bolje ni da ne zamisljamo....nikad nisam usla u taj makroprom mada ima prodavica u mojoj ulici..ali bilo mi je dosta vidjeti onu djecurliju koja leti da kupi smoki : 5 smokiJa za 1 KM....
"Afera "Makroprom", koja je ovih dana izbila u žižu interesovanja domaće javnosti, potvrdila je, u stvari, ono što su mnogi davno naslućivali - da na našem tržištu još caruje haos, a da malo ko radi na tome da stvari konačno dovede u red.
Nažalost, ovaj put su u akciju prvo morali tužioci, iako je to, po prostoj logici, prije bio posao za sanitarne i tržišne inspektore, koji bi, valjda, trebalo da kontrolišu šta to mi, obični potrošači, jedemo i pijemo. A šta smo sve jeli i gdje se to proizvodilo mogli smo, prije koji dan, vidjeti na snimcima napravljenim tokom pretresa proizvodnog pogona "Makroproma" u Svalama kod Prijedora.
Šta se tu radilo, otkrilo je osam minuta VHS snimka, u kojem se vidi da u zarđalim buradima stoji pripremljen šećer za proizvodnju slatkiša i kako u buradima za proizvodnju sokova plivaju gljivice.
Čovjek može samo da ostane zatečen nad otkrićem ambalaže poznatih proizvođača kafe, začina, pa i "mineralne vode" iz prijedorskog vodovoda?! Tu vodu "Makroprom" je pakovao kao da su mu rođena braća Rodni i Del Boj iz kultnih "Mućki", koji su svojevremeno riješili da vodu iz londonskog vodovoda prodaju pod firmom "Pekamska voda". Baš kao i u "Mućkama", u zatvoru je brat Rodni, dok je Del Boj, bar zasad, nedostupan pravdi.
Sve to otkrili su oni kojima to, ako čovjek pravo gleda stvari, to i nije posao. Ali, šta su do sada radili oni kojima to jeste posao? Šta su radili inspektori, koje zakon obavezuje da kontrolišu ispravnost namirnica koje se puštaju u prodaju? Da li su oni, i bez akcije Tužilaštva, mogli sami otići u njihovu "fabriku" i provjeriti kako stoje stvari, kad je već bila javna tajna da iz "Makropromove "kuhinje" izlaze sumnjivo jeftini proizvodi, još sumnjivijeg kvaliteta? Malo ko želi da govori o sopstvenoj odgovornosti, mada se ona jasno ističe u prvi plan.
Tako je, prije koji dan, pričajući novinarima o sveopštoj nehigijeni u pogonu ovog preduzeća, opštinski sanitarni inspektor iz Prijedora priznala kako su oni, kad god im zatreba da ispune normu, odlazili u "Makroprom", znajući da će tamo naći, ako ništa drugo, ono bar robu sa isteklim rokom trajanja! Priznanje je bilo iskreno, ali i šokantno, istovremeno.
Šta je trebalo - da umre nekoliko građana pa da se onda "otkrije" da je stanje u ovom preduzeću bilo katastrofalno?! I, baš zato Ljubomir Gladović, vlasnik preduzeća, samo je paradigma stanja na našem tržištu. Jer, za vjerovati je da je "gladovića" mnogo više od onog jednog u zatvoru i onog drugog za kojeg se ne zna gdje je.
Takvih "gladovića", gladnih brze zarade, sa moralom ravnim onim zarđalim buradima, mnogo je više nego što se i dalo pomisliti. Tu se, zato, opet nameće pitanje odgovornosti onih koje zakon obavezuje da štite potrošače, a koji uvijek posljednji sve saznaju. Jer, inspekcija je tu da nas štiti od prevaranata.
Oni su tu zbog toga da nam niko ne može podvaljivati robu sa isteklim rokom trajanjem. Oni su tu da spriječe kako se neko, ne daj bože, ne bi razbolio od kojekakvih bućkuriša, kakvi nam se poturaju, pod firmom "poznatih proizvođača". Za takve stvari primaju platu, a ne da se iščuđuju kad se ispostavi tačnim nešto što su maltene svi znali!
U cijeloj stvari, koja već sada miriše na uspjeh prava i pravde, jedna je tužna stvar ta što bi 300 radnika, zaposlenih u "Makropromovom" pogonu u Prijedoru moglo ostati bez posla. Oni jesu bili bijedno plaćeni, uglavnom neprijavljeni, a neki kažu i izrabljivani, ali to im je kakav-takav bio jedini izvor prihoda. Međutim, i to je vjerovatno cijena koja se mora platiti kad se stvari dovode u red.
Baš zato, akcija banjolučkog Tužilaštva zaslužuje svaku podršku, jer rađa nadu da dolazi vrijeme u kojem pravna država počinje kucati na vrata onih za koje smo, sve do neki dan, mislili da su nedodirivi."
(nezavisne novine)
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
"
