banjalukaforum.com

Kako je to bilo divno.

Mlad, neobuzdan, željan života, našao sam divan nepoznat cvijet.
U prvi momenat me opčinio i iznenadio nesebičnim davanjem svoje ljepote i svojih
mirisa. Toliko me opčinio da sam ga počeo zaljevati jutarnjom rosom i hraniti
zrakama sunca koji su izvirali iz mog srca. predivno smo se slagali. Moj cvijet
i ja.

Kako je to bilo davno.

Na momente me njegova nesebičnost zanijela i prestajao sam mu davati jutarnju
rosu i zrake sunca misleći da mu je dovoljno da samo on daje ne tražeći ništa
od mene.
I narvno cvijet davao, davao i na kraju istrošio svu svoju snagu i ljepotu dajući
je meni. A ja? Nisam to znao cijeniti i nisam uviđao kako on kopni i nestaje
pred mojim očima i kako svu svoju ljepotu i snagu daje meni.
Jedno jutro sam shvatio da ga više nemam. Nestao je. Sve mi je dao i nestao.

Kako je to bilo davno.

Godinama sam ga tražio. Zavirio sam u svaki grm, na svako polje, iza svakog
drveta ali takvog cvijeta više nije bilo.
Izgubio sam nadu i predao se. Nisam više tražio jer sam bio siguran da nepostoji
takav cvijet. I onaj stari mi je postao nekako nestvaran kao da je to bio samo
davni lijepi san.

To nije bilo davno.

A onda, iznenada kao nešto nestvarno i nedokučivo iz neke magle izronio je poznati
miris. Miris cvijeta kojeg pamtim iz mladosti. To me prenulo iz drijemeža i opuštenosti
i kao zvijer sam krenuo tragom tog mirisa. Da li je moguće da ću opet naći taj
cvijet. Tako sam silno želio da ga jošjedanput vidim, pomirišem i pomilujem
pogledom. Da osjetim onaj neponovljivi drhtaj duše i treptaj srca od pomisli
na njega.
Jurio sam za tim mirisom i nisam ga ispuštao ni za tren, panično se bojeći da
ga ne izgubim.

To nije bilo davno.

Upijao sam njegov miris i počeo mu poklanjati sve više pažnje, nježnosti, davati
sebe ne želeći ponoviti grešku iz mladosti. Osjećao sam da mu se sve više primičem.
Miris je bio sve jači i sve više me opijao. Bože, da li je to onaj davnoizgubljeni
cvijet.
I onda se desilo. Ugledao sam ga !!!!! Znao sam, to je on, zaboga to je on! Ponovo
sam ga vidjeo i našao.

To je bilo samo prije nekoliko mjeseci.

Očajnički sam se privio uz njega i rekao sebi: "Imaš ga, konačno si ga našao,
ne dozvoli da ga ikad više izubiš!"
Ponovo sam počeo da ga zaljevam jutarnjim rosama i hranim sunčevim zrakama koje
su izvirale iz mog srca. Koliko ih se samo nakupilo, cijelu vječnost ih mogu davati
svom cvijetu.
A on? Moj divni cvijet. Polako, oprezno, bojažljivo, počinje davati svoj miris,
svoju ljubav, svoju pažnju. Kako mi je to trebalo, kako mi je to nedostajalo.
Nikad, nikad ne smijem dozvoliti da postanem bahat i prestanem vraćati cvijetu
ono što mi daje. Jednom sam ga ubio time i nikad više neću. Sada sam naučio:
Vraćaj ono što ti se daje i bićeš sretan.

To nije bilo davno. To traje i ovog časa.

Konačno sam našao svoj izgubljeni cvijet, CVIJET LJUBAVI:::::..
Curice moja pomozi mi da ga nikad više ne izgubim, jer on i ti ste jedno i uvijek će tako ostati!

Voli te tvoj ............



Pismo napisano jednoj divnoj ženi!

divno

krasno

Budim se,
Kroz ono malo prozora, koji nije pokrila zavjesa, na moje snene oči pada sivo
sumorno svjetlo.
Kad god otvorim oči očekujem da me zabljesne vedrina jutarnjeg sunca, ali ni
jutros kao i posljednih dana, od našeg zadnjeg susreta, sunce se ne pojavljuje.
Nestalo je zajedno sa tobom. Odnjela si ga u vedrini i toplini svog divnog oka.
Vidjevši to sivilo, ostalo mi je samo da se okrenem na drugu stranu i zatvorim
oči pokušavajući se u mislima vratiti na onaj dan.
Dan kad smo se poslednji put vidjeli.
Dan kad sam te poslednji put stisnuo uz sebe i prislonio usne na tvoje oči u
kojima je bio sav sjaj naše ljubavi.
Dan kad si mi tiho šapnula na uho. "Volim te, i vidimo se uskoro".
Dan kad sam shvatio da će to uskoro biti jako teško dočekati.
Dok tako poluzatvorenih očiju pokušavam dokučiti kada i kako naći to uskoro,
iz polusivila koje me okružuje, počinje se rađati divna plavičasta svjetlost.
Iz tog mekanog plavetnila izvire tvoj nasmijani lik. Soba se ispunjava tom toplom
davno očekivanom sunčevom svjetlošću. Prilaziš mi, naslanjaš usne na moje obraze
i nježno mi šapneš: "Uskoro ljubavi."
U mene, u svaki atom mene, prodire toplina i ona divna spoznaja da ću te ponovo
imati.
Počinjem shvatati da pravu ljubav ne može uništiti nikakva udaljenost i nikakva
vremenska distanca.
Ustajem veseo i sretan znajući da će to "uskoro" zaista biti i da ću ponovo
udisati miris tvog tijela i osjećati tvoju glavu na mojim grudima.
Uz to saznanje i sumorno jesenje jutro će biti sunčano, vedro i nasmijano,
Ljubav zaista čini čuda.
Do skorog viđenja curice moja...

Evo jedne divne pjesme od grupe "Magazin":

Vodi me tamo gdje ljubav prva pocinje
Za mene
Gdje mi se srce raduje
Kazi mi
Kazi gdje
Prva ljubav stanuje
Caruje
Jutro je
Jutro je
Nemoj sunce na mene
Samo idi
Pusti me...
Svice dan
Radostan
A u meni jos je noc
Preduga
Za me na srcu ne spava
Da mi je ljubiti
Da mi te zaljubiti u mene
Jutro je
Jutro je
Nemoj sunce na mene
Samo idi
Pusti me...
Starimo duso dan po dan
I ti i ja, i ti i ja
Negdje na kraju pameti
Uvijek si ti, cujes li

Za moju ljubav:

Kada zaspu andjeli

Poljubi me
I budi tu
Da sklopim oci na tvom toplom ramenu.
Poljubi me
I budi tu
Nek srce lupa kao da je prvi put.
Poljubi me
Pomoli se
Sve svijece svijeta nek se za nas upale.

Ostani
Ovu noc kad svi mi prijete
Ostani
Zagrli me kao dijete
Ostani
Kad sva si ljubav moja
Samo ti
Ostani
Da me cuvas kada zaspu andjeli...

(Goran Karan)

O sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicinom prirode; a potom,


Kad prodje sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,


Ja cu ti draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.


I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.


I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva-
Da ja u tebi volim sebe sama,


I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima!


Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, na volim te, draga!


I zato cu ti uvek reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

To je bila divna "Iskrena pesma" od Milana Rakica!
Daj nam jos .

DOLAP
Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
Stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam skripu kao dete cuo;
Stara gruba sprava davno mi je znana.

Jedan mali vranac okrce ga tromo,
Malaksao davno od teskoga truda;
Vuce bedno kljuse sipljivo i hromo,
Bic ga bije, ular steze, zulji ruda.

Vrance! ti si bio pun snage i volje,
I dolap si stari okretao zivo;
Tesila te nada da ce biti bolje;
Mlad i snazan, ti si zlatne snove sniv'o.

Al' je proslo vreme preko tvoje glave,
Iznemoglo telo, malaksale moci;
Poznao si zivot i nevolje prave,
I julijske zege, i studene noci.
O, kako te zalim! - Gle, suze me guse,
Olicena sudbo svih zivota redom! -
Tebe, bracu ljude, i sve zive duse,
Jednake pred opstom, neminovnom bedom...
Podne. Ti bi vode. Ko ce ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu zuboreci tece.
Ali bic fijukne... Napred! nemoj stati,
Dok ne padne najzad spasonosno vece.

Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo;
Svuda oko tebe buja trava gusta,
I mirise njene cuv donosi vreo.
Ali bic fijukne: zbogom, nado pusta!

Ti si kao i ja, mladosti rane,
Osetio opstu sudbu sto nas gazi,
I gladan i zedan provodio dane
Sve u uskom krugu, sve na istoj stazi.

Ti si kao i ja, na julijskoj zezi,
Dok zubori voda kraj tebe u viru,
Sanjao o sreci, nagradi i nezi,
Sanjao o dobrom, zasluzenom miru.

O! k'o zmija ljuta kosuljicu svoju,
Ostaviti bedu, nesrcu, i zlobu,
I udarce bica stecene u znoju,
I svemocnu podlost, i opstu gnusobu!...

Pusti snovi!...Napred, vrance, nemoj stati,
Ne mirisi travu, ne osecaj vir:
Nagradu za trude nebo ce ti dati,
Mracnu, dobru raku, i veciti mir!

CEKANJE

Cekanja, kao reke koje tok svoj ne znaju,
Cekanja, kao jutra koja se bez Sunca radjaju,
Cekanja, kao obrazi koji rumene, kad ime mu pomenu,
Cekanja, duza ponekad od cutanja.
Cekanja, kao duga i umorna lutanja,
Cekanja, kao suluda beskrajna nadanja,
Cekanja, koja nigde ne idu,
Cekanja koja bole i u srcu ostaju.
Cekanja, kao vetrovi, koji za mir ne znaju,
Cekanja, kao magle koje vid zatiru,
Cekanja, sto proslost uvek vracaju,
Cekanja, samo pusta cekanja.
Cekanja, sto samo na tren stvarnost skrivaju,
Cekanja, sto bolnu pesmu pevaju,
Cekanja, sto tugom boje nam sudbinu,
Cekanja, prokleto duga, preduga cutanja.
Cekanja, sto samo ruse i slamaju,
Cekanja, sto san miran ne daju,
Cekanja, sto i posle zivota ostaju,
Cekanja, jedino istinu poznaju.

Vrati mi sapat, u tisini noci
Vrati mi sjaj, u ugasene oci.
Vrati mi mir.
Vrati mi nadu,sto je zivot uze
Vrati mi osmjeh,da zamjeni suze
Vrati mi stih.

Zalim za mladosti,sto bez tebe prodje
Zalicu i starost,sto bez tebe dodje
Zalim svoje snove.
Zalim bez tebe,sve zalaske sunca
Zalim i otkucaj,svoga tuznog srca
Zalim noci ove.

Cekam tebe ljubavi,ko pustinja kisu
Cekam tebe jedina,sati nadom disu
Srce tebe zove.
Cekam tebe draga,tuzan vjetar puse
Cekam tebe sreco,sestru mje duse.

Tesko je kad srce krije,da ljubav potrebna nije.
Teski su i svi trenutci,kad nemas druga u muci.
Teska je svacija sudbina,kad laz postane istina.
Tesko je i saznavanje ,da je davanje samo davanje.
Teske su duge noci ,kad ne vidis drage oci.

Ti imas dusu voljena, otvori je
Il'ce ona tebe zatvoriti u vremenu.

Ti imas dusu istu ko' i moja
Znam,jer ti si dusa moja.

Ovo je za jednu posebnu osobu.........

OPROSTAJ

Suze me guse,mislim umrijet cu.
Ruku ti pruzam i kazem"Zbogom"
Danas se moramo rastati,
danas je oprostaj s tobom.
Nek vihor ugasi proslost,
neka odnese radost i srecu.
Sklanjam ti se sa tvoga
zivotnog puta.
"Zbogom",ja ti smetati necu.

Ostale su ispisane noći
U mislima senilnih ..

Vreme nam je negde odlazilo,
Krali smo polen narcisa,
Milovali njime kovrdže,
Lepše od njega samoga ....

Sedefom svoje kose u praskozorju
Otkrila si tajne, pokrenula bure ...

Sadili smo šume borove
Da sakrijemo svoje godine,
Pevali smo pesme surove
Da sakrijemo svoje namere ..

Da li nam je ljubav dovoljna,
Kada andjeli sa nama plaču,
Dok živimo u dahu vihora,
Sa mermernim snovima

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kada se poklope kazaljke na satu
kada vidis ptice u jatu
tada mi suza niz lice padne
i tvoj mi lik pred oci dodje "VOLIM TE"
Oci to tvoje znaju, zasto me onda ne pogledaju
poslednji put veceras poljubila sam usne tvoje
jos ove noci bit ce veselo srce moje
Ti ces otici a ja cu ostati sama
da mastam o ljubavi, sreci i nama
poslednji put veceras ja mrsim crnu kosu tvoju
poslednji put veceras ti drzis ruku moju.....




OPROSTI...
Oprosti sto sam pokvarila nase prijateljstvo
Ljubav je bila jaca od svega
Rekla sam ti da sam te preboljela
NISAM, lagala sam
Uvjek cu te voljeti vise od PRIJATELJA!!!

KAZES...
Kazes da mozemo prijatelji biti
Svoja osjecanja moramo kriti
Ljubavi svoje plam da ugasim
Srce od patnje i bola da spasim
Da ti uvjek pridjem kao starom drugu
Bez obzira na bol patnju i tugu
Kazes da se san moj ostvariti nece
Da za nas nema nade ni srece........

DUGA KISOVITA NOC

Vuku se dani jedan za drugim,
Dosadna kisa uporno pada,
Nestajem polako u satima dugim,
A moje se srce samo tebi NADA...

Cujes li dragi zov iz daljine,
Taj zov sto srce mi slama,
Usne sapucu samo tvoje ime,
A dusu je prekrila tama...

Lutam sama ulicama grada,
U mislima mojim samo tvoj je glas,
Iz oka suza lagano pada,
U dugim nocima ja trazim spas...

Znas li dragi sta osjecam sada,
Dok ti kroz pjesmu poklanjam sebe,
I dok se srce beskrajno nada,
Da ce postati dio TEBE...

da li se trnjem" gaziti mora ?
i suzama rane ispirati .
Da bih do grudi tvojih stigao,
i njeznoscu ih obdario.

Da bih se opijao mirisom tvoga tijela,
i njezno se utapljao"...u kapljama znoja
ljubavnog bisera",
da li se trnjem" gaziti mora ?
i suzama rane ispirati .

Da bih ti saptao tiho
dali se trnjem" gaziti mora ?
i suzama rane ispirati .

Da bih nasa tijela strascu"..izgarala,
dali se trnjem" gaziti mora ?
i suzama rane ispirati .

Da bi ljubavi...smisao da li,
dali se trnjem" gaziti mora ?
i suzama rane ispirati .

Voljena !!!
da li se trnjem" gaziti mora ?
i suzama rane ispirati .

TEBI, LJUBAVI
1.

Voljela bih da mogu
da te prelijem osmijehom...
Da ti u oko pretocim
ovaj moj iskricav sjaj
koji kroz osmijeh zazivi
kad ti se spomene ime...
Da ti stocim jos smjelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi pocetke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemusto vrijeme
kad noc smjenjuje dan...

I vec mi sve nade streme
put tog tananog zracka
koji se niotkud razli
u niti zute boje...
I osmijeh puce u meni
poput zrelog maslacka
i ode nosen necim
da ti oblije san...


2.

Voljela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne ceznje
i njeznosti i topline...
Da se duz zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da tece...
Da obavijem ti sve bi'
najculnije dubine...

Prizivam blijedo vece
protkano zutim sjajem.
Da li je ovo vec bilo
ili ce sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi tece
i ja bih samo da dajem
dok se juce kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stici do tebe?
Ne sumnjam vise ni trena.
U meni ceznje ima
da porusi sve planine.
U meni njeznost snena
jaca od svih morskih plima
uz nebo ljubavi grije
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti saraju snove:
hoce li zaista moci
da ti prenesu sve...?


3.

Voljela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osjetim zudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negdje
gdje skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negdje u odbljesku zlata
moj dah se mijesa s tvojim.
Kroz neke zuckaste niti
osjecam tvoju kosu.
Dok modro kasno vece
tvoje mi tijelo krije,
pocinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam sto iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi vise bitno
da li sam ja jos ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog vjecnog trenutka...

Moj pozar obojen zutim...
Znam da do tebe stize...
jer s tvojim plamenom sluti,
zasto mi nisi blize...?


4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me grije,
i zudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
sto se treperi i smije,
i cini od zajednistva
sve drugo manje vrijedno...
I sve drugo sto saljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do cega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
jos toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je jos scvalo...
koliki god bio zuti sjaj,
jos veca postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

Ostavljam ti kapije otvorene
nudim ti čežnje sakrivene
a ti kao senka prolaziš kroz mene kada dolaziš

Čekam te na stanicama kiše
poklanjam suze vetru da mi briše
a ti uspavana više ne znaš kome ćeš poljupce da daš

Spavam pored otvorenih vrata
čujem ubistvene otkucaje sata
a ti zaboravljaš da postojim i upravo se toga bojim

Jer zakljanjaš se iza traga
onih kojima si draga

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

DOTAKLA BIH TE

Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutas
trazeci ljubav,
nasla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim,
uzaud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razumije srecu.

Dotakla bih te
kao zelja;
znam da me zelis
i da me pratis
nekim mislima
kad nikog nema
da te utjesim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju ceznje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
trazeci samo
da me cvrsto stegnes,
da mi samo kazes
da sve proslo je.

Dotakla bih te
kao miris
kad ides poljem,
kad u njemu nadjes
neki mali svijet.
I onda
kad sve nestane,
jos uvek osjecas
miris poljskog cvijeca,
jos uvek si tamo
jos uvek me pratis...
Dotakla sam te
svojim rijecima
al nije to sve,
ne, nije jos kraj,
jos uvijek cekam te...

Ako

Ako od mene odvratis lice,
moje ce srce zarobiti tuga.
Ako pokrijes usi da ne bi cuo moje rijeci
plakacu tiho, u samoci...
Ako me odgurnes i zaobidjes
ako me prokunes i odbacis,
ipak cu ti pruziti ruku
kad god to pozelis.
cak i ako sasvim zaboravis na mene
ako sve tvoje misli budu strane i daleke,
moja ljubav umrijeti nece.
No ipak pazi,
iako je trajnija i cvrsca
od zemlje i neba,
njoj je potrebna hrana - tvoja sloboda.
Nju moras njegovati,
o njoj se brinuti.
Ne zrtvuj nikad svoju slobodu
cak ni u ime moje ljubavi,
jer ako bi to ipak ucinio,
ne znam hocu li tugovati,
ne znam hocu li plakati,
ali znam da bi moja ljubav mogla umrijeti.