BlackHand je napisao:
Venti ne mogu da verujem ovo shto chitam.Zar ti nebi trebala reci, iako je moja sestra hendikepirana, sretna sam shto je medju nama i shto je njena majka ipak odluchila da rodi, a ti potpuno suprotno pishesh, kako zhene koje imaju decu sa deformitetima trebaju odmah aboratirati itd, itd..
Ja volim svoju sestru (ako je neko stekao drugaciji utisak zao mi je).
Meni je drago sto je ona tu medju nama,sto ju je njena majka,a moja tetka,donijela na svijet.
Kao sto niko ne misli,kad su mu roditelji stari i bolesni,da bi bilo bolje da umru,tako to ne misli ni za rodjenu hendikepiranu djecu.
Medjutim,sve u cilju da ih drugi ne shvate pogresno,da ne ispadnu okrutni,ljudi precutkuju onu tamnu stranu medalje.
Jer,ako zakukaju,onda ce neko tamo,ciji je zivot sa hendikepiranim djetetom povezan jedino netom (ili slucajnim susretom),osuti paljbu kako je to okrutno,nehumano,necovjecno,a onda ce se diskonektovati (ili okrenuti i otici dalje) i njegov ce zivot teci normalnim tokom,a zivot osobe kraj hendikepiranog djeteta nece teci normalnim tokom.
Teskoce koje takvo djete donosi sa sobom postoje usprkos ljubavi i jedino laz i negiranje mogu ih eliminisati iz cjelokupne price.
Po meni,ako djete ima tezak deformitet sa kojim se roditelji ne mogu nositi,to jeste dovoljno dobar razlog za abortus.
Mogu ja sad napisati da je sve ruzicasto i preseravati se svojom dobrotom i mekim srcem da bih "pobrala simpatije publike",ali zelim biti realna ma kako to drugima ruzno ili okrutno zvucalo.Ako neko zeli vjerovati da sam monstrum i bez srce - samo naprijed.
Zivot moje tetke bio je jako tezak,zivot moje sestre se svodi na to da joj neko da da jede,da joj neko pomogne pri odlasku u wc,da gleda TV...o nekom kvalitetnom zivotu tu nema govora.
Njoj je potrebna stalna briga.
Moj otac je u penziji (sto je izuzetno sretna okolnost),ali moja majka mora ici na posao.
Zivot mojih roditelja nakon tetkine smrti je vezan za kucu.
Moj otac jako tesko podnosi i tesko se nosi s tim da mora okupati moju sestru (recimo mama radi,a sestra je dobila,nece je valjda pustiti da 8 sati sjedi krvava na krevetu...).On je stariji covjek odgajan u neko patrijarhalnije vrijeme,a usprkos svemu ona je djevojka/zena od 33 godine.I to je jako traumaticna situacija za mog oca.
Tesko je sve to rijecima opisati,ali zamislite covjeka od 60-ak godina koji je odrastao u nekom drugom vremenu i koji mora cerku svoje sestre od 33 godine oprati kad dobije.
Koji joj mora obarisati guzu nakon sto ode na veliku nuzdu.Ima tu i situacija koje nisu za opisivanje.
Kad imas malu bebu to te iscrpi,majke su neispavane i sve to,ali to je situacija koja prolazi.Ovo ne prolazi.To je kao da godinama imas malu bebu u kuci.
Ali,sa malom bebom ti mozes otici i u goste (bar na kratko),nisu prinudjen biti stalno u kuci,roditelji male bebe mogu otici u kafic,mogu lako naci zenu za cuvanje takvog djeteta povremeno,mogu djete ostaviti kod rodbine...moji roditelji ne mogu otici u goste jer sestra ne voli strane ljude (ipak ona nije beba vec odrasla osoba sa svojom voljom),ne mogu otici sa njom u kafic ili negdje jer ona se boji takvih mjesta,za nju ne mogu naci dadilju koja bi je povremeno pazila,jer niko ne zeli da se prihvati takve obaveze,a i sestra ne bi htjela ostati sa nepoznatom osobom,rodbina se ni ne nudi za takvo djete,kao sto se nudi kad je u pitanju zdrava beba...
Gledano uopsteno,kada par dobije takvo djete jedan od roditelja mora ostati u kuci.Samo jedan roditelj moze raditi,a 1 plata kod nas nije dovoljna za zivot,pogotovo uz takvo djete koje iziskuje dodatne troskove.
Ako roditelji zele jos 1 djete tesko da ce u goreopisanoj situaciji imati dovoljno novaca,vremena i snage za to.
U svakom slucaju,ako i premoste te teskoce,to drugo djete ce ostati zakinuto,jer briga o bolesnom djetetu iziskuje dodatno vrijeme i emocije.
Ja sam o svemu tome dobro razmislila,jer su moji roditelji stari i bolesni.
Brat je prilicno vjetropirast i nema sanse da bi on mogao sjediti u kuci i cuvati sestru.
I naravno da su moji roditelji zabrinuti sta ce biti sa sestrom kad njih vise ne bude.
Ja sam im rekla da je ja jako volim i da ne bih dopustila da zavrsi u domu,gdje ima kora hljeba za mene ima i za nju.
Ali sam svjesna da ce to biti tesko izvodivo.Jer ja moram raditi,od necega treba zivjeti,a to je uz nju nemoguce,osim ako osoba s kojom ja zivim nece pomoci.Dakle,sad i ta osoba sa strane treba pristati okrenuti svoj zivot naglavacke i vezati ga za kucu,treba oprati onu stvar moje setre kad ja nisam tu i obrisati joj guzu nakon sto kaki,da banalizujem stvari,treba se odreci vremena za prijatelje,dosta toga se treba odreci...
Moji roditelji su svjesni,iako je vole iskreno i mnogo,da je zivot uz nju jako tezak i komplikovan.
I ja sam toga svjesna,ali ja cu dati sve od sebe da izorganizujem svoj zivot (jednog dana ako to bude potrebno) i prilagodim ga njenim potrebama.Zato sto je volim,zaista,ma kako to zvucalo nekom ko cita ove redove.Ali da kazem kako je sve to lako i lijepo,ne mogu,jer nije.
Mislim da svako,kad sazna tako groznu vijest u trudnoci,dobro razmisli prije nego sto donese odluku.
Razmisli o tome da li ce moci zivjeti sa 1 platom,da li ce onda imati dovoljno novca da tom djetetu pruzi potrebnu njegu i pomoc,da li ce moci zivjeti zivot na taj nacin,okruzen jako malim brojem ljudi i uglavnom vezan za kucu,razmisli o tome ima li i zeli li neko nastaviti brigu o tom djetetu u slucaju da ih ono nadzivi,razmisli dobro o svemu sto ce morati promjeniti u zivotu i donese tesku odluku.
U svakom slucaju je odluka teska,ma kakva bila.
Ja nisam rekla hajde nek sve trudnice cija beba ima deformitet abortiraju,ali u potpunosti razumijem zasto neka trudnica cije djete ima tezak deformitet zeli abortirati.