Citiraj:
lucifer je otegao svoje papke
Lazar Lukajic, svedok ustaškog masakra kod Banjaluke, o misi koju će
poglavar Rimokatolicke crkve sluziti na stratistu
Papi istorija neće oprostiti
Za samo nekoliko sati ustaše poklale oko 2.500 Srba, od kojih oko
500 dece. Zverski zaklano 36 clanova porodice Dorda Stijakovica.
Samostan Petricevac organizovao, pripremio i izvrsio pokolj Srba. Posle
genocida, ustaše i fratri sastali se u samostanu, gde su se veselili,
jeli, pili i bancili do zore. Blagosilja li papa veliki zločin?
Rimokatolicki poglavar papa Jovan Pavle Drugi danas će posetiti
Republiku Srpsku, gde će u franjevackom samostanu Petricevac sluziti
misu na kojoj će beatifikovati (proglasiti za sveca) laika Ivana (Hansa)
Merca.
Upravo na ovom mestu dogodio se jedan od najstrasnijih i
najmonstruoznijih zločina u istoriji covecanstva. Za samo nekoliko sati
7. februara 1942. godine, ustaše, predvodene katolickim kapelanom fra
Tomislavom (Vjekoslavom) Filipovicem, u selima Motike, Drakulic i
Sargovac i rudniku Rakovac, nadomak Banje Luke, zverski su poklale oko
2.500 neduznih srpskih civila, od kojih čak 500 dece.
Gospodin mr Lazar Lukajic (1934), diplomirani ekonomista, profesor
knjizevnosti i jugoslovenskih jezika, sociolog kulture, politikolog i
publicista, koji sada živi u Novom Sadu, bio je svedok nezapamcenog
masakra. Ovo je njegova ispovest za „Glas javnosti”.
=============
Fra Satana
Fra Filipovic je roden pod imenom Miroslav, kad je postao
fratar dobio je ime Tomislav, a posle pokolja, ali i kasnijih zločina,
kad je dobio nadimak fra Satana, dobio je cin majora, postao je upravnik
logora Jasenovac i uzeo je novo ime i prezime - Vjekoslav Majstorovic. U
vreme masakra imao je 22 godine i najnizi fratarski cin - kapelan.
=================
U mom rodnom Cokoru, koje je od ova tri zaklana sela udaljeno oko
tri kilometra, ubrzo se proculo za stravican pokolj, pa smo se brzo
sjurili u jednu dolinu, gde je bilo nekoliko plastova sena. Nas Lukajica
bilo je sest porodica sa oko pedeset celjadi. S majkom Jovankom nas dece
bilo je petoro - sestra i četiri brata. Otac Milan nam je bio u ustaškom
zatvoru „Kastel” u Banjaluci. Dok smo bezali od ustaškog noza, ja i dve
godine stariji Luka nekako smo trckarali uz majku. Ali, preostalo troje
dece majka je morala da nosi.
Bekstvo od ustaškog noza
Prvo u narucje ponese dvoje, pretrci nekoliko metara, zastane,
sakrije ih u sneg pa se vrati. Dok se ona ne vrati, mi deca provirujemo
iz snega, vristimo, placemo, gledamo hoće li nam se majka vratiti...
Ona, sirotica, tako naizmenicno, sve dok nismo stigli u tu dolinu.
Stariji su nas ubrzo prekrili ponjavama i smestili u plastove. Tako
scucureni, pod senom smo proveli nekoliko sati, sve dok nismo saznali da
ustaše neće doći.
Meni je bilo jako hladno, noge su mi se smrzavale, plakao sam i
hteo da se vratim kuci. Moja starija sestra od strica Vukica nije mi
dala da odem, stezala me, grlila i tesila, neprestano mi trljajuci i
grejuci noge. Kasno popodne, kad smo izasli, odmah smo poceli beg ka
planini Manjaca, sto dalje od Banjaluke. Saznali smo da je pokolj poceo
u zoru u rudniku Rakovac, a da je zavrsen oko 14 casova u selu Motike,
gde je u zaseoku Veliki Stijakovici za samo nekoliko minuta poklano čak
36 clanova familije Dorda Stijakovica.
Posle zločina, ustaše nisu dolazile u Cokore, valjda su se plasile
ustanika, ali ni mi nismo smeli u selo, jer je neprestano pretila velika
opasnost. U zbegu smo bili mesecima, samo su stariji povremeno dolazili
da obave poljske radove. ===========
Jedinstven pokolj u istoriji
Ovaj pokolj je privukao moju paznju kao jedinstven masakr u
istoriji ljudskog roda, gde je jedna država za samo nekoliko sati
poklala vise hiljada svojih lojalnih gradana. Sličan slučaj nije poznat
ni iz antickih vremena. Upravo ovaj fenomen posebne vrste privukao je
moju paznju, možda i vise od cinjenice da su masakrirani bili Srbi, moje
komsije. ===============
Nemci potvrdili zločin
Prema knjizi Vase Kazimirovica „NDH u svetlu nemackih
dokumenata i dnevnika fon Horstenaua”, u izvestaju fon Gleza Horstenaua,
pouzdanog obavestajca, predstavnika nemacke Vrhovne komande pri ustaškoj
vladi, navodi se sledeće: „Kako se još javlja, u danu uoci masakra,
odrzan je sastanak u samostanu Petricevac kod Banjaluke na kojem su
ucestvovali Viktor Gutic (ustaški stozernik u Banjaluci u vreme pokolja,
prim L. L.), bivši veliki zupan banjalučki zupnik Nikola Bilogrivic,
predsednik suda u Banjaluci Stilinovic, vise katolickih svestenika, medu
kojima i izvesni svestenik Filipovic, koji je potom prisustvovao i samom
klanju”.
Proucavanjem ovog masakra bavim se odavno, još od osamdesetih
godina. U vise navrata sam boravio u ovim selima, gde sam skupio obimnu
gradu. Ali, tadasnji partijski rukovodioci skrenuli su mi paznju da time
ne bi trebao da se bavim „zbog bratstva i jedinstva”, dok su mi drugi
put otvoreno zapretili. Pred rat 1990. godine, poceo sam intenzivno
istrazivanje i za proteklih 13 godina uspeo da prikupim brojna
svedocenja prezivelih koje sam pripremio na vise od 800 kucanih slajfni
teksta, u zasad neobjavljenoj knjizi „Fratri i ustaše kolju”.
Najveca vrednost mog istrazivackog rada je precizan spisak
poklanih - 2. 291 osoba. Posedujem evidenciju u kojoj su licni podaci
stradale osobe - ime i prezime, imena roditelja, dan, mesec, godina i
mesto rodenja... Druga velika vrednost je sto sam uspeo da nadem žive
svedoke i da snimim njihova svedocenja o masakru u Motikama, Drakulicu i
Sargovcu.
Fratri predvodili zločince
Posebno me sablaznila cinjenica da su pokolj predvodili katolici i
fratri, iduci od kuce do kuce trazeci Srbe.
Jedan od najvecih pogroma nad neduznim srpskim stanovnistvom u
Drugom svetskom ratu poceo je u zoru, zaposedanjem rudnika Rakovac u
kome je krampom pobijeno 37 radnika, a vrhunac monstruoznog zločina
dogodio se u skoli u Drakulicu gde je sestdesetoro dece iskasapljeno
pred ocima uciteljice, koja je od pretrpljenog uzasa poludela.
Prema „Magnum krimenu” („Veliki zločin”), autora Viktora Novaka,
koji je opisao ustaška zverstva nad Srbima za vreme Drugog svetskog
rata, fratar iz samostana Petricevac Tomislav Filipovic, usao je za
vreme casa u ucionicu sa 12 svojih ustaša, oponasajuci Isusa Hrista i
njegovih 12 apostola. Naredio je uciteljici Dobrili Martinovic da iz
klupe izvede jedno srpsko dete.
Ne sluteci šta će biti, uciteljica je izvela lepuskastu i urednu
Radojku Glamocanin, cerku uglednog domaćina u Drakulicu Dure
Glamocanina, koji je tada bio u zarobljenistvu u Nemackoj. Fratar je
nezno prihvatio dete, podigao ga na katedru i onda polako poceo da ga
kolje pred ostalom decom, uciteljicom i ustašama. U ucionici je nastala
panika, uzasnuta deca su vriskala i skakala. Fratar se smireno i
jezuitski dostojanstveno obratio
ustašama: „Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrstavam ove izrode i vi
slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dusu, a vas ću
ispovijediti i rijesiti svih grijeha”.
Onda je fra Filipovic naredio uciteljici da svu srpsku decu izvede
u dvoriste. Potom je otisao u drugu ucionicu, pa je i uciteljici Mari
Sunjic naredio isto. Na utabanom snegu u dvoristu, ukrug je postavio
onih 12 ustaša, pa je naredio deci da trce pored njih. Kako koje dete
naleti, ustaša mu izvadi oko i ugura u proseceni stomacic, drugom odsece
uvo, trecem nos, četvrtom prstic, petom obraze...
I sve tako dok deca nisu popadala. Onda su ih ustaše dotukle na
snegu. Za „koljacko krstenje” ustašama su za prvo klanje najcesce
podmetana deca. Uciteljica Mara Sunjic kasnije je svedocila da je u
njenu skolu dosao fra Filipovic sa grupom ustaša i naredio joj da
razdvoji decu po nacionalnosti. Zatim je izvadio kamu i rekao: „Djeco,
gledajte!”.
Poceo je klati pravoslavnu decu. Neke je prorezao, pa su
okrvavljena pocela trcati ukrug i vristati. Poluzaklanu decu,
izbezumljenu od bolova, ustaše su docekivale i tukle drskama od pistolja
i ubijale.
U Petricevackoj zupi pomesana su katolicka i pravoslavna naselja
unutar tri sela, a u Petricevcu je još od 1925. godine bio ustaški
ideoloski centar i steciste ustaša. Ovaj samostan je ujedno bio i
najustaskiji samostan u čitavoj Bosni i Hercegovini. Za vreme Drugog
svetskog rata u Petricevcu je bilo osam fratara. Fra Satana je bio
glavni, brzo se povezao sa ustašama u Banjaluci, koju je ustaški
poglavnik Ante Pavelic planirao za sediste „Nezavisne države Hrvatske”.
Samostan Petricevac je bio centar ustaškog pokolja, jer je organizovao,
pripremio i izvrsio pokolj nad Srbima, najmonstruozniji u „Nezavisnoj
državi Hrvatskoj”.
I ostali fratri iz samostana Petricevac bili su neposredno i
posredno ukljuceni u pokolj. U knjizi Goja Riste Dakina „Budi katolik
ili umri” zabelezeno je i sledeće: Kada je posle zločina izvesni Marko
Lipovac pitao gvardijana (najveci fratarski cin, staresina) samostana
Petricevac Antu Perkovica da li postoji mogućnost da se spasu Srbi koji
su slučajno preziveli pokolj, on mu je odgovorio: „Nas Poglavnik (misli
na Antu
Pavelica) radi sve sa Bozijom dozvolom i sve sto je napravljeno ono je
crkva blagoslovila i nikome se neće upisati u grijeh, te prema tome,
svima onima koji su ostali nema ništa drugo nego sto je bilo i ostalima,
koji su se zadesili u selu na dan pokolja”.
Gvardijan Perkovic je posle pokolja obavestio provincijala
Franjevacke provincije Bosne fra Anjela Kaica, a on je 12. maja 1942.
godine detaljno obavestio Svetu stolicu o pokolju i ucescu fra Tomislava
Filipovica u njemu. Posle pokolja katolici i muslimani zestoko su se
sporili oko toga ko će naseliti na posede poklanih Srba. U svojoj tuzbi
upucenoj Svetoj stolici, muslimani su opisali kako su se ustaše i fratri
posle pokolja sastali u samostanu Petricevac i veselili se, jeli, pili i
bancili sve do zore.
Vatikan je nalozio nadbiskupu Alojziju Stepincu u Zagrebu da
ispita slučaj. Zna se da je bilo vise istraga, ali Sveta stolica ni
nadbiskup Stepinac nikada nisu objavili rezultate.
Povreda starih rana
Vatikan i Katolicka crkva koji su tada znali, a naročito dobro
znaju danas za sve zločine svog monstruoznog fratra, ali i hiljade
drugih katolickih svestenika, nikad se nisu ogradili od njih i njihovih
zločina, niti su eskomunicirali fra Satanu, pa se implicitno podrazumeva
da odobravaju i podsticu takve postupke svojih pastira. Bilo bi
bogougodno i covekougodno delo da je papa dosao u Petricevac na
poklonjenje nevinim žrtvama.
To bi bio pravi i veliki doprinos ekumenizmu. Ovako, neumesnom i
nesmotrenom posetom Petricevcu i drzanjem svete mise na tom mestu, papa
Jovan Pavle Drugi blagosilja veliki zločin koji se tu desio i u verski
fanaticno konfrontiranoj zemlji povreduje stare rane. Još jednom zabada
noz u srca i duse i prst u oko pravoslavaca, uz likovanje katolika u
Petricevcu.
Time on čini još jedan veliki zločin, potpiruje vatru nove mrznje
i novih sukoba i tako indukuje nove zločine na ovom prostoru. To mu
istorija neće oprostiti.
Папа Војтила, последњи поглавар римокатоличке цркве, био је не само Пољак, дакле словенског подријетла, него ће остати запамћен прије свега по његовом жестоком антикомунизму. Био је десна рука Запада у рушењу социјализма у источној Еуропи, посебице на брдовитом Балкану, на којем је Ватикан здушно погуривао словеначко/хрватску сецесију и признавање упитне хрватске неовисности. За његове владавине просторија Југославије поновно је класификована као Terra misionaris, дакле као област појачаног дјеловања Католичке цркве зарад покрштавања некатоличких домородаца и сузбијања грчкоисточних шизматика уопће. После папе Пије XII, Паћелија, међу православним Србима остаће запамћен као један од најгорих (ако не и најгори) римских папа. Ангажоавње ватиканске дипломације на пословима и радним задацима разбијања Југославије, позивање на бомбардовање Срба, ангажовање у освајачким плановима дивљег Запада на Косову и Метохији - само су дио из богатог арсенала антисрпског дјеловања Пољака Карола Војтиле. Уосталом његов својевремени избор показао је ријешеност Запада да употреби сав утицај католичке црке међу католичким Словенима не само зарад рушења онога што се на Западу звало Комунизимом, већ и ради изградње западног империјалног монопилизма на истоку Еуропе. И још једну ствар карактеризира дјеловање вријеме папствовања Карола Војтиле - велики пораст финансијске моћи Католичке цркве и потпуни колапс њених тзв. социјалних програма
Био и не поновио се.