Upravo sam ga pogledao, dobar i koristan dokumentarac, za svaku preporuku. Između redova se može naučiti mnogo više nego u osnovoj temi samog dokumentarca.
Malo ljudi ovde kod nas zna one cifre koliko je procentualno ljudi u USA sa prekomjernom težinom, i da taj broj stalno raste, kao što malo znamo još o mnogim drugim pitanjima po kojima su stvari tamo preko bare daleko od idealnog. Tu se može otvoriti pitanje o tome koliko je njihovo društvo zapravo uopšte "zdravo", po mnogim pitanjima. Mada to ne važi samo za njih ali kod njih je najizraženije, a oni su mnogima uzor (!)
Što se tiče pitanja odgovornosti za takvo stanje o prekomjernoj težini ovaj dokumentarac ih svaljuje na proizvođače i distributere brze hrane, firme i organizacije (jake lobije) koje brane taj unosni biznis, firme koje vode reklamne kampanje u kojima se promoviše brza hrana, ali se vrlo malo osvrće na slobodnu volju samih potrošača da (ne) kupuju tu hranu, a tome treba posvetiti posebnu pažnju. Mada tu bitku je veoma teško voditi kad je ljudima na svakom koraku u svakom trenutku dana ispiran mozak, iza dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Problem je i laka dostupnost te hrane (na svakom ćošku), mala cijena, a kažu da je i ukusno (hvala Bogu nikad nisam probao pa sam ne bih znao), a sve brži ritam života na zapadu otvara vrata za prodaju brze hrane jer ljudi misle "zašto bih trošio vrijeme da odem i kupim namirnice, naučim ih spremiti, spremim ih i tek onda ih pojedem kad mogu kupiti gotov, jeftin, ukusan obrok i brzo ga pojesti, a ostalo vrijeme iskoristiti za nešto drugo".
Pored toga sama tjelesna težina i nimalo dopadljiv izgled ljudi koji je imaju je još i najmanji problem, ovaj dokumentarac pokazuje koliko takva hrana pogubno utiče na zdravlje, krvnu sliku, jetru, opšte fizičko pa i psihičko stanje osobe koja je redovno unosi. A zanimljiva je i ovisnost koja se stvara a koja se ne može negirati, jer je i autor ovog filma nakon nekog vremena unošenja te hrane izjavio da se sjajno osjeća u toku i nakon obroka.
A same reklamne kampanje i veoma dobro, lukavo, perfidno osmišljene reklame podmuklo utiču na djecu i njihove roditelje da to prerasta u kriminal, iako u sadašnjem "naprednom" svijetu se to ne zove kao kriminal već biznis.
Evo nekih zanimljivih podataka iz samog ovog dokumentarca
U 2001. godini za troškove reklama na radiju, televiziji, bilbordima McDonalds je potrošio 1.4 milijarde dolara (!), Pepsi je potrošio oko milijardu dolara, za slatkiše i ostalu hranu je potrošeno oko 200 miliona dolara, a za povrće i ostalu zdravu hranu je potrošeno svega oko 2 miliona dolara na svim medijima što je 100 puta manje od budžeta jedne fabrike slatkiša.
Da li je komentar potreban?
Oko 100 miliona Amerikanaca ima problema sa težinom.
Velike kompanije brze hrane (ali i duhanska industrija, izuzetno jak lobi) se vade na slobodnu volju samih potrošača ukoliko dođe do neželjenih posljedica. Nakon što su dvije djevojčice (14 godina, 153 visoka - 107 kila; 19 godina, 165 visoka - 135 kila) sa prekomjernom težinom sudile McDonalds i izgubile uveden je zakon po kome ljudi ne mogu tužiti kompanije brze hrane zbog svoje prekomjerne težine. Dakle borba se ne može voditi na sudovima.
Borba, kao i svaka druga prava borba, se može i treba prvenstveno voditi u svijesti samih ljudi.
S obzirom da imamo slobodnu volju trebamo razvijati svjesnost o tome šta je za nas zaista dobro a šta nije (iako nas drugi ubjeđuju da je za nas to najbolje što nam se dogodilo):
"Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali sve ne ide na dobro" (Sveto Pismo)
Ovo ne važi samo za ishranu već i za pušenje, narkotike i druge ovisnosti.
_________________ Blagosloven neka je onaj koji nema šta reći, a ipak ćuti.
|