Ja nisam govorila o idenju u crkvu za slave, već nedjeljom na liturgije osamdesetih godina. Mene je prabaka vodila tada u crkvu i bilo je više u Hramu Svete Trojice ljudi tada, nego što je to slučaj sada. Kako znam? Tako što odem sada, a išla i tada. Na Vrbice je takođe bilo puno djece. Moji su slavili Svetog Pantelejmona, i taj dan bi se osveštalo koljivo i slavski kolač u crkvi, ručak bi bio bogatiji, i porodica bi bila na okupu. Za Božić je dolazila kuma iz Sarajeva sa kolačima, dalje su za sedam dana svi bakini i djedovi prijatelji bili u našoj kući i slavili reprizu NG, pekla se velika ćurka. Jaja su se šarala uzduž i poprijeko za Vaskrs, ja se svega toga sjećam. Isto tako, moji su posjećivali prijatelje za Bajram, i radi nekih baklava mi ide i sad voda na usta. Njam. Što se tiče opaske (ne znam ko je napisao) da su samo bake sa sela držale do toga, evo kod mene to nije slučaj. Prabaka nije živjela na selu, kao ni baka. Šta ja mogu. Živjeli smo svi kod Doma JNA. Prabaka u svojoj kući, mi u svojoj, 5-6 kuća više. Sve što sam pisala, pisala sam iz svog iskustva i svojih sjećanja. Nemam potrebu ni da se radi toga busam, niti ponizim. Bilo je kako je bilo. Istina je ovo što Krol kaže, ja sam tada bila ipak dijete, pa političke i ostale prilike ipak nisam havizala kao što bi možda mogao on i tu nemam šta da kažem. Što se tiče Zokine opaske o četnicima, ja taj pokret spomenula jednom riječju nisam, i bezveze mi je što je to povezano u istom postu u kojem se citirao moj post. Moji baka i djed nisu imali godina ni za partizane ni za četnike, niti su mogli biti, niti su bili u bilo kakvoj vojnoj formaciji, obzirom na rodne listove. Prosto djete sa par godina nije moglo biti čak ni Boško Buha. Možda Zoka nije htio to eksplicitno da kaže za moje, ali imam potrebu da se ogradim od te priče, istine radi. Hvala svima koji su se sjetili Malog Božića, tako su i moji zvali taj dan, iako se to u mojoj kući među prijateljima zvala repriza ng, vjerovatno iz praktičnih razloga. Tog dana se praznuje Sveti Vasilije i nije baš sasvim istinito da ovaj datum nema nikakvog vjerskog značaja. I ja sam u ratu prvi put čula za Pravoslavnu Novu godinu, pa se izvinjavam što sam Mali Božić nazvala imenom koje sam čula tek par godina kasnije.
Bilborde organski ne mogu da podnesem, kičasto mi djeluju. Nisam esteta, pa možda i imaju neku estetsku vrijednost, ali ja eto nemam ukusa i ne bih nikad odobrila velike iznose iz zajedničkih kasa da idu za bilborde. Za moj pojam, to su bačene pare za nešto mnogo ružno. Meni su efektivnije male zastavice na uličnim rasvjetama, duž aleja.
Taj osjećaj pripadnosti i patriotizma ne gradi se samo u kući, nego najviše u školama. To se u današnjim školama ne radi, čak se sputava. Ja sam u prvom razredu crtala i grb BIH i SFRJ i zastavice, i učila razne pionirske pjesmice i slavila državu, i tako to. Kako da i jedan prvačić danas sa ponosom recimo izgovara ime predsjednika Republike Srpske, kad za njega u školi nije mogao čuti. Mogao je čuti u kući i to uglavnom u negativnom kontekstu. Znači da nešto negdje škripi jbg, i da nam ili ne valja taj predsjednik, ili da nam je teško kao društvu odvojiti ovo o čemu Drinin priča - osjećaj za Dan Republike i političke prilike u istoj.
_________________ Najbolje se slaže s lososom i leptirom. Klik
|