banjalukaforum.com

Ukrajina - ključna zemlja svjetskog poretka

Za početak iznimno je važno napomenuti kako SAD nastoje više nego ikada ne samo zadržati već i ojačati svoju poziciju kao jedine sile u svijetu, a ključnu ideju za takvo što predstavljaju tzv. neokonzervativci u čijim se samim korijenima nalaze ključne figure tzv. evangelikalnog pokreta. Ovdje ću samo napomenuti kako evangelikalni pokret koji je nastao u krilu modernog protestantizma ne treba miješati sa standardnim protestantskim evangelističkim denominacijama kao što su to brojne luteranske evangelističke crkve kojoj pripadaju brojni narodi ili dijelovi istih u Europi (praktično svi Skandinavci, većina Nijemaca, solidni postoci Nizozemaca, Švicaraca, Mađara, a male se autohtone enklave nalaze i u Sloveniji i Hrvatskoj), ali i SAD-u i Kanadi.

Evangelikalni pokret nije nužno vezan uz konkretnu crkvu ili denominaciju, iako u pojedinim crkvama poput baptističkih, metodističkih, pentekostalnih i sličnih ima najviše pobornika, već se radi o pokretu koji traje kroz desetljeća, a postotak Amerikanaca koji pripadaju takvom sklopu varira od razdoblja do razdoblja. Objektivna istraživanja pokazuju da se evangelikalnim kršćaninom danas u SAD-u smatra oko 25 do 30% od ukupnog stanovništva. Ovo je link: http://www.nae.net/index.cfm?FUSEACTION=nae.members dijela mahom evangelikalnih crkava koje su okupljene pod kapom tzv. National Association of Evangelicals (Nacionalna udruga evangelikalnih kršćana).

Kako nebi pretjerano ulazio u samu suštinu evangelikalnog pokreta i njihove teologije te razloga nastanka i postojanja, napomenuti ću kako se radi o pokretu koji je vrlo konzervativan, no to samo po sebi i nebi bio problem da navedeni nemaju brojne udruge koje su otvoreno ispolitizirane poput jedne od najpoznatijih pod imenom Christian Coalition, link: http://www.cc.org/ Evangelikalci su doslovno fanatično opijeni idejom da su SAD u specifična zemlja, odabrana od Boga, s ciljem širenja kršćanstva (naravno, evangelikalnog tipa) i opstanka istoga. U svojim razmatranjima čelnici evangelikalnog pokreta idu toliko daleko da su donijeli zaključke o apsolutnoj nužnosti očuvanja SAD-a kao ključne sile sve do "svršetka vremena" odnosno drugog dolaska Isusa Krista.

Kada se fanatična vjera i politika spoje, dolazi do nepredvidljivih rezultata, a u SAD-u su na taj način izniknuli tzv. neokonzervativci ili neocons kako ih se naziva u skraćenoj formi u medijima na engleskom jeziku. Velika moć evangelikalnih kršćana, koji su po svojem razmišljanju i ophođenju uvjerljivo najnetolerantnija i najfanatičnija vjerska skupina koju današnji svijet poznaje, odrazila se u stvarnoj strategiji koja je oličena u aktualnom nastojanju SAD-a da zaista postanu i ostanu jedina sila za cijelo 21. stoljeće.

Zašto sam ovo gore naveo i što s time ima Ukrajina? Ima i to jako puno! Poznato je da danas na svijetu postoje samo dvije vojne supersile sposobne u doslovnom smislu razoriti svijet. To su SAD i Ruska Federacija. Treće i četvrte sile nema. Kina je značajna, no ona u strateškom vojnom srazu sa SAD-om još uvijek ne može izaći kao pobjednik već više figurira kao snažna regionalna sila. Indija je u sličnom položaju, a na razvoj oružanih snaga navedene dvije države SAD itekako budno motre. Pored Kine i Indije tu je još EU, no ona poradi svoje razjedinjenosti, bijednog demografskog stanja i objektivno bijednih ulaganja u vojnu silu, predstavljaja vojnog patuljka. Ostalo sve skupa pripada u skoro beznačajnu kategoriju iako se ovdje neki jako uživljavaju u nekakvu islamsku opasnost i slično. Oni za SAD nisu nikakva opasnost i to po niti jednom parametru i to je gola istina.

Budući da evangelikalni nukleus shvaća navedeno, sačinjena je strategija po kojoj bi se Rusiji trebalo zadati ključne udarce kako bi ona kroz gospodarsku minorizaciju postala i vojno minorna i bezopasna po SAD. To trenutačno nije slučaj, a zadnjih osam godina trend je po navedenu strategiju postao i više nego negativan. Rusija se, istina, uz pomoć skupih energenata s kojima je bogata, uspjela oduprijeti degradaciji, te je čak i ostvarila reverzibilan proces u sklopu kojega je počela obnavljati ili čak i modernizirati svoje vojne potencijale. Danas Rusija raspolaže sa novim generacijama strateških nuklearnih raketa koje mogu probijati sve prepreke poput svih danas postojećih tzv. raketnih štitova.

Ove činjenice posebno smetaju ostvarenju američke strategije jer usprkost tome što su gospodarska i vojna sila skoro bez premca, u strateškoj su vojnoj domeni ipak samo jednaki sa Rusijom. Strah od Rusije koji je svakoj normalnoj osobi besmislen budući da Rusija nema nikakvih ekspanzionističkih nakana izuzev zadržavanja značajne doze utjecaja u državama nastalim raspadom bivšeg SSSR-a (bez tri baltičke republike), a i sama činjenica da imaju podnaseljenu zemlju, demografske probleme, ali i iznimno i gotovo nepresušno rudno, energetsko, poljodjelsko i druga bogatstva, govori tome u prilog. No, to nije dostatno američkoj religioznoj desnici koja je razradila sve potrebite korake koji idu u prilog minoriziranju Rusije.

Prva faza nakon raspada SSSR-a ogleala se u podržavanju vlasti pokojnog Borisa Jeljcina koji je vodio udvorničku politiku koja je slabila Rusiju, a i rat u Čečeniji je svemu navedenom dao svoj obol budući da je bio sponzoriran i pokrenut od strane američkih interesa. Ubrzo nakon Jeljcinovog odstupanja s vlasti na scenu je nastupio Vladimir Putin koji je odmah dao do znanja kako Rusija neće biti ničiji vazal, te da će voditi aktivnu politiku u svakom smislu.

Ovaj preokret bio je uvod u nužnost da SAD pronađu novog protivnika s ciljem opravdavanja povećanja izdvajanja za naoružavanje i stvaranje novih ratnih potencijala. Naravno, neprijateljem nije mogla otvoreno biti proglašena Rusija zato što ona nije ničim ukazala da ima bilo što protiv SAD-a, a posebno da ga misli ugrožavati vojnim putem. Neprijatelj je na taj način pronađen u islamskom svijetu pod krinkom terorizma i navodne opasnosti od istoga. Objavljen je i popis zemalja tzv. "osovine zla" (da lijepog li religioznog termina), a uskoro je krenula invazija na Irak, zvecka se oružjem u tzv. slučaju "zločestog" iranskog ovladavanja ciklusom obogaćivanja urana, Izrael dobiva podršku i sredstva kao nikada do sada, insceniraju se mini ratovi (sa Hezbolahom u Libanonu i aktualni sa Hamasom u Gazi)... Sve navedeno ima samo jedan jedini cilj, a taj je naoružavanje preko svake mjere. No, nitko se ne pita zašto!? Zar su stvarno toliko brojni nosači zrakoplova nužni za napasti Irak ili Iran? Zar su za udare po nazovi teroristima u afganistanskim gudurama potrebne tisuće strateških nuklearnih projektila? Zar stvarno netko misli da SAD grade proturaketni sustav u Češkoj i Poljskoj kako bi se branili od iranskih projektila? Uostalom, pa zar ima itko pametan pa da pomisli da bi Iran lansirao projektile na SAD? Naravno da nitko objektivan i ne pomišlja na takvo što, no svi šutke gledaju najveća izdvajanja za naoružanje u povijesti.

Dakle, nije aktualno naoružavanje u tijeku zbog nekih terorista, Irana ili država "osovine zla" već zbog Rusije. Sve se navedeno radi kako bi se Rusiju svelo u okvire koji će odgovarati američkoj religioznoj desnici. Navedena religiozna desnica već je prekršila većinu svojih obećanja pruženih Rusiji, a posebno je to očito u krešenju obećanja o neširenju NATO pakta na države bivšeg Varšavskog ugovora, a posebno na Litvu, Latviju i Estoniju kao države bivšeg SSSR-a. Sada kada je to izgledalo kao dovršen proces američka je hegemonija otišla toliko daleko da su započeli sa pripremanjem Gruzije za prijem u NATO, a i ciljano su naveli Sakašvilija na besmislenu vojnu intervenciju, sve s ciljem iskušavanja ruske odlučnosti, spremnosti i snage, ali i najnovijeg trenda - sve otvorenijeg skretanja fokusa problema sa islamskog terorizma na stvarni fokus - problem vojno jake Rusije!!!

Karte se pomalo otvaraju, novoizabrani predsjednik SAD-a, Barack Obama je vrlo nesklon Rusiji, prema istoj će nedvojbeno zauzeti vrlo tvrd i nekooperativan stav, a u ključnoj državi - Ukrajini doslovno vrije usprkos zimskom razdoblju. Zašto je Ukrajina u fokusu aktualnih zbivanja?

To je zemlja sa 45 milijuna stanovnika, potencijalno bogata i za ruske strateške, gospodarske, političke, demografske i brojne druge aspekte, iznimno značajna država baš kao što je to i Bjelorusija, no ova posljednja ne u tolikoj mjeri. Američki planeri jako dobro znaju da bi apsorpcijom Ukrajine u NATO zadali Rusiji ključan udarac i sveli je na patuljka koji nebi imao skoro nikakvo dvorište, tj. Rusija nigdje nebi mogla voditi nikakvu vrstu svoje politike i ostvarivati svoje nacionalne interese. Ukrajina bi na taj način bila sve više udaljavana od Rusije na sve moguće načine i u konačnici bi Rusija i njeno naoružanje postali bespredmetni jer bi im od branjenja nacionalnih interesa ostale jedino vlastite granice. Na ovaj bi način bili zadani gospodarski udarci budući da je Rusija prvi ukrajinski vanjskotrgovinski partner sa cca 1/4 sveukupne trgovine, brojni etnički Rusi i brojno rusofilno i rusofono ukrajinsko stanovništvo bi ostalo odvojeno krutim režimom od države koju gledaju sa simpatijama itd. itd. Kroz vrijeme, to bi osiguralo zaista američku svjetsku premoć i marginaliziralo Rusiju u potpunosti.

Usprkos naizgled jednostavnom zadatku, u Ukrajini su stavri komplicirane do krajnosti. Pored činjenice da se čak 17,3% stanovništa izjašnjava Rusima (oko 8 milijuna ljudi) nastanjenih u prilično čistim ruskim područjima poput Krima i ostalog dijela ukrajinskog primorja, čak 26,1% stanovnika pripada Ukrajinskoj neautokefalnoj pravoslavnoj crkvi pod moskovskim patrijarhatom dok ih oko 50% pripada Ukrajinskoj neautokefalnoj pravoslavnoj crkvi pod kijevskim patrijarhatom. Samo oko 7% Ukrajinaca pripada Ukrajinskoj autokefalnoj crkvi, 8% Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi, a oko 2,2% su rimokatolici u istom postotku kao i protestanti. Dakle, tek je negdje oko 20% stanovništva Ukrajine po naravi protivno Rusiji ili blizini Ukrajine sa Rusijom, dok se slobodno može reći kako bliskost sa ruskom državom osjeća na manje ili više snažan način oko 80% ukrajinskog stanovništva.

Usprkos povijesnoj, zemljopisnoj i svim drugim oblicima bliskosti, SAD uporno nastoje sa uspostavljenjem svojeg interesa u Ukrajini. Na taj su način instalirali na vlast Viktora Juščenka koji danas ima podršku od samo cca 1-2% stanovništva države kojom predsjeda. SAD daju Juščenku podršku za razne druge poteze poput besmislenog ukidanja službene uporabe ruskog jezika u područjima sa jasno izraženom ruskom etničkom manjinom, a u tijeku je i nastojanje da se oteža normalan protok stanovništva između Ukrajine i Rusije kroz uvođenje tzv. tvrdog graničnog režima.

Svjedoci smo "prekida isporuke plina Ukrajini", što zaista predstavlja problem, no nedvojbeno je kako je sve to samo proizvod stanja koji se odvija poradi implementacije američkih interesa u toj državi. Rusija bi zasigurno ostavila na snazi vrlo niske cijene za Ukrajinu, no to ne čini upravo iz razloga što želi nauditi Juščenku i vratiti na vlast objektivno gledajući proruske strukture oličene u liku Viktora Janukoviča. Vjerovali ili ne, ali na djelu je jedna vrsta rata, ali vrlo, vrlo niskog intenziteta.

Budućnost i to vrlo bliska nije nipošto svijetla, a niti bezopasna. Amerikanci će nastaviti sa privlačenjem Ukrajine u svoju orbitu interesa, a Rusi će se tome odlučno usprotiviti. Posebno će biti važno pratiti razvoj problematike oko isporuka plina i dogovora koji će se s time odvijati u svezi, te možebitnih pokušaja ukrajinske vlasti da iz plinovoda koji prolaze ukrajinskim teritorijem (Rusi su ovdje napravili svojevrsni osigurač budući da su u ranijim pregovorima sa Ukrajinom razdvojili ugovore o tranzitu plina za europske zemlje i ugovore o isporuci plina Ukrajini, pa su to postale dvije potpuno odvojene tematike) doslovno kradu plin namijenjen drugim potrošačima. Pored toga, značajno je napomenuti kako su krajem ove godine na redu ukrajinski predsjednički izbori, a što je također događaj od ogromnog sigurnosnog rizika.

Kako god, Ukrajina je država koja stagnira, u kojoj su problemi nagomilani, rascijepljena je između tzv. prozapadne manjine koja je uvelike izmanipulirana i koja je pretežito nastanjena u zapadnom dijelu zemlje i rusofilnog i rusofonog stanovništva koje je nastanjeno u istočnim u južnim dijelovima zemlje.

Objektivno postojanje problema u sklopu kojega su Amerikanci potiho najavili kako bi mogli čak jamčiti ukrajinski suverenitet i nedavne izjave ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva kako je Rusija donijela odluku da će svoje nacionalne interese braniti oružejm čak i u inozemstvu ukazuju na objektivnu mogućnost snažne konfrontacije koja bi se mogla početi sa Obaminim preuzimanjem predsjedničke dužnosti.

Evo, upravo su gore navedeni razlozi oni koji opravdavaju i sam naslov, a taj je da je Ukrajina zaista ključna država svjetskog poretka. Ukoliko SAD uspije u nakani da istu podvede pod plašt NATO-a, tada su im zaista otvorena vrata za bespogovorno carevanje u idućih stotinjak godina, no ukoliko to ne bude slučaj, tada se stvari kompliciraju i nastati će dugotrajna konfrontacija sa potpuno neizvjesnim ishodima.

U svakom slučaju, Ukrajina i Ukrajinci koji su do sada plaćali kroz povijest velike cijene svoje egzistencije, uskoro će, nažalost, platiti možda i najveću u povijesti budući da su ratni sukobi u toj zemlji sasvim blizu svojih brutalnih ostvarenja.