BSE, mislim da ipak ova tema više spada ovdje, mada si dobro osjetio da je suština teme ipak duhovnost.
Bostech neću te ubjeđivati, očito imaš američke naočari na nosu i sve gledaš kroz njih.
Meni je žao što se još na Olimpijadi u Barceloni nisu susreli najjači tim kojeg je svijet van Amerike ikada vidio (reprezentacija
Jugoslavije sa Kukočem, Divcem, Đorđevićem, Rađom, Zdovcem, Paspaljem, Perasovićem, Savićem, Petrovićem) i ostalima i prvi NBA dream tim koji je bio najjači od svih dosada izvedenih.
To bi bio pravi susret.
Jer i jedni i drugi su bili na vrhuncu snage.
Možda su Amerikanci svojski pomogli rastur Jugoslavije (između ostalog) i jer su se uplašili ishoda takvog meča.
A to bi po nacionalni ponos ujka Sam-ovaca, pogotovo u tom momentu bilo strašno. Odmah bi bombardovali Beograd

.
Malo se šalim, ali na žalost ova šala nije daleko od istine.
Kad se stvarno razotkrije ono što je tek počelo da se razotkriva (pozadina raspada YU) to će biti jasno.
Sjećam se da se Hrvatska u prvom poluvremenu svog susreta sa USA u Barceloni sasvim dobro držala protiv tog dream tima (Franjo arapović je bio glavni

), ali šta je Hrvatska a šta je Jugoslavija.
Jer taj tim Jugoslavije koji je izgrađen neposredno pred rat, igrao je najljepšu i najlepršaviju kolektivnu košarku koja je viđena na ovoj planeti i što je najvažnije imao je timski duh kakav se nikada poslije nije vidio osim u nekoliko reprezentacija pod nazivom SR Jugoslavija u raznim sportovima i možda donekle u onoj čuvenoj košarkaškoj reprezentaciji Litvanije.
Francuzi su nas pobijedili jer su više ličili na nas od nas samih.
Ali sa nestankom imena (i himne Hej Sloveni) sa svjetske scene čini se polako nestaje i taj duh. Ostaje samo industrija. Na žalost.