|
ISTORIJA SKINSA
Prva faza: Spirit of '69
Iako su na nastanak i razvoj skinheada utjecali mnogi povijesni, demografski, religijski i sociopolitički utjecaji, najvažnije su dvije pojave: poslijeratno gospodarsko stanje, te imigracija i socijalna integracija jamajkanskog stanovništva. Pedesetih i šezdesetih godina u Velikoj Britaniji bile su prisutne dvije glavne subkulture koje su naročito pridonijele nastanku Skinheada. Predstavnici britanske bijele radničke klase bili su modsi - mladići koji su slušali najnoviju "modernu" glazbu (uključujući soul, reggae i ska), nosili besprijekorno uredna odijela i vozili skutere (vespe i lambrette). Modsi su bili "tipični pomodari niže klase" – subkultura poslijeratne Velike Britanije kada su teenageri imali solidne dohotke i želju za identitetom pored ličnosti školarca ili radnika. Nosili su nazgled konzervativna odijela pristojnih boja, te su bili probirljivi i uredni. Glazbom i mjestima za izlazak bili su usko vezani uz crnačku zajednicu imigranata s Jamajke, koja je u to doba bujala. U isto vrijeme, kako na Jamajci, tako i među imigrantima bila je aktivna subkultura čiji su akteri bili znani kao "Rude Boys" Povjesničar Horace Campbell o njima piše u Rasta and Resistance:
"Između 1964. i 1967. u jamajkanskom društvu razvila se subkultura gnjevnih mladića. Znani pod pseudonimom "Rude boy" tražeći načine za samoizražavanje i priznanje, ovi nezaposleni mladići brzo su se integrirali u crno tržište, mnogi kao reketaši."
Nosili su odijela, slušali ska i reggae, te bili na zlu glasu zbog bezobzirnosti i nasilja.
Subkultura modsa počela se raspadati na niz različitih grupa tokom 1966. godine. Najočitija je bila podjela između "hard modsa" i onih koji su otvoreno slijedili modu šezdesetih godina (te se tako približavali hipijima).
"Ekstravagantniji modsi... upleteni u cijeli ritam i blues, pomodarstvo, stil ulice Carnabie... pretapali su se u modno svjesne hipije"
Slika 1: Skinhead u rukama policajca
Takozvani "hard modsi" ili "gang modsi" su odbacivali hipijevske zamisli slobodne ljubavi i uživanja droga, njihovu glazbu i političke poglede. Često su se oblačili u jednostavnu odjeću – traperice sa naramenicama, teške čizme sa čeličnim "kapicama", kratko ošišani... Slušali su ska, rocksteady i reggae. Iz te grupe razvili su se skinheadi, te su krajem šezdesetih godina činili samostalnu i prepoznatljivu subkulturu. Svaka subukultura može se identificirati određenim stilom koji ju prati, a skinheadi nisu bili iznimka. 1969. se razvilo se nekoliko prepoznatljivih značajki stila koje su se mogle vidjeti po čitavoj Velikoj Britaniji: ako si imao kratko ošišanu kosu, naramenice i cipele sa čeličnom kapicom, mogao si se nazvati skinheadom – a tada je to bila većina mladih iz radničke klase. U to vrijeme dužina kose i nije bila toliko "važna" kao danas – iako je većina redovno išla brijaču, "prolazila" je svaka dužina kroz koju se mogla vidjeti koža. Takozvana "nulerica" nije postala popularna sve do kasnih sedamdesetih. Postoji nekoliko teorija koje govore o razlozima za takav izbor odjeće. Jedna kaže da je glavni razlog tuča – nasilnici su se počeli kratko šišati da im kosa ne bi smetala u tučama, a cipele s čeličnim kapicama također daju očitu prednost. Druga pak kaže da kratka kosa i cipele sa čeličnim kapicama dolaze od lučkih radnika, koji su morali brijati glavu da ne bi dobili uši, a čizme su im štitile prste. Za prvu medijsku pojavu skinheada uzima se listopad 1968. i "Great Vietnam Solidarity March" kada je dvjestotinjak mladića obrijanih glava u bojama FC Millwall-a trčalo za hipijima uzvikujući "Enoch, Enoch" Sama riječ "Skinhead" nije ušla u govor sve do 1969., ali obrijani mladići s čizmama su viđeni u mod krugovima već oko 1964. Kako su hipiji i njihovi načini razmišljanja došli tek nekoliko godina kasnije, skinheade se ne može jednostavno svesti na antitezu hipija. "Hard modsi" su ostavljali odijela za večernje izlaske, a po danu su nosili obične majice i traperice. Isto tako, skupe cipele su zamijenjene cipelama s čeličnim kapicama, a kosa je postajala sve kraća i kraća. Skinheadi su počeli nicati po svim većim gradovima Velike Britanije – od Londona, Liverpoola, Birminghama, Newcastle-a pa sve do Glasgow-a.
Kao i u ostalim subkulturama, i ovdje je u socijalizaciji veliku ulogu igrala glazba. Bio je to reggae – drugi najvažniji jamajkanski izvozni proizvod! Skinheadi su večeri provodili u halama za ples skupa sa imigrantima s Jamajke, plešući na najnovije ska i reggae hitove – Desmond Dekker, Jimmy Cliff, Pat Morgan...
Ovo doba se među skinheadima pamti kao "zlatno doba" – kad im se život sastojao od škole/posla, nogometa, izlazaka, alkohola i nasilja.
No, uskoro je u reggae glazbi došlo do velikih promjena koje su nagovještavale isključenje bijelaca. Reggae je postajao sve jasnije posvećen rasnim temama, sve se više okretao rastafarijanizmu. Glavni motiv je postao Jah i moć crnog čovjeka.
"Dok je reggae postajao sve više obuzet svojim crnaštvom, dotle se sve manje doticao skinheada, koji su bili postupno izbačeni u vrijeme kada je krug zastarijevanja, bar što se subkulture tiče, skoro došao do svog kraja"
"...sažeti jezik rastafarijanizma bio je namjerno načinjen nejasnim. On se razvio iz jamajkanskog žargona, a on je sam vjekovima govoren tako da ga Gospodar ne razumije. To je bio jezik koji je mogao ozlijediti svako pažljivo usređeno bijelo uho, a teme povratka u Afriku i Etiopiju, slavljene u reggaeu, nisu pravile nikakve ustupke za osjećaje bijele publike"
Ranih sedamdesetih, mnogo starijih skinheada je polako "vješalo cipele o klin". Skinheadi su postali sinonim za nasilje, policija ih je neprestano kontrolirala, a i bilo im je otežano traženje posla. U Lutonu je policija skinheadima zabranila večernje izlaske nakon serije nasilnih incidenata s Azijcima, "greaserima" , drugim skinheadima, pa i slučajnim prolaznicima.
Stil skinheada nije potpuno nestao, ali je bilo očito da su se stvari jako promijenile. Odvojile su se tri nove struje – suedeheads, smoothies i bootboys. Suedeheads su pustili tek nešto dužu kosu, ali opet puno kraću u odnosu na ostale u to doba. Odijela i cipele koja su dosad bila rezervirana isključivo za večernje izlaske, sada su postala dnevna odjeća. Prestali su nositi teške cipele, ali ih se često moglo često vidjeti s kišobranom, koji je podjednako opasno oružje. Naime, znali su naoštriti sam vrh kišobrana, ili sakriti bodežu ručku!
Smoothies su potpuno napustili izgled skinheada – nosili su tenisice, vjetrovke i zvonaste hlače, te su puštali kosu dužu od suedeheada. Sa skinheadima i suedeheadima ih je povezivala povezivala ljubav prema istoj glazbi, pivu i nogometu.
1972., u doba dotad neviđenog huliganizma, pojavili su se bootboys. Glazba i moda su igrali sporednu ulogu u životu bootboy-a, jer se sve vrtilo oko nasilja i bitke oko teritorija – bilo da je pub, kvart, selo, grad, ili tribina nogometnog stadiona u pitanju. Ska i reggae su još uvijek bili popularni, ali se također slušala i glazba sa top lista. Nosili su jeans i teške cipele sa osam do deset rupa, koje su suedeheadi i smoothiesi napustili. Bili su to fanatični navijači kojima je svako nedjeljno popodne prolazilo u tučama na nogometnom igralištu.
1972. subkultura skinheada je zapala u prvu krizu, te je ono što je u početku bilo znano kao "skinhead" skoro potpuno nestalo.
Druga faza: The second wave
Oko 1977. godine fenomen punka je bio "mrtav" – ono što je u početku predstavljao bilo je nepovratno izgubljeno. Otpor prema društvu postao je uzaludan, jer punk fenomen prerastao u opću pojavu; postao je samo još jedan dio društva koje je toliko prezirao. Sex Pistols su se raspali smrću Sida Viciousa, The Clash je potpisao za veliku diskografsku kuću, a punk odjeća se mogla kupiti u većim trgovinama na Kings Roadu. Johnny Rotten rekao je to u jednoj rečenici na oproštajnom koncertu Sex Pistolsa u Winterlandu : "Imate li osjećaj da ste prevareni?".
No, to ipak nije bio kraj. Počeli su nicati novi bendovi koji su pjevali o stvarnom životu – Sham 69, Cock Sparrer, Slaughter And The Dogs, Menace i Skrewdriver. Mladi su, nakon što su se reggae i punk otuđili, našli novu glazbu s kojom se mogu identificirati – bio je to Oi! ili Streetpunk.
Dolazak Oi! glazbe označio je povratak skinheada. No, oni su se po mnogo čemu razlikovali od skinheada iz 1969. godine. Dosta je vremena prošlo, i nova je generacija oslikavala društvo u kojem je živjela. Šišali su se kraće, čak do "nulerice". Nosile su se teške cipele, kao i prije, ali sada su se nogavice nosile podvrnute, do samog vrha cipele. Isto tako, za razliku od prijašnjih cipela sa osam do deset rupa, sada su se nosile cipele sa četrnaest, pa negdje čak i dvadesetdvije rupe. U modi su bile i tetovaže na licu, često "Made in Britain". Skinheadi koji su "ostali vjerni" još od 1969. nisu htjeli imati ništa s novom generacijom, ili "ćelavim punkerima", kako su ih nazivali. Tako se u tučama na Kings Roadu, koje su se odvijale između tediboya i punkera, često moglo vidjeti starije skinheade kako se bore na strani tediboya, a nove na strani punkera. "Ponos i tradicija protiv bezobraznog nepoštivanja bilo koga i bilo čega" .
Kako je vrijeme prolazilo, a punk sve više postajao društveno prihvatljiv, skinheadi su se odvajali i preuzimali stilske oznake skinheada iz 1969. Počeli su preferirati čistoću i urednost (koju su prvotni skinheadi preuzeli od modsa), nasuprot istrošenosti i neurednosti punka. Čak je i "skinhead reggae" ponovno postao popularan, te je puštan u stankama između nastupa Oi! bendova.
Članovi niti jednog vodećeg Oi! benda nisu bili skinheadi, jer Oi! nikada nije ni bio žanr namijenjen isključivo skinheadima. Između članova benda i publike, bar u početku, nije bilo barijera – članovi benda bi prije nastupa bili u publici, za vrijeme nastupa im se publika nerijetko pridruživala na pozornici, a svlačionica je bila uvijek otvorena za sve. No, idila nije dugo potrajala. Uskoro je nasilje preuzelo glavnu ulogu na koncertima – punkeri protiv skinheada, skinheadi protiv skinheada, problemi sa redarima...
U to doba u subkulturu skinheada uplela se politika. Prije 1976. ekstremno desničarsku stranku National Front nitko nije shvaćao ozbiljno, i rijetko je prelazila izborni prag. No, u ljeto 1976. to se promijenilo dolaskom azijskih Malawi izbjeglica. Stvarne brojke su bile male, no tabloidi su uspjeli par desetaka ljudi pretvoriti u "poplavu" i potpomoći histeriju pričama o njihovom smještaju u luksuznim hotelima s pet zvjezdica i velikom državnom pomoći. National Front je vješto iskoristila situaciju, te su na izborima 1977. skupili 250 000 glasova. Čak se počelo govoriti da će National Front zamijeniti Liberal Party kao treća najjača stranka u Velikoj Britaniji. Stranka je skupljala zabrinjavajuću potporu, naročito među mladima – i to ne samo među skinheadima! National Front prišivke su nosili i tediboyi, modsi, punkeri, "normalni"... Kako bi povećala svoj utjecaj među mladima, stranka je osnovala Youth National Front. Kao reakcija, nastale su Anti-Nazi League i Rock Against Racism, te su tako školska igrališta postala politička bojišta. Među skinheadima pokazivati lojalnost National Front-i bio je znak hrabrosti i buntovništva, a ni Anti-Nazi League nije nimalo pomogla kada je tražila od profesora da se pred djecom izjasne protiv National Front-e. Skinheadi su bili pod posebnom pažnjom National Front-e: dok su svi ostali osuđivali nogometni huliganizam i većinu ostalih načina kojima su skinheadi kratili vrijeme, Youth National Front ih je pozdravljala ih je kao ratnike sa stadiona i objavljivala njima namijenjen redovni prilog u svom glasniku Bulldog. Bila je to stranka koja im nije "držala prodike", već im se obraćala kao eliti britanske mladeži.
I Anti-Nazi League je imala velikih uspjeha među mladima – u travnju 1978. na koncertu "Carnival Against The Nazis" u Londonu prisustvovalo je 80 000 ljudi. Popularnosti Anti-Nazi League pridonijela je činjenica da su na njihovim skupovima nastupali najpoznatiji bendovi toga doba. The Anti-Nazi League vršila je veliki pritisak na bendove; morali su javno obznaniti svoju lojalnost prema the Anti-Nazi League, osuditi National Front i njihove pristaše. Drukčije izjašnjavanje bi rezultiralo oštrim sankcijama: zabrana nastupanja i puštanja njihovih pjesama na radiju, otkazivanje ugovora sa diskografskim kućama, bi bili označeni kao nacisti... Uvidjevši uspjeh raznih Rock Against Racism manifestacija, National Front je ustrojila svoju organizaciju Rock Against Communism oko koje su se okupljali bendovi koji su bili otvoreno ekstremni desničari. Na izborima 1979. National Front nije polučila rezultate kao dvije godine prije, te je ubrzo počela propadati – veliku ulogu je imala i kampanja u tabloidima koja je neke vodeće čelnike National Front razotkrila kao prikrivene naciste, homoseksualce i osuđene pedofile. Mnogi skinheadi su zbog toga napustili National Front i prešli u ekstremnije organizacije kao što su Brittish Movement ili čak paravojne organizacije Section 88 ili National Socialist Action Party. Brittish Movement se posebno okoristio dolaskom skinheada – članstvo mu se popelo na 8 000. Za razliku od National Front, Brittish Movement je bio otvoreno neonacistička organizacija i, na veliko zadovoljstvo skinheada, zainteresiraniji za direktnu uličnu akciju nego za čekanje rezultata izbora.
U to vrijeme skinheadi su se pojavljivali u većim gradovima diljem Ujedinjenog Kraljevstva, Europe i Sjedinjenih Američkih Država.
Unatoč svemu, još 1984. nitko ne bi skinheade direktno povezao s rasizmom ili neonacizmom. Tijekom osamdesetih rasistički motivirani ispadi skinheada su često dospijevali u novine, ali su tek 1988. mediji počeli pridavati veću pozornost skinheadima. I to ne engleskim, već američkim! Diljem SAD-a nicale su rasističke organizacije koje su uz sebe vezale skinheade – Ku Klux Klan, Aryan Nations, White Aryan Resistance... Američki skinheadi su općenito bili nasilniji od engleskih. Dok su u Velikoj Britaniji su tuče bile svakodnevna pojava, ali rijetko završavale smrću, u SAD-u su šake i noževi zamijenjeni pištoljima i bombama, a i samo nasilje doseglo je nove razine. Tako su skinheadi u Sacramentu razapeli čovjeka na par dasaka jer je pokušao napustiti bandu. Isto tako, jedna skingirl je u Chicagu tako pretučena da su njenom krvlju nacrtali svastiku na zidu.
1988. je počela medijska hajka na skinheade, svi veći mediji su imali posebne priloge: Rolling Stone, Oprah Winfrey, Geraldo Rivera... Uskoro su u javnosti termini "skinhead" i "neo-nacist" postali sinonimi. Umjesto da su nekako spriječili rasizam, mediji su pridonijeli povećanju broja rasističkih skinheada – sve je više rasista preuzimalo image skinheada. Nakon događaja u Southallu, i sama Oi! glazba je označena kao rasistička, te su se mnogi Oi! bandovi raspali. Ovakva reputacija mnoge je natjerala da se povuku iz subkulture, te je subkultura nestala u mnogim gradovima. Subkultura skinheada zapala je u drugu veliku krizu.
Treća faza:The third wave
U trećoj fazi povijesti skinheada došlo je do nastanka mnogih frakcija skinheada: SHARP , RASH , Trad, Gay , GASH , Hammerskins , Outlaw Hammerskins ... Nastanak tolikih frakcija može se objasniti željom za razlikovanjem od stereotipne slike skinheada kao priglupog neonacista.
1987. u New Yorku nastali su S.H.A.R.P. kao reakcija na opću sliku skinheada kao rasista i neonacista. Ta mala skupina skinheada i punkera uzela si je za zadaću da pošalju drukčiju poruku o skinheadima: da svi skinheadi nisu jednaki, da svi imaju različite ideale i politička vjerovanja. Dijelili su letke, gostovali na radijskim i televizijskim emisijama... No, njihovo djelovanje je samo pojačalo podjelu – uskoro nije bilo dovoljno samo reći da si skinhead, već i koja si vrsta skinheada. Mnogima je dosadilo silno prepucavanje oko politike, pa su se jednostavno označili kao "traditional" skinhead. Time su se potpuno odrekli politike i vratili se glazbi, stilu i zanimaciji skinheada iz 1969. – reggae, ska, skuteri i pivo su opet postali glavne teme.
Početkom devedesetih, propašću komunističkih režima diljem Europe, počeli su se pojavljivati skinheadi. Tako danas u novinama možemo čitati o rasističkim ispadima skinheada u Budimpešti, Moskvi, Varšavi, Beogradu, Zagrebu, Rijeci... No, nastaju i non-racist skupine u Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Mexicu, Japanu, Australiji, Novom Zelandu... Danas se skinheadi mogu naći u svim većim gradovima na svim kontinentima.
Vrste Skinheada
Većina ljudi vjeruje medijima: svi su skinheadi jednaki – tetovirani, nasilni ćelavci koji progone cigane i viču "Sieg Heil" na ulici. No, unatoč onome što svi "znamo", danas postoji više vrsta skinheada, koje se razlikuju po političkoj (u jednom slučaju i seksualnoj) orijentaciji!
Zanimljivo je da nijedna od frakcija ne priznaje ostale! Svaka grupa za svoju legitimnost kao "jedinih pravih" naslijednika prvih skinheada uzima neke činjenice iz povijesti, čije aspekte okreće na svoju stranu.
Sve frakcije skinheada posjeduju neke zajedničke značajke, kao što je stil (uz manje razlike), vezanost uz skupinu, odnos prema radu, nizak prag tolerancije, sklonost alkoholu i nasilju, nekorištenje droga... No, razlike među njima su (najčešće političke naravi) toliko velike, da velika većina međusobnih susreta završava nasiljem.
U novijoj sociologiji subkulture najbolje su proučeni upravo najpoznatiji i najozloglašeniji – Nacionalsocijalistički Skinheadi. Uz njih, tu su još i SHARP – SkinHeads Against Racial Prejudice, RASH – Red & Anarchist Skinheads, Traditional Skinheads, Hammerskins...
Po međusobnim sličnostima većina skinheada mogu se podijeliti u tri veća "tabora": apolitični, rasisti i nacionalisti, te antirasisti.
Rasisti i nacionalisti
National Socialist skinheads su se prvi puta pojavili kasnih sedamdesetih u engleskoj, te su bili usko vezani uz ekstremno desničarske stranke kao što je Brittish Movement, Brittish Nazi Party, National Front... Prezentiraju više argumenata za svoju autentičnost kao "jedinih pravih" skinheada, a glavni im je činjenica da je mnogo skinheada sudjelovalo u takozvanom "Paki bashingu" – organiziranoj tuči azijskih imigranata. Oštro negiraju bilo kakvu povezanost skinheada sa jamajkanskom manjinom, a činjenicu da su postojali crni skinheadi odbacuju kao laž. Naime, smatraju da su to bili samo jamajkanci koji su pri ulasku u zemlju prisiljeni obrijati glavu iz sanitarnih razloga.
Među samim neonazi skinheadima postoji više frakcija, koje odabiru druga imena za svoja uvjerenja kako bi se odvojila od negativne slike koju daje rijeć "nazi". Tako postoje White Power, White Pride, Nationalist, Hammerskin... Nerijetko su akteri mladi, obrazovani ljudi koji su se uključili (kako sami kažu) "u potrazi za znanjem". Američki neonazi skinheadi usko su vezani uz razne rasističke organizacije, kao što su Ku Klux Klan, White Aryan Resistance, Aryan Nations i slične. Karakterizira ih antisemitizam, rasizam, nacionalizam te nerijetko i slijepa vjera u teorije urote, kao što su "ZOG" i "Historical revisionism".
Njihova ideologija je jednostavna, logična, jasna i eksplicitna, što ju čini privlačnom mladima koji traže odgovore na mnoga pitanja.
Po Vesi Puuronen jedna od ključnih ideja je "prirodnost", iz koje se izvlače slijedeći zaključci:
a) koncepcija prirodnosti nacije i pripadnog joj teritorija.
Jedan finski skinhead ovako ju objašnjava:
"Mi ne mrzimo strance. Mi samo ne prihvaćamo imigraciju strane populacije koja se u velikoj mjeri od nas razlikuje etnički i kulturalno. Najveća razina materijalnog i mentalnog prosperiteta može se postići samo u državi koja je etnički i kulturno jedinstvena. Ljudi druge nacionalnosti i rase imaju pravo živjeti i uživati u svom životu u svojoj državi."
Slijedeća izjava izravno nadovezuje i biologiju:
"Sa biološkog gledišta ljudske rase se međusobno razlikuju: Netko lako izdržava hladnoću, dok je drugi 'dijete sunca'. Svatko bi trebao razvijati svoju kulturu u svojoj državi. Zakon prirode nalaže da svatko živi u svojoj državi. Klima i okoliš su stvorili rase tako da svaka pripada na određeno područje. Zašto to moramo pokvariti? Svi znaju što se događa kada se ljudi umiješaju u načine kako priroda funkcionira."
Napadajući imigrante žele ponovno uspostaviti zakone prirode. Sebe smatraju ratnicima koji brane svoju kulturu, pa i prirodni poredak – bez kojega je svijet osuđen na propast."
Njemački istraživač Heise karakterizirao je vezu između rasizma i znanstvenih činjenica:
"Rasizam pokušava koristiti znanstvene činjenice kako bi si dao znanstveni izgled. Znanstvena valjanost nacističke ideologije, koju su nacistički ideolozi toliko naglašavali, je samo besmislena rima i obmanjujući trik, načinjen reducirajući socijalne odnose na nepovezane znanstvene činjenice i biološki objašnjavajući sociopovijesne procese."
Ideologija Nationalist skinheada donekle se razlikuje od nazi ideologije: oni ne smatraju sebe ili druge predstavnike svoje rase superiornim nad drugim rasama.
b) zaštita nacionalne kulture
je također jedan od njihovih ciljeva, te je povezana uz gore navedene razloge. Najveća prijetnja nacionalnoj kulturi je miješanje s drugim kulturama. Protiv te prijetnje sinheadi se bore nasilnom, direktnom akcijom.
Simbolički, oni brane kulturu tetovirajući si nacionalnu zastavu na potiljak, ili stavljajući prišivku na desni rukav jakne. To su simboli otpora prema masovnoj kulturi, amerikanizaciji (kod neameričkih skinheada), komunizmu i nepatriotskim skupinama.
c) eliminacija abnormalnosti, kao što su homoseksualci i lezbijke.
Ovaj cilj je također vezan uz ideju prirodnosti i veže ih uz naciste. Skinheadi sebe definiraju normalnima, i opravdavaju svoje postupke činjenicom da – s njihovog gledišta – štite interese većine populacije.
d) "jaki imaju pravo vladati slabima"
Ovaj zaključak je izveden iz darvinističkog principa prirodnog odabira kao osnove za normalan socijalni razvoj. Većina skinheada (ne samo neonazi i nationalist) smatra da je socijalna pomoć sama po sebi pogrešna jer sprječava prirodan socijalni napredak temeljen na porazu slabih i trijumfu jačih. Sama pomisao na primanje socijalne pomoći za skinheada je degradirajuća i uvredljiva.
Skinheadi i političke stranke se danas međusobno distanciraju, jer su skinheadi skloniji direktnoj uličnoj akciji. White Aryan Resistance je morao platiti oko 12 milijuna dolara odštete obiteljima nekoliko crnaca koji su podlegli ranama kada ih je napala skupina neonazi skinheada (članova White Aryan Resistance-a).
Iako je domoljublje karakteristika svih vrsta skinheada, kod neonacista je on došao do fanatizma.
Drugi ključni pojam kod neonazi skinheada – uz ideju "prirodnosti" – je akcija. Pod pojmom "akcija" podrazumijeva se slijedeće: da bi osoba postala dio skinhead subkulture, mora dokazati da je ideološki istomišljenik, te da je spreman učiniti nešto kako bi realizirao ideale. Akcija, koja često podrazumijeva nasilje, je također internacionalno poznata kao centralna osobina subkulture skinheada .
Akcijom član subkulture dokazuje lojalnost skupini, te njenim vrijednostima i idejama. Akcija je također i sredstvo za stjecanje slave i poštovanja unutar skupine, pa tako i za poboljšanje položaja. Ako skinhead želi da ga se smatra čvrstim, snažnim i opakim, mora sudjelovati u nasilju - nasilje je jedan način stjecanja reputacije. Sa gledišta skinheada nasilje je potrebno i pokazuje da je osoba hrabra i neustrašiva. Nasilje potvrđuje identitet skinheada kroz prikaze grupne solidarnosti.
Neonazi skinheadi nisu najbrojniji, ali su zasigurno najpoznatiji i najbolje proučeni.
Neonazi skinheade ostali nazivaju "boneheads" – dijelom zato što se šišaju puno kraće od ostalih, a dijelom jer je uvredljivo.
Njihov se stil također razlikuje i po izboru odjeće – nose poglavito "spitke" , maskirne ili crne hlače, te visoke crne cipele. Na "spitkama" nose razne prišivke kojima pokazuju lojalnost skupinama – hammerskins, WCOTC , White Aryan Resistance...
Hammerskins su međunarodna organizacija neonacističkih skinheada sa podružnicama po čitavom svijetu: Australiji, Rusiji, Engleskoj, Kanadi, SAD-u, Francuskoj, Švicarskoj... Hammerskinsi su, kako se sami nazivaju, elitna organizacija koja okuplja nacional-socijalisičke skinheade po cijelom svijetu. Za razliku od drugih skupina, hammerskinsi imaju stroga pravila. Od pristupnika zahtijevaju da ima najmanje 21 godinu, stalni posao, nema kriminalni dosje, i odsluži probni period od tri mjeseca. Simbol im je dva ukrštena čekića na zastavi specifičnoj za svaku podružnicu. Hammerskins od članova očekuju disciplinu, očuvanje ugleda i pridržavanje zakona.
Antirasisti
Postoji dvije skupine koje se deklariraju kao antirasisti: SHARP i RASH.
Prvi SHARP-ovci su se pojavili u New Yorku 1987. kao reakcija na medijsku paniku koja je oslikavala sve skinheade kao White Power neonaciste. Dijelili su letke, pojavljivali se u radio i televizijskim talk show-ovima, objašnjavajući kako nisu svi skinheadsi rasisti, te šaljući poruku tolerancije i ponosa. Pristojno su primani u emisije, iako su njihove poruke brzo padale u zaborav.
U zimu 1989. nakon što su osnovali mnoge autonomne ogranke po čitavom svijetu, originalni SHARP su se razišli. Bilo je više razloga za to (unutarnji sukobi oko nenasilnog stava), ali glavni razlog je bio raspad White Power scene New Yorka.
SHARP-ovci su nerijetko u svojoj borbi protiv rasista bili netolerantni, pa su svakog skinheada koji nije htio nositi SHARP prišivku smatrali boneheadom.
RASH – Red & Anarchist Skinheads su nastali 1993. u New Yorku. Nazivaju se "udruženjem anarhista, socijalista, komunista i antifašista". Ideali su im prvenstveno komunistički – žele srušiti "kapitalistički sustav kojim vladaju bogati i uspostaviti sustav u kojem radnička klasa kontrolira rezultate svoga rada". Nema ih tako mnogo kao SHARP-ovaca.
Apolitični
Apolitični, ili Traditional skinheads su nastali kao reakcija na pretjerano uplitanje politike u subkulturu.
Riječima jednog kanadskog skinheada: "Zašto se dodatno označavati? Oznake pokazuju potrebu za skupinom, a to je samo po sebi znak slabosti. Nema potrebe za vezanjem u skupinu, niti uz nečije mišljenje. Vjeruj mi, nema dva jednaka čovjeka."
U ranim danima većina grupa skinheada sastojala se od osoba s različitim idealima, uključujući i rasističke i antirasističke. Međutim, većini pojam skinhead nije imao nikakve veze sa politikom, te oko toga nisu pravili nikakve međusobne razlike. Taj pogled dijele današnji traditional skinheads. Tradsima politika ne igra veliku ulogu u životu (koliko je to moguće, s obzirom da su skoro na svakom koraku označeni kao rasisti), nego im je biti skinhead puno važnije. Stil Traditional skinheada uvelike sliči stilu prvih skinheada – Fred Perrys i Ben Shermans majice, Levis traperice, naramenice i Doc Martens cipele.
Ostali
Od 1969. do danas subkultura skinheada je bila podložna mnogim utjecajima, te je (pogotovo u trećoj fazi) došlo do frakcioniranja, te nerijetko i preuzimanja obilježja od drugih subkultura. Tako danas postoje Skunks – skin/punk hibridi, straight edge skinheadi, gay skinheadi, pa čak i skupina Jesus skins – skinheada evangelika.
Gay skinheadi su daleko najmanja skupina skinheada, te često meta napada gotovo svih ostalih skupina. Za razliku od drugih skupina, oni se ne trude prikazati svoju frakciju kao jedine prave naslijednike prvotnih skinheada. Jedna od rijetkih neporecivih karakteristika svih ostalih skinheada je izrazita homofobija, pa nije čudo što se gay skinheadi nerijetko nazivaju "svetogrđem". Iako su najmanja skupina skinheada, imaju svoje međunarodno udruženje "Gay Skinhead Movement", te su razmjerno poznati – upravo zbog svoje kontroverznosti.
Još jedna od rijetkih zajedničkih karakteristika svih skinheada je ljubav prema pivu i suprotnom spolu. Oznaka za straight edge je xXx, a svaki x označava uzdržavanje od jednog poroka : alkohola, droge i predbračnog sexa. Zbog hedonističkog pogleda na život, koji većina skinheada dijeli, straight edge skinheadi su rijetka pojava.
Odijevanje
Skinheadi, bez obzira na grupaciju kojoj pripadaju, dijele prepoznatljivi stil odijevanja, tek uz neke manje razlike. Phil Cohen je stil skinheada opisao kao "svojevrsnu karikaturu radničkog modela": kratko podšišana kosa, naramenice, kratke i široke traperice ili funkcionalne hlače što se ne gužvaju, jednobojne ili prugaste košulje, i dobro ulaštene cipele. Po Cohenovu sudu, skinheadi reagiraju svojom odjećom protiv kontaminacije roditeljske kulture vrednotama srednje klase i predstavljaju obnovu integralnih vrednota radničke klase u njihovim najrecesivnijim obilježjima – puritanizmu i šovinizmu.
Prvo i najpoznatije obilježje skinheada je, naravno, obrijana glava. No, unatoč općem mišljenju, većina skinheada ne brije glavu na tzv. "nulericu". Štoviše, izraz skinhead je kasnih sedamdesetih označavao mlade kojima se mogla vidjeti koža ispod kose – a što znači da je kosa mogla biti duga i do centimetar-dva.
Prema jednom istraživanju, izrazito kratko ošišani nogometaši imaju dosta veće šanse za dobijanje žutog ili crvenog kartona, upravo zato jer izgledaju agresivno. Ta predrasuda je zasigurno povezana sa skinheadima i njihovom uskom povezanošću sa nasiljem – bilo ono motivirano rasnom netrpeljivošću, nogometom, obranom teritorija, časti ili pak jednostavno iz dosade.
Druga stilska oznaka skinheada su visoke cipele sa čeličnom kapicom koja štiti prste. Najčešće su marke "Doc Martens", ali se nose i vojničke. Za vrhunca nogometnog huliganizma, bojali su čelične kapice u boje svog nogometnog kluba. Iako su se prije nosile i vojničke i rudarske, ili ukratko bilo kakve slične cipele, danas su to gotovo isključivo Doc Martens cipele sa 10 ili 12 rupa za vezice. Unatoč općem uvjerenju, boje vezica i naramenica nemaju univerzalno značenje. Dok se u Hrvatskoj nošenje bijelih vezica smatra simbolom rasizma, u New Yorku su simbol SHARP-a, a drugdje ih nose iz jednostavnog razloga – lijepo se ističu na crnim cipelama. Jednak je slučaj i sa crvenim vezicama – dok se kod nas povezuju uz punkere i anarhizam, u Americi ih neonazi skinheadi ističu kao simbol krvi prolivene za svoju rasu. S druge strane, u Engleskoj je prosječni skinhead nosio vezice i naramenice u skladu s bojama nogometnog kluba za koji navija. Pažnja koju skinheadi pridaju boji vezica i naramenica je svojevrsno naslijeđe od modsa, koji su pridavali jako veliku pozornost detaljima odjeće.
Hlače su najčešće bile traperice, i to Levis 501 – zbog svoje izdržljivosti, a i nisu se gužvale. Nosile su se malo kraće, kako bi otkrivale cipele, a kasnije su se i podvrtale, što se danas može vidjeti na skoro svakom skinheadu, a i punkeru. Nerijetko su hlače izbjeljivane kako bi davale dojam nošenosti, a samim time i dojam duge pripadnosti subkulturi.
Dvije najpopularnije marke majica su Ben Shermans i Fred Perrys. Ben Shermans su košulje preuzete od modsa (sa najdoljnjim gumbom obavezno otkopčanim), dok su Fred Perrys majice sa tri do četiri gumba i ovratnikom. Izrađivane su u mnoštvo boja, nerijetko i u kombinacijama koje su odgovarale bojama nogometnih klubova – što im je i donijelo popularnost među skinheadima. Skinheadi preferiraju jednostavne jednobojne majice, te izbjegavaju kričave boje.
Danas jedna od najpopularnijih jakni među skinheadima je takozvana "spitka" ili pilotska jakna - izvana crna ili zelena, a iznutra kričavo narandžasta. Na rukavima se često nose prišivke – zastave, ili druge koje označavaju pripadnost raznim rasističkim organizacijama, SHARP-u, RASH-u, GSM-u, ili pak jednostavno "69" za traditional skinheadse. Također su popularne i obične jeans jakne, poglavito među tradsima.
Djevojke čine tek mali dio aktera subkulture, vjerojatno jer su neka osnovna obilježja subkulture poglavito "muška" – pivo, nogomet i nasilje. No, to ne znači da ih nema - postojale su i skupine djevojaka koje su jednako brzo upadale u nevolje kao i muški. Akterice subkulture nazivaju se skingirls, skinettes, skinbyrds ili chelseas. Chelsea je također i naziv za vrstu frizure koju skingirls nose (vidi sliku 2). "Uniformu" prosječne skingirl (iako se često vide u jednakoj odjeći kao i muški) čini sako, košulja, kratka suknja, najlon čarape, bijele športske čarape i niske cipele. Skingirls se, kao i skinheadi, posebno brinu o čistoći i jednostavnosti svoje odjeće – nikada ne nose previše detalja, nakita niti šarenila.
Važna stilska oznaka skinheada su tetovaže i prišivke, kojima se pobliže identificiraju na subkulturnoj sceni. Česte su jednostavne tetovaže tipa "skinhead" na zglobovima prstiju ili stražnjem dijelu vrata. Poznat je i motiv razapetog skinheada, koji se koristi i kao tetovaža i kao prišivka, a simbolizira progon i nepravde koje je skinhead doživio zbog toga što pripada subkulturi. Kao takva, stavlja se tek nakon najmanje 5-6 godina pripadanja subkulturi.
Riječima Stephena Martina: "Tetovažu razapetog skinheada se stavlja tek kad znaš da ćeš čitav život biti skinhead, i iskreno, koliko god pomisao na cipele i naramenice dobro zvučala, pitanje je koliko će ti privlačno izgledati nakon prvih mjesec dana sa obrijanom glavom."
Neki simboli koje nose neonazi skinheadi nisu isključivo njihovi – preuzeti su od drugih rasističkih skupina. Među rasistima popularni su kukasti kiževi (varijacije na temu, jer je kukasti križu mnogim zemljama zabranjen), razne adaptacije vikinških runa i malteškog križa, te razni numerički simboli. Tako "88", koje se pojavljuje u nazivima mnogih grupa, znači "Heil Hitler" – slovo H je osmo slovo engleske abecede (na sličan naziv izveden je i simbol "18" koji znači "Adolf Hitler"). Također popularan među rasistima je i simbol "14" koji simbolizira četrnaest riječi: "We must secure the existence of our people and a future for white children." .
Važno sredstvo komunikacije među skinheadima su fanzini. To su niskotiražne, amaterske "novine" najčešće razmnožavane na fotokopirnim aparatima, a usko vezane uz pojedinu scenu. Fanzini su "mikro-medij", oni sudjeluju u povezivanju, uspostavljanju i autorefleksiji pojedinih scena. Također, fanzini sudjeluju u osnaženju (individualnom i grupnom) subkulturnih aktera, u širenju i horizontalnom povezivanju mnogih marginalnih, otpadničkih, najčešće na glazbi zasnovanih, ili s glazbom povezanih scena. Tako je veliku ulogu u vraćanju tradicionalnih vrijednosti skinhead subkulture imao fanzin "Hard As Nails", koji je mlade obrazovao o povijesti skinhead pokreta. Pojavio se u kolovozu 1983. u samo 75 primjeraka, i pokrenuo lavinu novih "skinzinea": Back Against The Wall, Bovver Boot, Tell Us The Truth, Crophead... Isto tako, i Ian Stuart je pokrenuo neonazi fanzin, istog imena kao i njegova organizacija – Blood & Honour.
Nasilje
Svojstvo karakteristično ponašanju skinheada je sklonost nasilju. Uz uobičajene razloge za nasilje koji se sreću kod većine ljudi, skinheadima je karakteristično i bezrazložno nasilje. U studiji Vese Puuronena stariji skinheadi iz Joensu-a u Finskoj objasnili su to željom mlađih skinheada za afirmacijom. Bolje objašnjenje dao je David Moore, pri svojem proučavanju skinheada u Australiji. Prema Moore-u ti bezrazložni napadi su vezani uz njihovo poimanje dobro provedene večeri, čija polazna točka je da večer nije zabavna bez tuče. Druga karakteristika zabavne večeri je opijanje, te su te dvije pojave usko povezane.
Druga prilika za tuču skinheadima su bile nogometne utakmice. Grupe skinheada bile su organizirane, a nasilje je bilo usmjereno na navijače suprotnog tima. Uskoro je policija uspjela spriječiti nasilje na stadionima, pa je akcija postajala sve organiziranija. Zasjede na kolodvorima, razbijanje pubova, navijači bez boja uvučeni među suprotne navijače... Kao oružje koristile su se cigle, palice, kamenje, ali najbolje oružje su ipak bile cipele s čeličnim kapicama. Policija je bila odlučna stati na kraj nasilju, pa su poduzimane razne mjere. Prva mjera je bila oduzimanje vezica i naramenica (uz zabranu prodaje istih u krugu od nekoliko kilometara od stadiona), čiji nedostatak bi jako otežao trčanje, a samim time i tuču. No, skinheadi su počeli nositi rezervne vezice, a neki čak i hrpu spajalica s kojima bi uvezali cipele. Kako nisu mogli unositi nikakve lance ili palice na stadion, znali su unositi hrpu kovanica i omotati je novinama – čime bi dobili više nego dobru palicu. Mjera koja je najviše pogađala skinheade je bilo izuvanje. Naime, prije i poslije utakmice policija bi domaće navijače prislonila uz zid i naredila im da se izuju i stave sve cipele na jednu hrpu, dok se gostujući navijači ne udalje. U gužvi kod obuvanja nerijetko bi ostali bez svojih cipela, ili završili sa dvije različite.
Meta skinheada mogao je biti bilo tko, ali su to najčešće bili hipiji, greaseri, azijati, homoseksualci, ili bilo tko tko im se ne bi sviđao. U nasilju nad azijatima (tzv. "Paki bashing") nisu sudjelovali isključivo bijeli skinheadi – bili su tu i crni skinheadi, pa i obična mladež. Problem je imao dvije strane. S jedne strane, Britanija je bila na rubu histerije zbog bojazni da će zemlju preplaviti imigranti, što je Enoch Powell oslikao u svom govoru u travnju 1968. S druge strane, tu se radilo o imigrantima iz Azije i Ugande koji su se nisu socijalizirali sa domaćim stanovništvom, a radili su za manje plaće (samim time oduzimali su radna mjesta domaćem stanovništvu). Azijci su imali svoje kafiće, kina i restorane. "Većina nije znala engleski i što je još gore, nije znala igrati nogomet."
Lakom metom za napade činila ih je boja kože, a i činjenica da se baš i nisu branili.
Glazba
Kroz razvoj subkulture skinheada veliku ulogu igrala je glazba. U početku je to bio reggae, soul i ska, a kasnije oi!. Danas je malo teže dati isključivu definiciju glazbe koju skinheadi slušaju, jer dolazi do miješanja stilova, kao što su ska, reggae, metal, punk, hardcore...
Legenda kaže da su se putevi za krijumčarenje marihuane s Jamajke počeli sve više koristiti za prijenos najnovijih reggae i ska ploča, pa su tako uskoro mnogi jamajkanski reggae umjetnici uvidjeli popularnost reggae-a u Velikoj Britaniji, te emigrirali kako bi iskoristili rastuće tržište.
Sam reggae je bio drugačiji od onoga što im je engleska estrada servirala – otvoreno je govorio o patnji, zločinu i seksu. Nije bio kompliciran i lako se plesalo na nj. Sami glazbenici nisu živjeli u vilama i vozili limuzine, nego su živjeli u predgrađima i vozili skutere. Bili su netko s kime se mogu poistovjetiti. Reggae je bio buntovnička glazba, a skinheadi su bili buntovnici. No, uskoro je reggae sve više postajao obuzet rastafarijanizmom i crnaštvom, te samim time nezanimljiv bijelim skinheadima.
Kada je punk proglašen mrtvim, došao je Oi! ili Streetpunk. Sama riječ Oi! je ulični pozdrav, a i skraćeno od grčkog "oi polloi" ili "obični ljudi". Uskoro je sastavni dio skoro svakog Oi! koncerta postalo nasilje. Kako je u to doba počelo povezivanje skinheada sa nacionalističkim organizacijama, i sam Oi! je proglašen rasističkom glazbom. Rijetko koji Oi! bend se sastojao od skinheada, a neki su imali i rasno miješane postave. Oi! scena se nekako branila od optužbi, ali sve je palo u vodu nakon događaja u Southallu – inače tihom predgrađu zapadnog Londona. Koncert na kojem su nastupali The Business, The Last Resort i The 4 Skins, trebao je proći mirno, jer se Oi! scena upravo borila za dobar glas. No, po Southallu (u kojem je živjela oveća zajednica azijskih imigranata) su se širile glasine o Oi! koncertu. Oi! je izjednačen sa skinheadima, a skinheadi sa National Front-om. Tako se, i prije nego su se svi bendovi okupili, a publika još nije ni stigla, ispred Hambrough Tavern okupilo tristotinjak gnjevnih azijata i dvadesetak policajaca. Na koncert je došlo petstotinjak skinheada, od kojih su rijetki bili pristaše National Front. Unatoč svemu, donesena je odluka da se koncert nastavi – otkazivanje koncerta bi značilo pustiti skinheade na ulicu da čekaju autobuse kući, a uz prisutnost gnjevnih Azijata to je značilo samo nevolje. Vrata su zaključana, bar zatvoren i zavjese navučene, a organizatori su se trudili da sve prođe u najboljem redu, te da odvuku publiku od prozora. Kada su The 4 Skins počeli nastupati izvana su razbijeni prozori - Hambrough Tavern i policija su zasuti kišom cigala i boca, te su se bendovi i publika trudili kako bi održali red. Kako su počeli letjeti i Moltovljevi kokteli, odlučeno je da se Hambrough Tavern evakuira. Publika i bendovi su izašli, te su pobjegli uz zaštitu policije. No, Azijati su ostali još dugo u noć boreći se sa policijom, te su na kraju zapalili Hambrough Tavern. Sutradan je medijska panika uzela svoj danak – neredi u Southallu su uzeti kao samo još jedan dokaz o povezanosti Oi! glazbe i ekstremno desne politike. Kompilacijski album Oi! glazbe "Strength Thru Oi!" je automatski povučen sa liste TOP 50 albuma - Oi! glazba je izgubila svaku šansu za probijanje na estradu, te je polako počela propadati. Sama Oi! glazba je energična i glasna, dok su tekstovi socijalne tematike. Danas je najaktivniju Oi! scenu ima Amerika, a uz nju je i Japan, Njemačka, Australija...
"Oi je rock n' roll, pivo, seks, nastupi, zabava, uzvračanje udaraca, naš život, naš show, naš svijet, naš način života"
Blood & Honour je organizacija koja podržava neonacističku glazbenu scenu, nastala jer su izdavači odbijali izdati ploče sa rasističkim sadržajem. Osnovao ju je Ian Stuart, predvodnik benda Skrewdriver, danas poznat kao najveći promotor neonacističkih skinheada. Tekstovi pjesama su gotovo isključivo politički, i nerijetko agresivni. Ian Stuart je poginuo u automobilskoj nesreći 1993. godine, a Blood & Honour je otada upao u krizu.
Da cujem vase misljenje o prije Skinheads pokretu dok su bili samo buntovnici i sada kao Nacisti, SARPOVC-i itd...
_________________
Srbija Srbima!!!
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
aha...samo se ovi koji ne mrze nikog drogiraju, jer Boze dragi to nije normalno....uostalom ako se ne drogiraju onda se sa njihovim mozgom desava nesto mnogo gore nego sto to droga moze da ucini...
