Uvijek sam mrzio rodjendane koji se slave u kucama ( oni koji se organizuju u kaficima su donekle podnosljivi ). Gomila rodbine, mame, tate, prijateljice i drugovi, svi se cmachu, svi su lazno veseli i raspolozeni, masa poklona, uvijek istih i uvijek dosadnih i vjestacka veselost. Bas zato, kada me Ljubisina sestra, Maja, pozvala na rodjendan, nisam se obradovao. Pokusao sam na sve moguce razloge to da izvrdam : Te, ne mogu, umoran sam, pas mi je uginuo, boli me stomak, progledalo mi je slijepo crijevo, jeo sam pasulj danas za rucak pa prdim k'o slon..., ma sve moguce izgovore ali njeno lice je ostalo tvrdo. Bila je nepokolebljiva u namjeri da me dovede na to vece mucenja. I pristao sam. Malo zbog njenog izraza lica a malo zbog gajbe piva koju je kupila specijalno za mene. Jednostavno nisam imao srca da odbijem tu dragu djevojku. Rekao sam sudbonosno : Da" i dobio jedan poljubac. Jeste da je bio u obraz, i pravi jaranski ali je ipak poljubac... Cak mi se na trenutak ucinilo da sam uradio pravu stvar. Samo na trenutak, doduse. Kasnije, cim sam se dovukao kuci provalio sam kakvo sam sranje napravio. Sta da kupim za poklon ? Sta da obucem ? Kako da se ponasam u gomili bucnih, napadnih i plitkih djevojaka ? Razgovarati sa njima je teze od ljubazog caskanja sa isljednikom... Uf... Pomislio sam na trenutak da iskoristim stari skolski fazon – da pojedem jedno 3-4 ziva krompira i utonem u blazeni san pri unutrasnjoj temperaturi od 39 stepeni C. Mozda bih cak i podlegao, sto svakako ne bi bilo nimalo lose. Ali, jebiga, krompira nigdje nisam imao u kuci a bilo bi glupo u 21.00 uvece traziti ga po gradu. Ljudi koji zasad samo misle da sam lud ali nemaju materijalnih dokaza da potvrde svoju teoriju time bi se svakako uvjerili. Od komsinice nisam smio da posudjujem jer joj jos nisam vratio onaj 1l ulja koji sam posudio u ponedjeljak. Bilo mi je sasvim jasno da mi nema spasa i poceh prakticno da razmisljam – da razmisljam o poklonu. Da bih stimulisao svoj mozak na specijalne napore koje takvo razmisljanje zahtijeva, otvorio sam litar Stocka. Uvijek pri ruci imam flasu tog drazesnog alkoholnog pica jer moj tromi mozak ne moze da radi bez dopinga. Prosto sam se iznenadio kako je stock lagano klizio niz moje zedno grlo. Nisam ni primijetio da sam popio gotovo cijeli litar za 45 minuta. Ili mozda jesam ali mi je bilo svejedno... Naravno, dosjetio sam se sta da joj kupim.Nisam joj kupio nista originalno, samo jednu vrecu kikirikija od 10 kg. Mozda moja ideja i nije najbolja – poklon je glomazan i nemoguce ga je upakovati u slatki, sareni papir. Ako nije najbolji, ono je najludji poklon koji ce ikad dobiti. I spremio sam se. Obukao sam neke polusvecane crne pantalone, kosulju i obuo cipele u kojima ne znam posteno ni hodati a pogotovo ponasati se. Ja, cim obujem cipele, zbunim se. To bi se sigurno moglo medicinski proucavati. Tema : " Uticaj cipela na razmisljanje dugogodisnjeg klosara". Nekome bi to moglo da donese i titulu doktora, meni ne, jer se ne bavim psihologijom. Ako ne mogu da razumijem samog sebe, kako bih mogao nekoga drugog ?! Bez obzira na popijeni alkohol osjecao sam nervozu. Nervoza koju osjeca djecacic kada ga mama vodi u skolu 01.09. Kao i svaki djecacic u takvoj situaciji spucao sam 3 trodona i tako efektno eliminisao nervozu. Prosto sam osjecao kako isparava iz mene ta nervoza. Cak sam skupio dovoljno hrabrosti da stanem ispred ogledala i pogledam stranca u njemu. Prosjecno lice mi se blesavo kezilo iz ogledala a oci su mi bile blago podkrvavile. Mislim da je razlog tome kompjuter a ne alkohol koji sam popio, naravno. Da rezimiram : Nisam se uplasio svog izgleda. " I nije toliko lose", pomislio sam. Faca mi se razvukla u osmijeh samozadovoljstva, nabacio sam vrecu na rame, i izasao iz kuce hodajuci u oblacima samopostovanja. Taj hod bas i nije bio siguran. Mnogo bi ispravnije bilo reci da sam se pijano klatio zanoseci u lijevu stranu. Sitna kisica i temperatura koja u ovo vrijeme na Palama dostize i cudesnih 5 stepeni C mi nisu nimalo pomogli da se povratim. Bare i sitne lokvice nisam preskakao, gazio sam posred njih i mislim da nijednu nisam promasio. Uostalom, solidan sam plivac i bilo bi snobovski da ih izbjegavam. Mornarski hod nije mogao promaci budnom oku mojih sugradjana sto se dalo primijetiti iz njihovog ponasanja. Penzioneri su me prijekorno gledali, mame su prelazile sa djecicom na suprotnu stranu ulice a raja mojih godina se smijeskala. Bio sam prava atrakcija, kao gutac stakla, zeljeza i ostale hrane malo teze za svariti, u nekom putujecem cirkusu. Nije me to previse zabrinjavalo, nikad nisam mario previse za spoljasni utisak koji ostavljam kod ljudi. Nastavio sam hrabro da koracam naprijed, krecuci se prema jednom zabacenom dijelu "grada". Moglo bi se reci da Ljubisha i Maja stanuju u predgradju Pala. Sa trotoara sam sisao na put a cesto i na livadu pored puta. Naime, cudio sam se koliko su se putevi suzili u posljednje vrijeme pa covjek ne moze posteno ni da ih nacilja nogom. U jednom momentu slabosti, pada koncentracije, skrenuo sam sa puta pravo u kanal. Kanal, dubine oko 0,5 metra, ispunjen blatnjavom vodom, bio je idealno mjesto za provjeru kvaliteta mojih cipela, pantalona i kosulje. Pa, mogu vam reci da nisu napravljene od nepromocivog materijala, vrlo brzo sam osjetio dodir hladne vode po cijelom tijelu. Moral mi je strasno pao, kapci su mi bili teski i odlucio sam da se odmorim malo, tu u kanalu. Nisam, tacnije, imao blage veze sta da radim, da li da se vracam nazad kuci ili da odem na rodjendan i napravim senzaciju. Kao svaki pravi Balkanac, poceo sam da psujem sve zivo i mrtvo, sebi, Bogu i svim ostalim jebenim krivcima za ono sto mi se desilo. Nije mi to previse pomoglo. Progutani trodoni su cinili svoje i nisam mogao da mrdnem nijednim djelicem tijela. To sto nisam mogao da mrdam usima, nije mi ni najmanje zabrinulo jer to nikada nisam mogao da radim... Glava mi je klonula u blato i oci se zatvorile. Mrak... A onda dodir ruke na ramenu. Scepala me je i izvukla iz blata. Jedva sam otvorio oci i ugledao ga. Cak i u takvom stanju sam odmah prokuzio da nije sa ove planete. Vanzemaljac je u mene gledao, ozbiljno i donekle zabrinuto. Bijel kao krec, visok oko 175 cm, obucen prilicno ulicarski, izlizane farmerice i "starke" na nogama. Jedan sasvim obican tip, kojeg biste bez razmisljanja poslali na ljetovanje od mjesec dana u Cancun, da malo uhvati boje. Pijano sam zablejao u njega...
- Dobro vece. Da li ste vi mozda gospodin Hari Haler, pisac ? - upitao me je, uporedjujuci moju blatnjavu facu sa nekom fotkom koju je drzao u ruci.
- Da, ja sam Hari. Jedan sam od najvecih zivih srpskih nestampanih pjesnika i majstor kratke price. U sustini sam jedna manijakalna licnost i duboko poremecen.
- Pa, sta vam se dogodilo ? Zasto ste lezali tu u lokvi ?
- Sigurno nisam trazio socivo. Umoran sam prilicno i zelio sam da se odmorim. Kanal pored puta mi se ucinio sasvim cool.
- Smrdite na alkohol. Pijani ste.
- Da, moram priznati da sam ljubitelj dobre kapljice. Ko si ti ?
- Ja sam, kao sto ste mogli i primijetiti stranac na ovoj planeti. Ja sam vanzemaljac.
- Mogu ti reci, jarane, da se i ja ponekad slicno osjecam. Pa sta radis, dodjavola, u ovoj rupi od planete ?
- A ne, Zemlja je jako fino mjesto. Tako je egzoticna. Steta sto je naseljavaju tako primitivna bica kao sto su ljudi.
- Heh, ti mi izgledas kao neki bistar tip. Jesi li citao "Tako je govorio Zaratustra" ?
- Kakav Zatarusta ?
- Ma zaboravi. Citas li sta drugo ? Hegela ? Kanta ? Mozda Eriku Jong ?
- Ne. Kod nas vlada sasvim drugaciji sitem vrijednosti.
- Drugaciji sistem vrijednosti. A kakav to sistem ?
- To vam ne smijem reci. Vi biste to odmah rastrubili kroz neku od vasih prica.
- Ma daj. Ko to jos cita moje price. Citaju je cetiri covjeka i niko vise.
- Grijesite. Znate, vas na Zemlji bije glas da ste povrsni, dosadni, neinventivni, neeruditivni, prilicno vulgarni i da ste plagijator. Medjutim, u Svemiru je stvar totalno drugacija. Vi, recimo na mojoj planeti, dostizete trilionske tiraze. Cijeli Orion je poludio za vasim pjesmama. Vase knjige se prodaju na crnom trzistu i idu kao alva, od ruke do ruke. Ma, svi vas citaju gospodine Hari Haler. Sijaset planeta pa cak i sazvjezdja dobili su naziv po vama ili nekom od vasih djela ili likova. Najveci trg u nasem glavnom gradu, Trisppsi, je dobio ime po vama - Halerov trg. Zatim, tu je Milanovo Sazvjezdje, Zoov put, Galaksija Trazeci odgovore... Cak se i malena zvijezda koju vi nazivate Sunce zove drugacije. Cijeli svemir je zove Ljubisa. Svi se ogradjuju od imena koje sto joj vi Zemljani dali. Ljubisa je covjek od cijih manira i razmisljanja damama iz velikog broja planeta zastaje dah u grudima i zaigra suza u ocima. Nikome ne pada na pamet da umjesto Ljubisa kaze jebeno Sunce, ako mi dozvolite da se posluzim vasim zargonom. - Smijeh mu je zvucao prilicno debilno, kao da ste bacili konzervu na plocice.
- Ooooooooo, pa zar po Ljubisi ? Tipu, koji stalno pije, tuguje zbog nedostatka ljubavi i maze lice kremom za kosu ?
- Da, bas po tom Ljubisi.
- Pa Ljubisa je sasvim obican tip. On je tipicni predstavnik vecine zemaljske populacije. Hej, pa manjina je ta koja puni kontejnere a vecina ih prazni. Ljubisa je samo jedan od vecine onih koji ce citav svoj jebeni zivot da provedu na marginama svjetskih zbivanja.
- Znam. Razumijem to u potpunosti.
- On je sasvim prosjecan. Nicim ne odudara od mase. I ja sam takav. Samo sam jedan od 6 milijardi debila koje niko ni zasto ne pita i za kojim kada odapnu se nece spustati zastave na pola koplja.
- Sasvim tacno gospodine Haler. Ali, kada vi umrete, obecavam vam da cemo kod nas proglasiti godinu zalosti i u toku te godine niko nece smjeti da pjeva, da proslavlja rodjendane, niti ce se zeniti, udavati, razvoditi i sl. Svaka beba koja se rodi na dan vase smrti, gospodine Haler, dobice vase cijenjeno ime - Hari.
- Pa, zar ne bi bilo logicnije da se vi gore lozite na Roberta Ludluma ili mozda na Iva Andrica, Koelja, Tolstoja i ostale velike zvjerke ovog zanata i njihove likove.
- Rekao sam vam vec da kod nas postoji znatno drugaciji sistem vrijednosti.
- Objasnite mi kakav !
- Ne smijem gospodine Haler. Vi ne znate da drzite zatvorena usta. Cim cujete nesto novo, odmah to bacite na papir i servirate bilijardama svojih citalaca.
- Ne vjerujem vam.
- Podjite onda sa mnom. Uvjericete se u veliku slavu i ugled koji uzivate u nasoj galaksiji.
- Moram li da podjem ? - poceo sam da brinem. Ovaj nafurani debil me je poceo plasiti.
- Da, morate. Zato su me i poslali ovamo. Moj tajni zadatak je da vas dovedem u Trisppsu.
- Ko vas je poslao ?
- Kraljica Koadjjaa. Ona je, inace, kraljica univerzuma. Prva dama Svemira. Vi ste je totalno zaludjeli vasim pricama i pjesmama. Svaku vece pred spavanje ona cita vasu pjesmu "Sjecanje.." i poslije dugo vremena uzdise i prevrce se po krevetu. Koadjjaa gori od zelje da vas upozna, gospodine Haler.
- Ma daj. Meni se cini da se ti zekis sa mnom, jarane. Pa svi moji citaoci bjeze od mene i ne pada im na pamet da se upoznaju sa mnom. Skrivaju se po atomskim sklonistima kada dodjem u njihov grad. Smatraju me psihopatom i sizofrenicnim manijakom koji je samo krupnom greskom na slobodi.
- Podjite sa mnom i uvjericete se da je ovo sto vam ja govorim istina.
- Ne zelim da idem odavde.
- Dozvolite mi Hari da upotrijebim jedan vas izraz : Ne budite jajara. Podjite sa mnom, necete se pokajati. Ako ne podjete pokajacete se.
- Prijetis mi ?
- Ne, samo vas savjetujem. Vi se i onako stalno zalite na zivot na Zemlji i trazite neku promjenu, neko zbivanje. Podjite sa mnom i dobicete sve sto ste ikada trazili - ljubav, paznju, razumijevanje, duhovni mir i finansijsku sigurnost.
- Finansijsku sigurnost ?
- Da. Na nasoj planeti vlada komunizam - Svakome prema potrebama, od svakog prema mogucnostima.
- Opa, vi ste znaci citali i Marksa ?
- Naravno. Marks je porijeklom iz Trisppse, on je cak Koadjjiin cukundjed. Mi smo ga poslali na Zemlju u pokusaju da vam pomognemo. Kasnije smo shvatili da je vama nemoguce pomoci.
- Da nije mozda i Figo iz Trpipse ili kako se vec zove ta rupa ?
- Trisppsa i nije rupa. Koji Figo ?
- Ma nije vazno. Zaboravi.
- Ok. Dosta razgovora, vrijeme je da podjemo. Moj leteci tanjir je vec predugo ostavljen sam. Vi ljudi ste rodjeni lopovi, narocito Balkanci.
- Ok. Hajde, vodi me.
Nastavlja se....
( volio bih da procitam vas komentar )
|