|
Izvjestaj jednog Bosanca
Treci dio-BEZ nacionalizma!!!;bez razloga za brisanje
Itnoniranjem nase himne upotpunosti se probudila i "domaca" publika koja je zvizdanjem(gotovo iste siline ko kad je isla Hej Sloveni,hehehehehe) dala nam do znanja da je vise nego neprijateljski nastrojena prema nama i nasoj ekipi,naravno ocekivano, samo malo se zezam. Dok su nasi momci na terenu onako drveni poceli da se brane tako smo i mi poceli da vracamo ono sto su "domaci" bacali na nas,ali zelim da napomenem da su nase vodje navijaca branile svojim da to rade, mada ne vjerujem da iko moze da odogovori momka koji gleda kako mu prijatelju razbijaju glavu i kako jos skandiraju da smo ***kice, a dosli smo u po Beograda poslije puta od nekoliko stotina kilometara,zatvoreni u kavez na tribinama braneci se kako je to bilo jedino moguce. A bilo je moguce samo tako sto smo vracali ono cime su nas gadajli, i odkidajuci stolice koristeci ih kao zastitu i odbranu. Stvarno sam ponosan na sve nase navijace jer nije bilo nimalo lako braniti se i izbjeci salvu predmeta sa juga i istoka. Neki su odmah po pocetku utakmice, ne zeleci rizikovati sopstveni zivot napustili stadion, donekle razumjem ali njima na cast.
I ne mogu se nikako oteti dojmu da je srbijanska policija mogla i morala napraviti vece tampon zone jer ogradu kaveza visoku dva metra sa udaljenosti od nekih dvadesetak metara nije bilo nikakve poteskoce prebaciti. Jer koliko me pamcenje sluzi, a sluzi, oni su prije godinu dana na Kosevu bili vise nego dobro zasticeni.Valjda uefini komesari imaju oci i valda je neko od nasih novinara fotoreptora bio tamo, mada sam vidio sopstvenim ocima kada je neki frajer iz obezbjedjenja sklonio fotoreportere da ne slikaju on sta se desava.
Dadose nam go, stvarno nas je sve to sasjeklo, nakon toliko predjenih kilometara nade i vjere u nase u momke oni su nas razocarali svojim drvenim nogama.Meni se stvorio neki tezak pritisak u plucima, u momentu bilo mi je tesko disati. A onda nakon soka iz sveg glasa:"Bosna, Bosna....."
Moram vam priznati da sam gotovo manje gledao utakmicu nego sto sam gledao s koje ce strane doletiti kamen, stolica, ili baklja. Stvarno mi je bilo muka slusajuci fanaticno deranje "domacih":"Noz,zica,Srebrenica", skandiranje imena ratnih zlocinaca, horsko pjevanje cetnickih pjesama aktuelnih s pocetka devedesetih.Sve to je vise nego podsjecajuce na svo zlo i ludilo koje nam se desilo.
Na poluvremenu neke od nasih koji su bili povrijedjeni su prebacili u bolnicu, cak smo se bojali koliko su dobronamjerni "izlivi" pomoci obezbjedjenja,jer nakon svega sto su dopustili da se desi, mislim...dobro se prave budale.
Nastavak utakmice donio je bitne promjene: nasi su poceli igrati i napadati, a nas su specijalci satjerali ispod onog natkrivenog dijela, tako da vise nije bilo puno povrijedjenih. Polako se nevjerica pocela uvlaciti u nas, ali nismo odustajali i navijali smo koliko je grlo izdrzalo. Pred kraj utakmice bacili su na nasu tribinu(kavez) nekakve eksplozivne naprave (megapedarde ili sta vec) a cujem da je Baho nacionale rekao da su to bombe(mada se tako i nama cinilo), ali u svakom slucaju hvala mu jer je on na kraju bio jedina veza izmedju nas i vas koji ste bili pred TV-om,i putem njega ste bili svjesni u kakvoj smo opasnosti. Barbarez je dotrcao do sudije trazeci da nas neko zastiti, ovakve stvari se ne zaboravljaju nikad!
Kraj donese opste slavlje domacih, mars na drinu odjekuje, oni divljaci opet krecu sa gadjanjem, meni vise nije ni bilo vazno i da me nesto spuca. Kad sam vidio jednog Fanaticosa(gromada od covjeka) i meni krenu suza nisam mogao izdrzati, stvarno sam vjerovo da ce nasi srcanoscu i borbenoscu anulirati svu buku sa tribina, **bi ga -drama(ko sto kazu oni legendarni Mostarci).
Drzali su nas dva-tri sata na stadionu dok se sve nije rascistilo, a zato vrijeme mi ne bi bili mi da ne napravimo neki shou,dok su specijalci bilo oko nas mi smo navijali za fizikanere koju su oko terena na atletskoj stazi skupljali neke barikade, cak su se i oni specijalci poceli smijati. Kad smo izlazili neki nasi su ponjeli ostatke slomljenih stolica za uspomenu, pa je i ta situacia unjela malo vedrine na nasa lica.
Van stadiona nikog nije bilo samo policija i poneki prolaznik, ona gomila divljaka se valjda uputila ka gradu da slavi,a imali su vise nego razlog za to-Mundijal nas nedosanjani san. Dovezli su iz bolnice nekoliko nasih i ubacili ih u autobuse.Uz policijsku pratnju napustamo Beograd, prepustamo ga mraku koji ga je pokrio zadnjih dvadesetak godina, stvarno mi je ostala odvratna slika grada cijoj sam se velicini kao djecacic prije petnaest godina divio. Tako je to sve se mijenja.
Nas je cekao opet dug put ka domovini,samo sto je ovaj bio mucan i strasno tezi nego onaj na koji smo krenuli puni nade. Onako utuceni,porazeni ipak uzdignute glave i s ponosom vracamo se kuci jer znamo da smo hrabro uputili tamo gdje nas najvise mrze, sve zbog ljubavi prema ovoj napacenoj zemlji, nasoj domovini. A bogami nisu nas ni osramotili nasi momci drzali su se onoliko koliko su mogli,ipak ostaje zal sto smo rano primili gol koji je sve s**bo.
Evo zakljucujem ovu svoj impresum, uz zivotinjsku zelju za revansom i osvetom,koja ce vjerujem pod uticajem razuma napustiti.Ali ipak ono sto znam i sto cu trajno zapamtiti je to da u zivotu nikad nisam osjetio toliko mrznje.
Ako pored komentara imate neka pitanja bit cu rad da vam odgovorim onoliko koliko moja saznanja sezu, jer sve napisano je samo subjektivni dojam i svjedocenje, a oni koju su bili neka me isprave ako sam negdje nesto propustio ili pogresno vidio.
_________________ JEDNA I JEDINA
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
