prof dr Ivan Šijaković, Sociologija, uvod u razumevanje globalnog društva (treće dopunjeno izdanje) je napisao:
Sekte
Reč sekta dolazi od latinskog glagola secare, što znači seći, odvajati. Pojam sekta u ovom smislu ima vrednosno značenje. Tu se misli na neku grupu koja se odvaja od glavne verske zajednice i postaje samostalna, neka vrsta otpadništva. U svom stavu i učenju sekta se suprotstavlja tradicionalnoj verskoj zajednici (posebno hrišćanskoj crkvi), njenom učenju, organizaciji i crkvenoj vlasti. Ako se u tumačenju pojma sekta pođe od latinske reči sequi (slediti), onda se za sektu može reći da je to i manji religijski pokret koji je nastao okupljanjem grupe istomišljenika, koji slede i podržavaju vođu, osnivača sekte ili istaknutog sledbenika. Za sociološko gledište važno je pratiti uzroke nastanka i pojave sekti, njihovu strukturu i unutrašnje odnose, način delovanja, učenje, osnovne poruke vođa, kao i njihov odnos prema društvu.
Osnovne karakteristike sekte. One najčešće odbacuju crkvene institucije, hijerarhiju i simbole. Usektu ljudi pristupaju dobrovoljno kao odrasli, umesto da pripadaju po rođenju kao kod velikih religijskih (vjerskih) zajednica (Izuzetak može biti, kod nekih sekti, da roditelji uključuju svoju decu od malih nogu u život sekte). Ulazak u sektu zahteva raskid sa ranijim verovanjem i načinom života (često zanemarivanje prethodnih obaveza, pa i odlazak iz porodice). Život u sekti podrazumeva čvrstu identifikaciju sa grupom i vođom (telom i dušom). U nekim sektama se zahteva da pripadnici ustupe imovinu i novčana primanja sekti. Iz sekte se teško izlazi, čak i kada se pripadnik na to odluči.
Ovde treba napomenuti da postoji i kult, kao manja religijska grupa, više mističnog i ezoteričnog karaktera. On se zasniva na verovanju u moć nečeg posebnog (svetlost, tama, vatra, predmet, životinja, misaoni čin, postupak), kao i na mističnim i tajnim obredima (obred žrtvovanja). Kultovi mogu biti neprimetni u okolini, izolovani, ali i veoma nametljivi i agresivni.
Uzroci nastanka sekti nalaze se, pre svega, u nezadovoljstvu stanjem u crkvi (organizaciji i funkcionisanju) i njenim odnosom prema okruženju i društvu. To se nezadovoljstvo može ispoljiti u zahtevima za reformama crkve, ili bežanjem od nje i formiranjem posebne verske grupe (zajednice). Postoji i više uzroka koji potiču od individualnih karakteristika i sklonosti pojedine ličnosti. Psihološka stanja i krizne situacije kod pojedinca – emocionalna nesigurnost, umor, neostvarene želje, teškoće i teskobe u svakodnevnom životu. Potreba za pripadanjem nekome i traganje za identitetom mogu biti čest uzrok odlaska u sekte koje nude “toplinu” i zajedništvo. Traganje za smislom života, loše stanje u porodici, nedostatak prijatelja. Jedan od uzroka je i prisustvo egzistencijalnog straha i apokaliptičkih očekivanja za koje se ne mogu naći odgovori i uteha u svakodnevnom životu. Mnoge ličnosti imaju potrebu za duhovnim vođstvom, za čvrstom rukom u rukovođenju zajednicom, za potčinjavanjem i služenjem autoritetu. Opšte stanje u društvu (krize, siromaštvo, neizvesnost, besperspektivnost) takođe može biti jedan od uzroka. Najzad, veoma značajan uzrok ulaska u sektu može biti veština vođe ( tehnika i taktika) kojom pridobija sledbenike. Reč je o njegovoj “harizmi”, izgledu (“imidžu”), nastupu i odnosu prema sledbenicima, odnosu prema užoj i široj okolini, društvu, odnosno njegovom pogledu na svet.
Podela sekti. Postoji više teorija koje razvrstavaju sekte prema različitim kriterijima. Ipak, većina autora uzima poreklo sekti kao kriterijum njihovog razvrstavanja. Prema tom kriteriju sekte se mogu svrstati u tri velike grupe.
1) Sekte hrišćansko-judejskog porekla, nastale odvajanjem od glavnog toka crkve, oslanjaju se na drugačije čitanje (ortodoksnije, fundamentalnije) Biblije, na proročanstvo i dolazak mesije. One odbacuju crkvene institucije, simbole i rituale. Pomenućemo nekoliko istaknutih sekti iz ove grupe.
Jehovini svedoci su sekta koju je osnovao bogati poslovan čovek Čarls Teiz Rasel 1874. godine u Pitsburgu (SAD) pod imenom “Društvo za istraživanje Biblije”. Kasnije (1931) su promenili ime u Jehovini svedoci. Ime potiče od njihovog stava da Bog ima svoje vlastito ime (Jehova) i da je to zapisano u Bibliji, a da je ime Bog, Svemoćni, Spasitelj, Gospod samo titula koja mu se daje. Svi koji svedoče u ime Jehove nazivaju se jehovini svedoci. Prvi svedoci koji su “poznavali Boga” bili su Avelj, Avram, Noje, Isak, Jakov, Mojsije, David, Isus. Jehovini svedoci u svom učenju odbacuju “sveto trojstvo”, besmrtnost duše, pakao, sudbinu, idolopoklonstvo i instituciju sveštenika. Veruju u uskrsnuće, smatraju da je čovečanstvo nepravedno i grešno, ali da je Bog ograničio vreme do kada će tako biti i da je blizu kraj takvom čovečanstvu. Kada dođe kraj čovečanstvu Jehovini svedoci će biti pošteđeni i nastaviće da vladaju “novim” Svetom. Takvo učenje širi se predanim radom članova i sledbenika sekte kroz svakodnevne susrete, razgovore sa ljudima i podelu brošura. Jehovini svedoci odbacuju društvene institucije (vlade, služenje vojske,), iako to ne pokazuju javno, kako bi se zaštitili od državnih kazni. U osnovi svog učenja oni su netolerantni i protive se ekumenizmu, jer ne priznaju druge vere, kao ni verske ni svetovne institucije. Adventisti sedmog dana predstavljaju sektu koju je osnovao Viljem Miler iz države Njujork, po zanimanju farmer. Ime su dobili po tome što su subotu uzeli kao sedmi dan i dan adventista. Oni sebe smatraju crkvom, a ne sektom. Njihovo učenje počiva na stavu da je Hristos jedini posrednik između čoveka i boga i da nema sveštenika. Članovi su dužni da od celokupnih prihoda deset procenata daju crkvi. Od velikog novca koji se tako skupi grade bolnice, škole, univerzitete, na taj način šire uticaj među stanovništvom. Treba pomenuti još sektu Mormona, Pokrete novog doba (“new age”) i Božiju decu .
2) Drugu grupu čine sekte istočnjačkog porekla. One se ne pozivaju na Bibliju, već na istočnjačke religije. U svom učenju oslanjaju se na istraživanja i saznanja o svesti, govore o dolasku “svetog učitelja” koji će osnovati jednu svetsku religiju. Imaju nameru da se prošire (to i čine) na Zapad. Govore o nastajanju “treće civilizacije” (posle materijalizma i hrišćanstva), “duhovne civilizacije”, koja će nastupiti u “novom dobu” (misli se na treći milenijum od Hrista). Najpoznatiji predstavnici ove grupe sekti su Hare Krišna, Sajentološka crkva, Crkva ujedinjenja (Sun Mun).
3) Posebnu grupu čine sekte gnostičkog, ezoteričnog porekla. Tu spadaju razne terapeutske grupe, škole meditacije, grupe za psihičko i telesno vežbanje, putem koga se oslobađa ono božansko, uspavano i skriveno u čoveku (ličnosti). Ove sekte se inspirišu i Biblijom i istočnjačkim učenjem. Za sebe tvrde da su nosioci krajnje istine, ( za razliku od crkve koja skriva istinu) , da imaju lični doživljaj i iskustvo sa onostranim, tajnim, skrivenim. Najpoznatiji sekte ove grupe su Ruža i krst, Rozenkrajcerovo udruženje, Organizacija akcione analize (psiho sekta), Antropozofija (podstiče razvoj misli), Svetska dobra volja (meditacije svake nedelje, osnivač žena – Elis Bejli), Transcendentalna meditacija, Novi Akropolj. Ako nije reč o težim psihološkim i mentalnim torturama, sekte iz ove grupe mogu biti neka vrsta oslobađanja čoveka od pritiska i dominacije “velikih” vera.
U savremenim uslovim sekte šire svoj uticaj i oblike delovanja, stalno prilagođavaju metode prikupljanja članova i sledbenika. U Francuskoj se svake godine registruje oko 800 novih udruženja takvog tipa (videti, Žan Vernet, 1997). Osnovno pitanje koje se danas postavlja, jeste šta doprinosi nastajanju tolikog broja sekti? Odgovor je vrlo složen (neki od mogućih uzroka su prethodno pomenuti), ali se može sveti na jednu opštu konstataciju: sekte ubrzano nastaju tamo gde je na delu neki poremećaj u društvu i društvenim tokovima. Društvo nema mogućnosti da apsorbuje narasle potrebe, interese, senzibilnost i strahove modernog čoveka. Zvanična crkva još lošije stoji u tom pogledu. Njena zastarela, stereotipna struktura i ideologija mogu samo da udalje mladog čoveka, a ne da ga privuku. Sekte ipak pružaju alternativu društvenim institucijama na planu socijalizacije i traganja za odgovorima na značajna pitanja iz života pojedinca. Pitanja koja se takođe nameću jesu: da li su sekte štetna i “opasna” pojava u društvu (mnoge jesu); kako se odnositi prema sektama (zabranama svakako ne!); kako se može sprečiti i prepoznati štetno dejstvo sekti; kako osloboditi one koji su postali zarobljenici militarističkih sekti. Mnoge sekte danas, posebno one iz prve i druge gore pomenute grupe, imaju osnovni cilj da pribave i gomilaju novac i materijalno bogatstvo, uglavnom u rukama svojih vođa. Ukupno njihovo učenje i delovanje podređeno je tom cilju. Istina, većina članova i sledbenika nije toga svesna, jer je zarobljena psihološkom i ideološkom “maglom” koju sekta “emituje” (posebno njen vođa).
Pitanja i teme za analizu i razgovor
Koji su uzroci ekspanzije sekti u savremenom društvu?
Kako prepoznati štetno dejstvo sekti?