Simulacija i Danny (ili kako je Danny postao posljednji član foruma)Još od kada je cionističko-satanističko-gej-masonski lobi lansirao prosvetiteljstvo, u čijem se pedofilskom krilu zaljuljalo nešto što se zove nauka, naše jadne glave ne prestaju da budu bombardovane raznim definicijama, formulama i značenjima koje su rezlutat, jel, racionalnih na bazi teorija i praksi dokazanih istina, koje mi pod milim bogom ne razumijemao, ali uzimamo kao takve zdravo za gotovo, jer su nam čike u bijelim mantilima i iza naučnih katedri (a finansirani od bijelih okovratnika sa velikim nosevima) rekli da je to tako. Većina nas normalnih se gnuša nauke, jer je ona, opšte je poznato, utočište gejeva, šmokljana i šonja, svih onih koje smo obožavali da u svojim školskim danima, il još uvijek obožavamo, da šutamo, nabijamo im kante na glavu, gađamo spermatozoidima i ličnim fekalijama im razmazujemo lica kad smo posebno dobro raspoloženi i čili. Avaj, ova uživancija, nažalost, ne traje dugo, jer takvi nam se kasnije surovo osvete. Čim završe te satanističko-cionističke škole, zauzmu mjesta u institucijama sistema (koje su opet đavolje rabote ovih gore pobrojanih) društvene uloge se mijenjaju, oni počinju da odlučuju o našim životima, gledaju nas sa visine, namjerno svoje bmw-e usmjere u lokve uz trotoar da bi nas pokvasili, dok mi pošteno radimo kao građevinci, kosaći trave,prostitutke ili neki drugi pošten ljudski poso.


E jedan takav šmoklji se zvao Bodrijar, i objasnio nam je da realnost kakvu vidimo oko sebe ili zamišljamo, zapravo ne postoji, već živimo virtuelnu simulaciju realnosti, koja, čak i da postoji, ne bi mogli da je shvatimo.
Za Bodrijara simulacija više nije prostorna , nije sadržajna, ona je pustinja realnosti-bez realnosti. Model realnog bez našeg imena i prezimena, bez identiteta-hiperrealnost. Postoje samo znakovi koje mi interpretiramo,tumačim i dajemo im značenja.Tu hiperrealnost stari ješa zove simulakrum. Ako realnost nismo u mogućnosti da testiramo, a nismo –imamo iluziju, a to je simulakrum. Za njega je simulakrum “realniji” od “realne stvarnosti”. Mi zapravo živimo simulakrum još od pojave masovnih medija, koji vrhunac doživljava pojavom virtualne stvarnosti i interneta, kada iluzija postaje stvarnija od same stvarnosti.
Sve na netu jeste hiperrealnost, u smislu da se potpuno briše razlika između stvarnog i imaginarnog. Znači, mi koji ne postojimo (u najboljem slučaju ako i postojimo to ne možemo dokazati), sumnjamo u postojanje Dannya, za koga se tvrdi da je kopija realnosti? A pošto je simulakrum kopija bez originala, ovdje bar imamo kopiju. Doduše nedefinisanu. Ako bi išli do kraja, mogli bi da tvrdimo da je Danny jedini koji i postoji na ovom forumu jer nema ekvivalent - a pošto je to nemoguće provjeriti zbog jednostavne činjenice jer je hiprrealnost iluzija, vrlo je lako izvući zaključke. I možda ta zapitanost-ko je Danny, intuitivno otvara pitanje naše egzistencije, ili bolje rečeno, neegzistencije. Dakle, raskrinkavanje pravog Dannya podrazumijeva ulazak u realno, ali to nije moguće jer tako nešto ne postoji. Ako već ne postojimo, bar da se uvatimo za ono što je kopija, makar i to bila iluzija. A iluzija jeste, i to velika. Možda zahvaljujući upravo “nestvarnoj hiperrealnosti” možemo imati našu ličnu stvarnu realnost, i uopšte postojati u odnosu na npr. Dannya? E, sad je pitanje šta se dešava kad odbacimo hiperrealnost i izađemo u pustinju stvarnog?

U filmu Surrogates Džonatana Mostowa (onoga što je režiro Terminatora 3) Brus Vilis postaje šmokljo u očima ostale populacije jer ne pristaje da postane dio druge prirode, tj. da po cijeli dan sjedi u kući dok surogat živi njegov život. On je ružan i ćelav (bar po standardima surogata), stari, i samim tim podsjeća surogate kakvi su bili dok se nisu hiperrealizovli, Vilis je njihovo ogledalo Dorijana Greja, i zato bi ga najradije uklonili. Dakle, ne pristati na simulakrum znači biti sumnjiv, biti isključen iz društva, znači biti otpadnik.
U Dannyevom slučaju je slično. Reakcija na njegovu simulaciju (uslovnu simulaciju) otkriva da je simulakrum danas i ovdje mnogo dublji nego što možemo pretpostaviti. U maskiranju svoje druge prirode smo toliko daleko otišli da ne želimo da znamo da to isto tamo, doduše nevješto, radi neko drugi. Ne original –iluzija , već kopija, kopije, još jedan u nizu Danny-a.
Na kraju, nema potrebe da se uzbuđujemo, možemo slobodno da kuliramo idemo u hiperrealni mekdonalds i jedemo uberrealne ćevape. Znači, isključite vaše kompjuktere-simulakrum ostaje, ostanite onlajn-isto. Čak i da pokušamo da nešto izaberemo, nema svrhe- realnost je uvijek iluzija. A možda je i bolje tako, jer bar u jednom od simulakruma toče pivo i u meku.
