasao u svom bicu na putu svom stubu sjaja
Kako cu kada u tom zicu da zgodim se u slovu
Sto bi u okricu?

On rece mi tako kad ga zato i ne pitah
Udji u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom dovratku
A vjetar vjetar vjetar

Ako su vrata iz rijeci samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak necu vise da se s vrata vratim
Ja opet hocu tamo da snim
Tu slatku
Gatku

Mak Dizdar

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nožu srcu,
a bojite se taj nožizvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi
kroz lednjake, kišu, kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj.
Dat će mi je svatko, Jurjevska u doba gluho.

Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa.
Naći ću je ako se ubijem i napijem.

Naći ću utjehu u nježnosti kćeri,
u sumnji, netačnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u poslednjoj večeri.
Naći ću je i ona mene traži.

Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu.
Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama,
a osim toga moju tugu ne mogu da dokažu.

Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama,
u poeziji kad tiho sagorjeva, u ženi.
Gde god hoću: U beskraju, u knjigama,
u besmislu toga, u majci, poemi.

U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru.
Opera mi se sama nameće i nudi,
a prije svega u moru, u moru.
Naći ću je kod bogova, zvjeri i kod ljudi.

Naći ću je: zavlačim ruku u njedra zavičaja.
U zavetnoj slici, jedrenjacima što ludo
proljeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu, naći ću, a znam da neću.

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.

Ne vjeruje mi se
A uzalud sam
Pisao svojom kralju moje violine moje slikove
I kako se ne zna govoriti više u noci
Starinski jezik vesala
Iznad visecih voda
Govoriti crnim dijalektom covjeka i žene
Govoriti kao druga prvoj od dviju uhvacenih ruku
Kao pomamnost srece
Kao usta koja su izgubila sve rijeci razlicite poljupcu
Kao jacanje što se ne vjeruje
Kao odbijanje od obasipanja
O savršena rijeci iznad svih rijeci
Visino pjesme sazvucje krika
Trenutak dolazi kad nota dostiže neslucenu visinu
Uvo ne cuje više muziku tako visoku
Ne vjeruje mi se ne vjeruje
A ja sam uzalud
Razgovarao sa proljecem i orguljama
Razgovarao sa svim slogovima neba
Sa orkestrom neobicnim stvari obicnih
I banalnošcu gluvih aleksandrinaca
Uzalud govorio varvarskim instrumentima
Uzalud govorio pjesnicom u pregrade
Uzalud govorio kao što se stavlja ugarak u državne šume
Uzalud govorio kao objava rata
Kao pakao koji izbija iz usta gutaca plamena
Ne vjeruje mi se
Sebi su nacinili
Sliku mene možda po mom liku
Odijevaju me svojim viškovima
Šetaju me sa sobom i idu dotle da cak citiraju moje stihove
Ali na takav nacin da im služe
Ili postaju za njih ljupke pjesme
Ja bitišem pod njihovim uticajem
Ocekujuci da postanem ulica
Pripadam recenicama
I školskim udžbenicima
A skandal mi je zabranjen
Uzalud sam vikao da te obožavam
a drugo ništa nisam to tvoj ljubavnik

Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.

Kako da nađem ruke detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.

Oskar Davičo

Cekaj me

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu

Simonov