banjalukaforum.com

Na­pla­tio ubi­stvo si­na

CE­TI­NjE su u petak uveče pro­la­ma­li ja­u­ci na­ri­calj­ki. Dve žr­tve, po svoj pri­li­ci sta­rih raz­mi­ri­ca i ra­ču­na, po­sle­di­ca su tra­ge­di­je ko­ja se u gra­du pod­no Lov­će­na od­i­gra­la u pe­tak po­pod­ne.
U Uli­ci Voj­vo­de Bo­ža, u ne­po­sred­noj bli­zi­ni ka­to­lič­ke cr­kve, Dra­go I. Ka­lu­đe­ro­vić (64) ubio je Raj­ka V. Mar­ko­vi­ća (36), a ne­po­sred­no iza to­ga od­u­zeo i se­bi ži­vot.
Is­tra­ga ko­ju je za­po­čeo is­tra­žni su­di­ja Vi­šeg su­da u Pod­go­ri­ci Ha­mid Ga­njo­la, još ni­je sa­op­šti­la de­ta­lje tra­ge­di­je ko­ja je po­tre­sla sta­ru cr­no­gor­sku pre­sto­ni­cu. Je­dan od oče­vi­da­ca je is­pri­čao no­vi­na­ri­ma da se Mar­ko­vić vra­ćao iz bol­ni­ce gde se na­la­zi nje­go­va su­pru­ga ko­ja se pre ne­ki dan po­ro­di­la. U ru­ka­ma je no­sio ke­se. Bi­lo je 16 ča­so­va i 15 mi­nu­ta ka­da je Ka­lu­đe­ro­vić iza­šao iz dvo­ri­šta Vr­ti­ća u Uli­ci Voj­vo­de Bo­ža i iz auto­mat­ske pu­ške od­mah pu­cao u Mar­ko­vi­ća.
Oče­vi­dac na­vo­di da se Mar­ko­vić, ko­ji je bio ra­njen pri­di­gao, do­zi­vao je u po­moć, ali se po­vra­tio i Ka­lu­đe­ro­vić, i is­pa­li no­vi ra­fal u nje­ga. Ka­da je bio uve­ren da je Mar­ko­vić mr­tav Ka­lu­đe­ro­vić je kre­nuo ka sta­di­o­nu FK "Lov­ćen" i po­sle sto­ti­nu me­ta­ra pu­cao se­bi u gla­vu.

RA­FAL
OB­DUK­CI­JA te­la Dra­ga I. Ka­lu­đe­ro­vi­ća i Raj­ka V. Mar­ko­vi­ća oba­vlje­na je ka­sno prek­si­noć i ju­če uju­tro na pa­to­lo­gi­ji Kli­nič­kog cen­tra Cr­ne Go­re u Pod­go­ri­ci. Oba­vi­la je dr Dra­ga­na Ču­kić, ko­ja u in­te­re­su is­tra­ge ni­je že­leo da sa­op­šta­va ni­ka­kve de­ta­lje.
Ka­ko nam je ka­zao is­tra­žni su­di­ja Ha­mid Ga­njo­la, nje­mu još ni­su sti­gli re­zul­ta­ti ob­duk­ci­je, ta­ko da nam ni­je mo­gao re­ći sa ko­li­ko je pro­jek­ti­la usmr­ćen Mar­ko­vić, kao i Ka­lu­đe­ro­vić.
Pre­ma ne­zva­nič­nim in­for­ma­ci­ja­ma, u Mar­ko­vi­ća je is­pa­lje­no vi­še od 10 pro­jek­ti­la. Ra­na ima po ce­lom te­lu. Naj­ve­ći broj je is­pa­ljen iz auto­mat­ske pu­ške, ka­li­bra 7,62 mi­li­me­ta­ra, a ubi­stvo je "ove­re­no" iz pi­što­lja, istog ka­li­bra.
Po­sle ubi­stva Ka­lu­đe­ro­vić je i iz auto­mat­ske pu­ške is­pa­lio i se­bi je­dan me­tak, u gla­vu, ko­ji je bio ko­ban.

SA­HRA­NE
I Mar­ko­vić i Ka­lu­đe­ro­vić bi­će sa­hra­nje­ni u nedelju. Mar­ko­vić na ce­tinj­skom No­vom gro­blju, a Ka­lu­đe­ro­vić u se­lu Oči­ni­ći, ne­da­le­ko od Ce­ti­nja.
Obo­ji­ca će bi­ti sa­hra­nje­ni u 16 sa­ti. Ina­če, oža­lo­šće­ne po­ro­di­ce su sa­u­če­šće pri­ma­le u ka­pe­li na No­vom gro­blju na Ce­ti­nju, a te­lo po­koj­nog Ka­lu­đe­ro­vi­ća će da­nas u 15 sa­ti bi­ti pre­ba­če­no u nje­go­vo rod­no se­lo.
Šta je mo­tiv ove tra­ge­di­je, zva­nič­no ni­ko ne ob­ja­šnja­va, ali u Ce­ti­nju se uve­li­ko pri­ča da je po sre­di - osve­ta. Pre ne­što vi­še od 14 go­di­na, po­sle sva­đe u ta­da­šnjem "Bi­li­jar klu­bu" u ko­jem je Mar­ko­vić ra­dio kao šan­ker, po­gi­nuo je Ka­lu­đe­ro­vi­ćev sin Žar­ko. Mar­ko­vić je, ka­ko se pri­ča na Ce­ti­nju po­sle pre­pir­ke na­su­mi­ce pu­cao. Me­tak je usmr­tio dva­de­set­če­tvo­ro­go­di­šnjeg Žar­ka ko­ji je bio mi­ran mo­mak. Stra­dao je ka­ko ov­de ka­žu "ni kriv ni du­žan". U toj puc­nja­vi bi­lo je i dru­gih ak­te­ra, no Mar­ko­vić je svu kri­vi­cu pre­u­zeo na se­be i osu­đen je na 15 go­di­na za­tvo­ra. Usled do­brog dr­ža­nja u za­tvo­ru od­le­žao je ma­nje. Po iz­la­sku iz za­tvo­ra ži­veo je mir­no i po­vu­če­no, a ka­žu da je iz­ve­sno vre­me pro­veo van Ce­ti­nja.
Na dru­goj stra­ni mir­no je ži­veo i Dra­go Ka­lu­đe­ro­vić. Po­sle smr­ti si­na po­vu­kao se pri­lič­no u se­be i ni­je go­vo­rio o tra­ge­di­ji ko­ja ga je za­de­si­la.
U Ce­ti­nju iskre­no ža­le obe ugled­ne po­ro­di­ce, sa­o­se­ća­ju­ći sa bo­lom i pat­nja­ma kroz ko­je pro­la­ze.

NE­SREĆ­NI MAR­KO­VI­ĆI
U PO­RO­DI­CI Mar­ko­vi­ća na Ce­ti­nju, cr­na li­sta je po­ve­li­ka. Raj­kov otac Vla­do, ni­je po svoj pri­li­ci mo­gao da no­si te­ret tra­ge­di­je u "Bi­li­jar klu­bu" pa je u dru­gom po­ku­ša­ju se­bi od­u­zeo ži­vot. U me­đu­vre­me­nu se ubio i mla­đi Raj­kov brat. Iza Raj­ka su osta­le nje­go­ve dve ćer­ke, su­pru­ga, maj­ka i se­ste.

Vecernje novosti 22.05.05.godiner

to po onoj biblijskoj oko za oko, zub za zub

_________________
Batmobil ti inace ima 5.7 litarski chevroletov V8 motor, koji ti ima ubrzanje do 100 za 5 sekundi. Ako uzmes u obzir da batmobil tezi preko dvije tone,to ti je zbilja fenomenalno. Al` dobro,dosta o mom autu, pricajmo malo o meni!

_________________
http://www.banjalukaonline.com
Ne kaze nas narod dzaba, ko se jednom o mlijeko opece taj i u jogurt duva..

Krvna osveta kao obicajna norma karakterizirala je sve evropske narode, ali se jos uvijek zadrzala na Balkanu kod Albanaca na Kosovu, kod Albanaca u Crnoj Gori-Malesija i kod jednog dijela Crnogoraca, kao sto pokazuje primjer iz prezentiranog teksta

Vjerovatno se jsecate onog slucaja kad je jedan Zenicanin pregazio automobilom neku osobu u Crnoj Gori. Majka pregazenog je nasla ubicu i zajdno sa njim dosla u Zenicu, gdje je kod rodbine odsjela nekoliko dana.

Dugo su pratili dijete covjeka koji je ima saobracajnu nezgodu u Crnoj Gori. Jednoga dana prisli su njegovom djetetu koje se igralo u parku, dali mu neke slatkise, odveli ga u stranu gdje nije bilo nikoga i ubili. O tome smo prezentirali opsirniji tekst pod naslovom sve mi se cini" Da li ste za smrtnu kaznu".

Inace covjekovo ponasanje regulise nekoliko normi:
-moralne norme
-obicajne norme
-obicjno-rfeligijske norme
-religijske norme
-pravne norme

O svakoj od ovih normi moglo mi se nesto kazati, ako bude interesovanja. Pozdrav Zah/

Sta znamo o obicajnoj normi prekidanja krvne osvete posebno kod Albanaca?

Ja znam za neki sluchaj koji je bio u RS.Neki balavac je pregazio autom zhenu, njenog 8-godisnjeg sina i bebu u kolicima.S obzirom da je dobrog imovnog stanja, advokat ga je izvadio i osuda je bila neverovatnih tri godine, uslovno.
Sledeci dan u kaficu gde je mladic nazdravljao sa advokatom i chlanovima porodice, upao je unesreceni otac sa tetejcem i presudio advokatu i mladicu.

To je bilo pre nekoliko godina.

_________________
Always remember that you are unique, just like everyone else...

Kod Albanaca a tako je bilo i kod svih drugih naroda koji su praktikovali krvnu osvetu, pstoje mirovna vijeca u koje ulaze najugledniji ljudi iz mjesta, a ako je problem slozeniji onda mirovno vijece sacinjavaju najugledniji ljudi iz sire drustvene sredine. To su ne samo najugledniji ljudi, nego i ljudi koji poznaju mentalitet svoga naroda, dobri pregovaraci, ljudi koji su vec imali uspjeha u zaustavljanju ovog zla itd.

Ovom prilikom cu navesti nekoliko nacina kojima se okoncava krva osveta:

Jedan od nacina je, da se iz dvije zavadjene poreodice koje su pod krvnom osvetom, prvivole dvaj najljepsa, dva najbolja mladica, koji zrtvuju svoij zivot u cilju prestanka daljnih ubijanja. Mirovno vrijece odredi dan, mjesto, vrijeme ali i covjeka iz Mirovnog vijeca, koji ce prisustvovati tom cinu zrtvovanja.

U zakazano vrijeme svi dodju na unaprijed odredjeno mjesto. Mladici koji se zrtvuju obuku svoju najbolju odjecu. Po dolasku pozdravljaju se sa clanom Mirovnog vijeca, a onda staju jedan naspram drugoga, na udaljenosti duzine ruke. Clan Mirovnog vijeca im objasni postupak, iako ga oni vec znaju, predaje napunjen pistolj jednom i drugom, naredjuje da ga stave jedan drugom na srce, a onda komanduje" pucaj". Mladici istovremeno pucaju i padaju mrtvi.

Eto tako se prekida daljnja krva osveta zrvovanjem najboljih mladica iz zavadjenih porodica. Slijedi nastavak.Pozdrav Zah

To izgleda da samo Crno-Gorci i Albanci još uvijek rade, moj zah Bože me ti sačuvaj, 21 vijeka....Nije ni čudno kad su živjeli toliko dugo jedan pored drugim. To se još radi najčešće u Prokletiji.

_________________
"There is a saying in the Balkans that behind every hero stands a traitor. Again and again, there is something heroic about the traitor and something treacherous about the hero"
(Fitzroy MacLean, The Heretic)

...u obicaje kojisu njima svetinja a ostatku svijeta cudjenje ....

Drugi nacin za prekidanje krve osvete nije ni malo bolniji od ovog privog. Porodica koja je poslednja izvrsila ubistvo, a napokon je skontala da to vodi samo produzetku ubijanja, poziva jednog od najuglednijih clanova mirovnog vijeca, i saopstava mu, da ce pokusati traziti izmirenje. To se radi otprilike ovako.

Najugledniji a valjda i najodgovorniji za dosadasnju prolivenu krve, odlaze kuci porodice sa kojom su u krvnoj osveti. Sa sobom nose kolijevku-besiku u kojoj je novordjeno musko dijete, dijete koje jos ne moze da se odupre na ruke, niti da samo okrece i podize glavu u zeljenom pravcu.

Kada dodju pred kucu, pozivaju domacina da izadje. Kad domacin izadje, oni spustaju kolijevku-besiku u blizinji njega, iz nje uzimaju novordjence, podizu ga u visinu, da domacin vidi da je dijete zdravo i zivo, a onda ga stavljaju ponovo u kolijevku, ali tako da lezi licem okrenuto prema dole. Glava se duboko zaroni u jastuk, i dijete ne moze da dise. Kako je malo i nemocno, ono ne moze podici glavu, niti se moze oduprijeti rukama da bi izbjeglo sigurnu smrt.

Ako domacin zeli prekid krve osvete, on ce doci i podici dijete, i tako ga smasiti sigurne smrti. Ako pak ne zeli prekid krvne osvete, on ce jos neko vrijeme stajati tu, i kada zakljuci da je dovoljno vremena proslo, da bi dijete vec moglo biti mrtvo, okrece se i odlazi u kucu.

Ovi drugi uzimaju mrtvo dijete i vracaju se svojoj kuci, pa se krvna osveta dalje nastavlja. Ako pak domacin podigne dijete, i spasi ga sigurne smrti, to je znak da je oprostio krv, i tada svi zajedno ulaze u kucu.

Neko rece da su obicajne norme okrutne. Da, one zaista mogu biti jako okrutne, sto pokazuje ovaj primjer, ali i onaj koji sam ranije naveo. Ipak, treba znati da je to karakteriziralo sve narode Evrope, pocev od Svedske, pa do Kosova i Albanije na jugu.Pozdrav Zah

[quote="zah"]Drugi nacin za prekidanje krve osvete nije ni malo bolniji od ovog privog. Porodica koja je poslednja izvrsila ubistvo, a napokon je skontala da to vodi samo produzetku ubijanja, poziva jednog od najuglednijih clanova mirovnog vijeca, i saopstava mu, da ce pokusati traziti izmirenje. To se radi otprilike ovako.

Najugledniji a valjda i najodgovorniji za dosadasnju prolivenu krve, odlaze kuci porodice sa kojom su u krvnoj osveti. Sa sobom nose kolijevku-besiku u kojoj je novordjeno musko dijete, dijete koje jos ne moze da se odupre na ruke, niti da samo okrece i podize glavu u zeljenom pravcu.


...Zah .... lijepo objasnjeno ....

ja sam cuo da postoji jos jedan nacin. naime potrebno je da se nadju mladic i djevojka koji bi se vjencali i nakon sto dobiju prvo dijete ono mora da se zrtvuje.

Ne poricem da nema. Ja sam napisao samo ono sto sam procitao. Inace, ima puno interesantnih obicajnih normi kod raznih naroda.

Ipak, da kazem nesto i o trecem nacinu oprosta krvi. Ovaj nacin je najbolji, ali do njega se tesko dolazi. Tu mirovna vijeca rade dugo jedan mukotrpan posao. Ako taj trud poluci rezultate, onda po onoj narodnoj"..trud nije bio uzalud". Naime, mirovna vijeca rade dugo, razgovaraju sa zavadjenim porodicama, ukazuju na besmislenost daljenjeg ubijanja. To rade sve dotle, dok postoji bar mali djelic nade na uspjeh. Ako postignu dogovor o oprostu krvi, onda mirovno vijece satsvi dvije zavadjenje prodice, gdje najugledniji clanovi porodice izjave da oprastaju krvi svima, ili samo nekima.

Ako ne oprastaju svima, onda se kaze kome krv nije oprostena. To obicno bude najodgovorniji za prolivenu krv. U tom slucaju mirova vijeca nastavljaju rad, dok ne postignu potpuni oprost krvi. Pozdrav Zah

meni se taj nacin nekako cini najnormalnijim od svih dosada navedenih

Navodim jos tri primjera obicajnih normi koje nisu vezane za krvnu osvetu, ali su veoma interesantne za razmisljanje, kako i zastu su nastale bas takve u tri razlicite sredine. U knjiz Spol i temperamenat, misim, da je autor Margaret Mid, navode se tri razlicite obiciajne norme u tri razlicita africka plemena.

1. U jednom plemenu ako zena rodi dvoje djece, duzna je odmah jedno ubiti po svom izboru, jer kako kazu njeni saplemenici, to nije normalno za jednu zenu, nego samo za zivotinje.

2. U drugiom plemenu ako zena rodi dvoje djece, njeni samplemenici ce ubiti i nju i djecu, uz obrazlozenje da to nije normalno za ljude, nego samo za zivotinje.

3. U trecem plemenu ako zena rodi dvoje djece, njeni saplemenici ce joj pokloniti specijalni znak koji ce nositi na svojoj odjecu, a oni ce joj cijelog zivota ukazivati posebno postovanje, jer kako kazu , to ne moze svaka, nego samo neka zena. Pozd. Zah

Моја породица је крвну освјету ријешила узајамним кумством и вјенчањима (без жртвовања дијеце). Али то је било прије 200 година, крвне освјете нема више у Црној Гори, то је мит. Код Шиптара и муслимана има, али овако нешто је изузетак, тај Цетињанин је болесник, видиш да се послије сам убио.

Kaze se osveta.
A to za muslimane i krvnu osvetu to je jos VECI MIT.
Ne buncaj i ne pricaj gluposti sto si slusao na TV Beograd.

_________________
Difference between me and bad boys is.....you can't change me.

Bostech...ne pochinji allaha ti.

Krvna ostveta je bila obicajna norma svih evropskih naroda. Neki narodi su se prije, a neki kasnije rijesili ove teske-tragicne obicijane norme. Ipak, ona se danas zadrzala samo na Kosovu i u nekim dijelovima Crne gore.

To sto Srba pise nije tacno. Kod Bosnjaka muslimana nema krvne osvete, ona je iskorijenjena otprilike prije 100 godinu, ali kazem, postoji kod Albanaca muslimana i Albanaca katolika na Kosovu. Ne znam da li postoji kod Srba na Kosovu i kod Srba u Albaniji, koje je Enver Hodza proglasio najvjerovatnije Albancima pravoslavcima, ali njihov postotak u Albaniji ne prelazi 10%.

U Crnoj Gori krvna osveta postoji kod Albnanca muslimana a posebno kod Albanaca katolika sa prostora Malesije, i kod Crnogoraca u nekim dijelovima Crne Gore .

Ja ne znam na osvu cega Srba tvrdi tako nesto. Dal i je to njegova zelja da bude tako, ili on zanemaruje cinjennice. Da li se sjecas onog mladog perspektivnog glumca iz Crne Gore, koji je snimio nekoliko filmova imao glavne uloge u poznatim serijama. Mislim da se zvao Lausevic, ali nisam siguran. On je kod Svetog Stefana izvriso krvnu osvetu, zbog cega mu je izrfecena kazna, i unistena izuzetno perspektivna glumacka karijera.

Ako nadjem tekst koji potvrdjuje ove moje tvrdnje o postojanju krvne osvete kod Crnogoraca rado cu ga prebaciti da se uvjeris, a radi se o onoj zeni iz Crne Gore, koja je nasla ubicu Crnogorca-Bajcetu, pa su u Zenici izboli dijete nozem, jer je njegov otac imao saobracajnu nezgodu kojom prilikom je neko od ove zne stradao. Pozdrav Zah.

Evo Srba ovaj tekst demantuje tvoje tvrdnje. Nadam se, da ces ga procitati.Pozdrav Zah


Strijeljanja djecoubica u trebevićkoj šumi

Prije 28 godina izvršena je posljednja smrtna kazna u Bosni i Hercegovini. Od 1968. godine, kada je pogubljen prvi osuđenik na smrt, izvršeno je pet egzekucija. Reuf Ibrišagić, nekadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, pamti ih kao da su se desile jučer

Piše: Dženana Halimović

Gusta trebevićka šuma i danas krije tijela pet na smrt osuđenih ubica. Grobovi su neoznačeni. Jedini trag su skice u kojima su obilježena mjesta gdje su ukopani. Jedan od rijetkih svjedoka smaknuća Reuf Ibrišagić, nekadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, pamti ih kao da su se desile jučer, iako je posljednja obavljena prije 28 godina. Najupečatljivija mu je ostala u sjećanju tišina koja je vladala pred sam čin izvršenja presude.
- Nikada neću zaboraviti tišinu kad smo bili na mjestu gdje bi trebalo da se izvrši presuda. To bi obično bila šuma na Trebeviću, tamo gdje nema nikoga. Tišina je bila prijeteća. A onda prasak, automobil sa osuđenicima zaustavljao se na škripućem makadamu. Potom opet tišina. Niko ne govori. I opet prasak - govori Ibrišagić.

Po njegovim živopisnim pričama moglo bi se zaključiti kako se Reuf sjeća svakog radnog dana u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri načelnika izvršenja kazni. Ibrišagić danas ima sedamdeset godina i još nosi uspomene na pripreme samog čina izvršenja koji se obavljao u ranim jutarnjim satima. Dok je osuđenik još živ pripremi se sanduk i iskopa grob. Prije svega toga pripreme se izvršioci. Njih desetoro su dobrovoljci, i za to su bili i plaćeni. U pet pušaka bili su manevarski, a u preostalih pet bojevi meci, kako niko ne bi znao čiji je metak presudio. Razdaljina je bila mala kako bi šansa da se promaši bila svedena na minimum. Među prisutnima je, uz Ibrišagića, bila i posebna komisija koju su činili upravnik zatvora, ljekar, advokat, tužitelj...
- Izvršioci su morali biti dobro pripremljeni. Na Kosovu, recimo, niko nije htio da izvršava kazne jer su se bojali osvete.
Priča kako se dešavalo da jedan od egzikutora nasloni glavu na sanduk i spava, dok drugi krši ruke... Znalo se desiti i da promaše, pa da komandir voda pištoljem izvrši kaznu.
-Bilo je svega - sjeća se Ibrišagić.

Još jedno Titovo NE

Prva smrtna kazna u Bosni i Hercegovini dosuđena je, kaže Ibrišagić, 1968. godine na vojnom sudu izvjesnom Arizanoviću, vojnom licu koji je na nagovor ljubavnice ubio suprugu i dijete. Nakon što ih je ubio, zakopao ih je u sarajevskom naselju Vraca. Policija je u kratkom vremenu otkrila ubistvo i mjesto gdje su ukopani. Slike ubijenih poslane su i tadašnjem vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu koji je trebalo da odluči da li će pomilovati ubicu od smrtne kazne. Vidjevši glavicu dječaka koji je izgledao kao da spava i crve na njegovom beživotnom obrazu, Tito je, navodno, rekao: Ja ga ne mogu pomilovati za ovo što je uradio djetetu.

To je bio posljednji put da je Tito odlučivao o pomilovanjima. Nakon toga je sve nadležnosti prebacio na Predsjedništvo tadašnje SFRJ. Zanimljivo je da su sve smrtne kazne koje su izvršene u Bosni i Hercegovini bile rezultat presuda donesenih zbog zvjerskih ubistava u kojima su žrtve bile djeca.
Dvije godine kasnije, 1970. godine, na smrtnu kaznu je bio osuđen Krajišnik Nail Ikanović. On je, na nagovor ljubavnice, sjekirom ubio suprugu i svoje troje djece. Ikanović je radio u Njemačkoj, a supruga i djeca bili su u Bosni i Hercegovini. Barovi i žene bili su mu razonoda. Tako se i zaljubio. Kobne noći došao je iz Njemačke kući sa namjerom da ubije suprugu. Pomračenog uma, kako su psiholozi kasnije potvrdili, ubio je i svoju djecu. Iste se večeri vratio za Njemačku. Ujutro je Ikanovićev punac ušao u kuću i zatekao kćerku i unuke kako leže mrtvi. Dobio je srčani udar i umro na licu mjesta.
- Nail Ikanović je bio pedantan čovjek. Nikada ne biste pomislili šta je bio u stanju uraditi. Od svih na smrt osuđenih najmanje je fizički podsjećao na ubicu. To pomračenje svijesti koje ga je dovelo do toga da ubije djecu je strašno. Sjećam se, jednom mi se u razgovoru zakleo: Jeo pečenu djecu, ako sam to htio - prisjeća se Ibrišagić.

No, smrtna kazna nad Ikanovićem nije izvršena jer se ubio u Centralnom zatvoru dok je čekao odluku o pomilovanju. Objesio se za rešetke zatvorskog prozora. Skupljao je novine i gurao pod madrac kako bi lakše dohvatio prozor.
Od tada su pooštrene mjere za čuvanje zatvorenika koji su čekali izvršenje smrtne presude. Tada je napravljena i posebna ćelija koja se zvala ćelija smrti. Bila je pregrađena rešetkom. S jedne strane je 24 sata boravio stražar, dok je u drugom dijelu bio osuđenik. Kako bi se spriječila samoubistva osuđenih na smrt, u zatvorima se neko vrijeme primjenjivala praksa da se osuđenici lancem vežu za pod. Radijus kretanja bio im je ograničen. Sa cigareta su im skidani filteri kojima su pokušavali presjeći vene - zatvorenici su šibicom palili vrh filtera koji se topio, a kad se stvrdne oštar je poput žileta.

Stravična osveta Višnje Pavlović

Mnogi Zeničani se i danas, nakon dvadeset i dvije godine, sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Ubio ga je Dragomir Bajčeta, plaćenik koga je unajmila Višnja Pavlović. Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nemamjerno izazvao otac malog Brune. Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je nekoliko mjeseci pratila Brunu, čak je dolazila i njegovoj kući pod izgovorom da traži stan.
- Bila je jesen, ali još toplo vrijeme. Sjedila sam s komšinicom i pravila ajvar, dobro se sjećam. Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me jesi li ti Bruno? Opet kasnije, kaže mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj oštrikaš džemper. Često je dolazio i govorio mi to. Kad mi je posljednji put to rekao nisam mogla ni da slušam, pa sam mu rekla, mani više s babom. Sunce moje, nisam ga ni saslušala - sa suzama u očima govori Anka Čalić, Brunina majka.
Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila Bajčetu, kome je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio. Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje. Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem. Kako je Bruno kasnio iz škole, što nikad ranije nije činio, majka je krenula da ga traži. Sišla je niz ulicu i srela se s Višnjom. Ni slutila nije da samo pedesetak metara dalje njen jedanaestogodišnji sin jedinac leži mrtav. Zbog svireposti zločina Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović su osuđeni na smrt.
Čekajući presudu Bajčeta se pokajao, tvrdi Reuf Ibrišagić, tadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, koji je s Bajčetom nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha.

- Ubih dijete za 500 hiljada, a mogao sam ih zaraditi kopajući kanale - govorio je Bajčeta.
Višnja, s druge strane, nikada nije izrazila kajanje.
- Bila je strašno sebična. Djeca bi joj dolazila u posjetu i nikada ih nije pitala kako su, imaju li šta jesti. Kćerki joj je, u to vrijeme, bilo 14, a sinu 15 godina. Govorila im je da joj donesu sira, čarape, razne poklone. Nikad ih nije pitala imaju li oni šta jesti - prisjeća se Ibrišagić.
Stoga su djeca jednoga dana došla i kazala majci da joj više neće dolaziti, uz obrazloženje koje Višnja kao da nije razumjela: Što nisi mislila na nas kad si odlučila da ubiješ dijete?!

Brunin je otac dolazio u sarajevski Centralni zatvor i tražio od Ibrišagića da ga pusti da kroz špijunku na ćeliji vidi Višnju. Nikad mu to nije dopušteno.
- Jednom je čak izjavio kako nema ništa protiv da Bajčeta bude pomilovan, ali za Višnju nije imao milosti - priča Ibrišagić.
Posljednja smrtna kazna u Bosni i Hercegovini izvršena je 1976. godine. Strijeljan je 35-godišnji Dušan Prodić, pružni radnik iz okoline Doboja. Nakon što je ostao udovac sa šestogodišnjim sinom, Prodić se ponovo oženio. Sa novom suprugom, Leksijom, imao je dvoje djece. S obzirom na to da je sin iz prvog braka naslijedio majčino imanje, maćeha je na Prodića vršila pritisak da ga se riješi kako bi njena djeca dobila dio imovine. Dušan je u početku odbijao, jer ga je sin obožavao. No, vremenom je podlegao pritisku. Tako je skovao plan i poslao sina u posjetu djedu u selo Pojezna. Kako pored sela protiče rijeka Ilova, koja je u to vrijeme bila nabujala, Dušan je prečicom stigao prije sina i gurnuo ga u rijeku. Dječak je nekim čudom uspio izaći, no otac ga je uhvatio, gurnuo pod vodu i rukom ga držao ispod površine. Dok je jednom rukom gušio sina u drugoj je držao tranzistor, kako mu se ne bi pokvasio. To je bio presudan momenat da mu sud presudi smrtnu kaznu. Istu kaznu dobila je i njegova supruga Leksija, no kasnije je pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora. Njihova djeca su data na usvojenje.

- Nikad nisam sreo hladnokrvnijeg čovjeka. Tako je hladno pristupao svemu, pa i izvršenju presude - kaže Ibrišagić.

Neće san na oči

U toku dvadesetogodišnje službe Ibrišagić je mrzio samo jednog zatvorenika - čovjeka koji je silovao svoje dvije kćerke i zarazio ih sifilisom. Jedna je imala sedam a druga osam godina. Višnju Pavlović smatrao je sebičnom i antipatičnom, no mnogih se zatvorenika, iako zvuči nevjerovatno, sjeća kao prijatnih osoba. Stoga mu izvršenje smrtne kazne nije bilo jednostavno, bez obzira na monstruoznost zločina koji su osuđenici napravili. Najviše ga je, kaže, pogodilo strijeljanje Pavlovićeve i Bajčete jer su bila dva pogubljenja istovremeno.
- Došao sam sa izvršenja, popili smo kafu i svi su se razišli. Ostao sam sam. Nije mi se išlo kući, pa sam pozvao jednog stražara s kojim sam sjedio i čekao da svane i da počne radno vrijeme. Izgledao sam loše, pa me tadašnji ministar Jusuf Alagić, nakon što sam referisao kako je sve izvršeno, pustio kući. Ušao sam u kuću i legao. Neće san na oči. Onda sam, dobro se sjećam, sjeo u tramvaj i odvezao se do Ilidže. Ušao sam u jedan bistro, naručio litar vlahova i popio ga. Svejedno, bio sam potpuno trijezan - s nelagodom se prisjeća Ibrišagić.
Kaže da ga je ljubav prema djeci sačuvala da ne poludi. Svi pogubljeni bili su ubice djece. Reuf je prije službe u republičkom prvosuđu radio kao učitelj.
Danas penzioner, Ibrišagić se ponekad u nekom lokalu, sretne s nekadašnjim osuđenicima. Priđu mu, veli, obraduju se, jer nije bio od onih koji su ih zlostavljali. Mogao je, kaže, da im dodatno zagorča život, no, nije dopustio da mu sila pomuti razum. Jer, što se ispostavilo tačnim, jednoga dana im valja pogledati u lice. Ne stidi se i ne plaši. Mirno živi, sastaje se s prijateljima i čeka 55. godišnjicu mature.

Posljednja 24 sata

Nakon što se potvrdi da pomilovanja neće biti, osuđenicima na smrt se 24 sata ranije javljalo da će biti pogubljeni. Zatvorenici su obično tražili dopuštenje da se oproste od članova porodice ili bliskih prijatelja, a neki su pisali testament. Što se posljednjih želja tiče, nije bilo naročitih zahtjeva. Dragomir Bajčeta je, sjeća se Reuf Ibrišagić, tražio cigaretu. Višnjine posljednje riječi su bile - sve ću ja vama reći. Najhladnije, kao da se ništa ne događa, ponio se Dušan Prodić. Stajao je mirno i bez ijedne grimase dočekao smrt.