potpuno se slažem sa kutak kad je rekla da je bitna dosljednost. mislim da je čak najbitnija kad je vaspitanje djece u pitanju. ljubav se naravno podrazumijeva.
vidjela sam stotinu puta kako roditelji puštaju djecu da rade šta im volja, ili im kobajagi objašnjavaju zašto im ne dozvoljovaju to što traže, a na djeci se vide oni izrazi lica: "slušam te malo sutra, ja ću opet po svom". i ja bih na njihovom mjestu reagovala tako na te američke fore vaspitanja. najgore je kad djeca i nakon dobijenih batina,opet počnu da traže da bude po njihovom, a roditelj im pusti. kako ja vidim, oni su djecu mlatili bezveze i naučili ih da treba samo da budu dovoljno uporni i da traže svoje, čak i nakon istrpljenih batina.
naglašavam da nisam ni za motku, to samo u izuzetnim situacijama. imam sina šesnaestogodišnjaka, ne znam da li sam ga mlatnula 5-6 puta u životu, a zapravo je to više bilo da ga povučem za uši i da se izderem tako glasno, da to sve izgleda stravičnije nego što jeste. inače, izbjegavam i galamu na njega, jednako kao i motku, jer mislim da takve moje divlje reakcije imaju više efekta ako se ne dešavaju često.
mislim da dijete treba početi vaspitavati dok su još mala, a prva stvar kojoj ih učimo jeste da nas ne mogu uhvatiti na plač. to čak do prve godine života treba da savladaju i roditelji i djeca. vjerujem da je nakon toga bitno samo ostati dosljedan i "vidjeti i čuti ih". ne u smislu da ih nahranimo, obučemo, pošaljemo u školu i držimo pametne besjede, mislim da je bitno stvarno obratiti pažnju na njih, a za to i ne treba previše vremena.
inače, ako prijetim kaznom, onda to i uradim. trudim se da kazne budu takve da mu uskraćivanje nečeg može samo koristiti, a nikako nauditi na bilo koji način, tako da kad vidim da je tužan, mene i ne pogađa mnogo.
isto tako, jednom sam se zeznula i kazneni period je trajao duže nego što sam ja sama mogla svariti, pa sam nakon toga pazila i na to na koliko vremena ga kažnjavam. kad ga kaznim, trudim se da zna zašto je kažnjen i u čemu je problem, a ujedno se trudim da shvati da mora snositi odgovornost za svoje postupke tako što će ispoštovati kaznu. međutim, ako vidim da je napravio nešto u smislu popravljanja te greške i kad vidim da je zaista shvatio u čemu je pogriješio, trudim se da ga nekako navedem da se sam obaveže na nekakav popravak, pa tek onda da, kao smanjim kaznu.
inače, primijetila sam djeca stalno ispituju granice do kojih mogu ići, stalno nas guraju prema nekom novom nivou tolerancije i pitam se da li će tome doći kraj nekad??
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
