|
Jedan clanak o Prosineckom sa Jutarnjeg lista
Ni jedan sportaš Hrvat ne bi mogao doći u Beograd a da ne bude izvrijeđan. On je bio nedodirljiva iznimka
Robert Prosinečki, za intimuse Robi ili Žuti, a za brojne poklonike u Hrvatskoj, Srbiji i diljem Europe: Veliki Žuti , odstupom s klupe trenera i time menedžera najomiljenijega srpskog sportskog kluba, beogradske Crvene zvezde, izazvao je gromoglasni medijski prasak. Bila je to eksplozija koju je maštoviti izvjestitelj jednoga beogradskoga dnevnog lista, a koji krupnim naslovima istura priče vrlo lakog i senzacionalističkog sadržaja, u olakome pretjerivanju usporedio s atomskom bombom bačenom u kolovozu 1945. na japanski grad Hirošimu.
Robi je objavio svoju neopozivu odluku na sastanku s buljukom novinarske bratije sazvanom u maniri naziva kultnoga vesterna “Točno u podne”. Kad se poslije jednosatnog lamentiranja i odgovaranja na kojekakva pitanja radoznalaca iz sedme sile, ne mogavši suspregnuti suze žalosnice zbog nenadanog rastanka s klubom svog života - a koji se dogodio nakon dvadesetjednomjesečne idile okrunjene usponima, padovima, pobjedničkim slavljima ali i bolnim porazima - junak naše priče bio je ispraćen dugim, spontanim pljeskom kakav nije doživio nijedan trener momčadi iz ulice nazvane po Ljutici Bogdanu, romantičnome Hajduku opjevanom u guslarskim narodnim pjesmama.
Momci sa sjevera
Zvezdina navijačka kohorta, zvana Delije (ime joj je nadjenuo njihov negdašnji vođa Željko Ražnatović Arkan) uzrujano je skočila na noge, zahtijevajući da idol Robi ostane, a da klupska uprava predvođena predsjednikom Vladanom Lukićem bude iz istih stopa najurena iz udobnih uredskih fotelja na stadionu Marakana.
Za te momke sa sjevera - koji se ne libe da glasno ističu svoje prosrpske i pravoslavne osjećaje, koji kao uigrani zbor unisono kliču na utakmicama četničkom vođi Draži Mihailoviću (“Od Topole sve do Ravne gore, svud su straže generala Draže”), koji skandiraju u slavu haaškoga uznika Ratka Mladića (“Nož, žica Srebrenica”), i koji na košarkaškim dvobojima Crvene zvezde s hrvatskim sastavima, u Beogradu prijeteći ispruženih stisnutih šaka poručuju “Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji” - Hrvat Robert Prosinečki bio je nedodirljiva iznimka. O njemu se nikada nije čula ružna riječ, nikada ga nisu uzeli na zub i isfućkali, i uvijek su ga dočekivali i ispraćali s osobitom simpatijom.
Jedini trofej
Njegov jedini trofej - Kup Srbije, koji je prošlog svibnja donio Crvenoj zvezdi - bio je proslavljen i veličan malone kao što je nekoć 1990. dočekan naslov klupskoga prvaka Europe osvojen u Bariju, ili godinu dana potom kad su “crveno-bijeli” postali u Tokiju klupski prvaci svijeta.
Jednako su ga obožavali i novinari. Na Robija se jedino obrušavao kolumnist niskonakladnoga dnevnika Pravda, koji ga je zločesto prozivao za sve za što je bio i nije bio kriv, ali je hajka prestala stoga što je list zbog silnih gubitaka prestao izlaziti. Taj mu očito nije mogao oprostiti što je po narodnosti i to što je došao kao jedan od pomoćnika u stožeru prošloga hrvatskog izbornika Slavena Bilića.
Pisac ove kronike ušao je neslavno, mimo vlastite želje, u životopis Roberta Prosinečkoga. U kasno proljeće 1987. bio sam direktor Dinama, kad je dotični ambiciozni devetnaestogodišnji mladac, nezadovoljan zapostavljanjem u momčadi, podigao jedra i uselio se brže-bolje u odaje Crvene zvezde.
Kako je otišao
Ondašnji sportski direktor Dragan Džajić me je danomice pozivao da mu Dinamo napokon izda ispisnicu kako se ne bismo skupo i mučno sudski natezali. Nije nam bilo druge nego da mu je potpišem, poslije savjetovanja s iskusnim odvjetnikom Silvijem Degenom koji je otkrio da su nam izgledi da zadržimo Robija ispod ništice budući da je godinu dana ranije potpisao ugovor kao maloljetan. A to je bio nesmotreni propust naše administracije koji se, srećom po mene, dogodio dok još nisam bio došao u klub.
Poludjeli mediji
Kad sam kasnije razgovarao s Prosinečkim za zagrebačke novine u kojima sam zarađivao kruh, u podnaslovu povećeg članka bile su istaknute njegove riječi kako je ponosan što je igrao u tri velike europske momčadi: Crvenoj zvezdi, Realu i Barceloni. Kad ga je 1991. Crvena zvezda prodala madridskom Realu, njegov prijelaz postao je najviši na nogometnome tržištu, težak 10,000.000 američkih dolara, što je u ono vrijeme bila zadivljujuća svota.
Isto kao što je šokantno bio primljen odlazak Prosinečkoga iz Crvene zvezde, bila je dočekana i njegova odluka da u prosincu 2010. dođe u klub svoje mladosti.
Od dana kad se primio vrućeg zalogaja, Robija su u stopu pratili ne samo srpski novinski poslenici nego su o njegovu djelovanju uredno, kao ni o jednome hrvatskom treneru, izvještavali i hrvatski tiskani i elektronski mediji. A on se, kao i uvijek, ljubezno odazivao na svaki poziv iz svoje domovine. U Beogradu je doveo ženu Vlatku i kćerkice Leonardu i Robertu. Da je u Robijevim dugoročnim planovima bio ucrtan dulji ostanak u Crvenoj zvezdi svjedoči i odluka da upiše kćerkice u srpske škole, što je u nekom listu propraćeno ushićenim naslovom: “Robi, Srbine!”
Plaća koja kasni
Mjesečna plaća Roberta Prosinečkoga iznosila je 20.000 eura, ali su izvjestitelji bliski klubu prokljuvili kako su mu beriva kasnila i po nekoliko mjeseci. No on je jopski trpio taj propust znajući da je Zvezdina blagajna dobrano propuhana, jer klub godinama grca u prevelikim dugovima. No ako nije rogoborio zbog sebe, nije mogao istrpjeti sve učestalija zavlačenja oko neisplaćenih zarada nezadovoljnim igračima. Otvorenom odlučnošću stao je na njihovu stranu kad su odmah poslije osvajanja Kupa Srbije odbili trenirati ne bi li istjerali svoju pravicu. Ta njegova gesta rasrdila je przničavog predsjednika Lukića, koji se u nekom kavanskom društvu izjadao kako Robi nije “sto posto njegov čovjek”. Sukob na vezi trener - predsjednik pojačavao se iz dana u dan.
Bundeva je pukla u nedjelju nakon sraza s Radom na Marakani. Bila je to 2000. Zvezdina prvenstvena utakmica koja je morala biti okrunjena pobjedom. Ali unatoč zahtjevima predsjednika Vladana Lukića da izvede najbolju jedanaestoricu, Robi je izostavio nekoliko standardnih prvotimaca ne bi li ih poštedio pred važnu utakmicu s francuskim Bordeauxom. Zvezda je gubila, a publika je buntovno prozivala upravu da ode i prizivala povratak Dragana Džajića na Lukićevo mjesto. Satrt zbog neposluha svoga trenera, Lukić mu je poslao SMS poruku: “Izdao si me!”
Posvećen nogometu
Odluka koja se u Robiju odavno tiho kuhala sada je buknula kao čir i on je otkazao radni odnos. To se zvalo sporazumni raskid ugovora budući da je uprava šutke, bez glasa protiv, prihvatila trenerovu odluku i umjesto njega posjela izbornika mlade reprezentacije Srbije Aleksandra Jankovića, sina istaknutoga sportskog novinara Dobrivoja Jankovića, koji je premda nije izgubio nijednu utakmicu 2009. bio začudno izbačen iz sedla. Crvena zvezda mu i dandanas duguje 120.000 eura. Janković će u četvrtak voditi momčad s Bordeauxom, a Robi će biti u ulozi gledatelja.
Njegov život u Beogradu bio je posvećen nogometu, odnosno Zvezdi. Nije se mondenski crtao u javnosti, njegov svakodnevni put bio je na relaciji stan - igralište. Kad god bi ugrabio prigodu, skoknuo bi do Zagreba. Prosinečki je bio u prijateljskoj vezi s hrvatskim veleposlanikom Željkom Kuprešakom, uz obećanje da će se pojavljivati na domjencima u njegovoj rezidenciji kad se budu slavili naši blagdani. Posjećivao je Zvezdin kultni restoran Maderu, a s obitelji je najradije odlazio na ručak u poznati gurmanski Sinđelić.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Karasi je car,covjek je u Borcu i dan danas predmet sprdnje a on bi u Zvezdu na velika vrata,neumoljiv je 
Imas izjavu Evandra gdje covjek kaze da ide zato sto nema para, a Robi je igracima davao pare iz svog dzepa, koje ce mu biti vracene vjerovatno nikad, platu nije primio ko zna koliko, al eto bitno je da je ona na papiru tolika.