banjalukaforum.com

Shone, drago mi je shto si uspio .

Ja nisam. Opet sam potonuo. Jebiga ...


Izvinjenje citaocima ! Nisam u stanju da nastavim sa pisanjem.


Pozdrav !

ne mogu da vjerujem, bila sam sigurna da ces uspjeti

_________________
Čovjek sniva, Bog određuje!

kako god, sta god.... na tvojoj sam strani


( ovo ko box mec postade )

....a ko ti je kriv....kad si picka.

_________________
Pametni ljudi napravili da se gramofon okrece, a onaj di dzej... On njega zaustavlja!

Sljedeci dan mi je donio dosta gadnu promjenu : terapija mi je bila prepolovljena - sestra mi je istresla na dlan iz dozatora svega 3-4 jadne, uboge tabletice... Ne znam zasto sam uopste zinuo i progutao ih. Zasto sam se trudio... Znachi, dan je kilavo poceo.

Jedanesti dan.

Skoro sve po starom. Poceo je jutranjom rekreacijom koja vise i nije licila na sebe. Prvih dana smo jos i pokusavali da trcimo ( istina, bez veceg uspjeha) i mlataramo rukama i nogama da bismo se kao zagrijali i istegli i razbudili, a tog i narednih dana bismo jednostavno prosetali do prvih klupa, zatim se povaljali po njima, zajebavali se pomalo i cekali da bus dodje po nas i vrati nas nazad na kliniku. Kondicioni trener se, dakle, pomirio sa cinjenicom da smo lijene kljusine i da od nas ne moze napraviti neke sportske fanatike koji svakog jutra skapavaju u znoju na stazi za trcanje, rade sklekove i penju se po drvecu...

Nemanja i Gogi bi nestali u nekom sumarku da "smotaju po jedan", ali Steva nisu vodili sa sobom. Nisu smjeli. Naucili su lekciju. Klinac je bio previse naivan... Vracali bi se napuseni i izazivali nervozu kod nas, skoro pa uzornih pacijenata. Rasle su nam zazubice, jebiga... Znao sam da sam se mogao ogrebati za "par dimova", samo da sam krenuo za njima u tu prokletu shumicu, ali sam imao dovoljno snage da savladam u sebi zelju za drogom. Vjerovatno sam u tome uspijevao zato sto se radilo samo o sacici marihuane. Da je u pitanju bio heroin, vjerovatno bi se jos petorica pokrenula sa klupe i zaletjela u pravcu u kojem su nestali Gogi i Nemanja... Mozda bih i ja bio sa njima... A mozda i ne bih... Tih dana sam dosta bio nalozen na skidanje od droge. Istinski sam zelio da se izlijecim...

Mamsimalno sam saradjivao sa psihologom. Uzorno odgovarao na pitanja. Bio ozbiljan i iskren. Slusao i pamtio Nevenikine savjete. Vjerovatno sam tada bio, uz Ivana, i glavna uzdanica dr Bora i ostalih vraceva nase klinike... Mislim da su bili ubijedjeni da sam na pravom putu i da cu se izlijeciti. Ali, zivot cesto donosi iznenadjenja i zajebe, stvari se otimaju kontroli kao divlji konji i kada se to desi nama ne preostaje nista drugo osim da brisemo suze i uzdisemo dok pletemo omcu za nas vrat... Tako sam i ja vise puta neprijatno iznenadio doktore, ispaljivao ih i lagao, propinjao se kao mustang i pravio gluposti, pa su i doktori korigovali svoje stavove u pogledu mog izlijecenja. Da, vremenom sam im otkrio svoje pravo lice i njihova nada se ugasila poput zvijezde padalice. Jebiga...

A grupna terapija sa Nevenkom je postajala prilicno stereotipna. Ivana je non-stop gusila savjetima da bude strpljiv i ljubazan prema roditeljima, da izdrzi njihovo nepovjerenje, kontrole i strah, meni je predlagala da promijenim navike, zadovoljim se jednostavnim izlascima do pola dvanest, cumuranjem nad jednim sokom i prezvakavanjem tema kao shto je sport ili fakultet ili kako_sam_ je_ sinoc_povalio a Stevana je ucila stvarima koje su za njega, klinca koji je vrlo rano dospio na ulicu, bile totalno nepoznate - odgovornost, savjest i obaveze... Sve u svemu, Nevenka se bas trudila ali njene rijeci su nestajale u prazninama nasih glava kao patuljci u mecavi.

Dnevna rekreacija je dosla kao pravo osvjezenje, lijek protiv ucmalosti. Na programu je bilo veslanje. Stomak mi je bio pun kao da sam progutao ciglu ali sam se radovao veslanju. Gotivio sam ga zato shto nisam morao da odgovaram na pitanja, mogao sam da iskljucim mozak, posmatram pijane alkose izvaljene na obali i razmisljam o necemu lijepom, necemu shto nema ni najmanje veze sa klinikom ili zivotom koji sam zivio... Naravno, pomalo sam zabusavao i nisam veslao iz sve snage. Nije skoro niko. Narocito nije Gile...

Gile nije mogao da vesla zato shto je bio drogiran. Gile je bio uradjen. Uradio se heroinom. Provalio sam to kad smo izlazili iz camca i nisam bio jedini. Skoro svi su to primijetili jer su imali njuh za takve stvari. Doduse, nije bilo potrebno neko sesto culo da bi se vidjelo da je Gile urokan dopom. Jedva je drzao veslo, glava mu je bila cudno oborena i imao sam utisak da se plasio da nas ostale pogleda u oci. Zato i jesam kad smo izlazili iz camca obratio paznju na njega... Poslije veslanja je brzo otprasio iz svlacionice, jedva stigavsi da se pozdravi sa ostatkom ekipe. A ostatak ekipe je bio sjeban. I to se jasno vidjelo... Nikome nije bilo lako... Ja sam osjetio kako se Zvijer u meni budi, komesa i pokusava da izadje van. Srce mi je snazno lupalo i htio sam da odgrizem prokleto veslo. Nisam ga odgrizao. Nije niko. Ali svi su bili nervozni. Tabu zvani heroin je bio provaljen i vise nista nije bilo kao prije... Osjecanja u meni su bila podijeljena. Dio mene je prezirao Gileta u tom trenutku. Mrzio ga je i zelio je da propadne. Drugi dio mu je zavidio, jebiga. Zavidio mu je... Prezirao sam ga i zavidio mu u isti mah... Odvratna stvar.

Cim sam se vratio na kliniku trazio sam tablete za smirenje da bih nekako izasao na kraj sa pomahnitalom zivotinjom u sebi. To je bilo prvi put da trazim repete i sestre se nisu bunile. Dale su mi neke dvije stvarcice i halapljivo sam ih progutao. Vjerovatno neki besendincici ili slicne trice... Nisu mi pomogle. Ta jebene tablete skoro nikad ne pomazu. Dobro, pomazu onda kada ih lopatom unosis u sebe ali ti divni dokorcici su bili shkutori i nikad nam nisu davali vece kolicine tableta. Kenjci...

Prepolovili su mi i terapiju za spavanje. Umjesto dva, dobio sam samo jedan flormidal i jedva sam zaspao te noci. A opet sam sanjao odvratni narkomanski san. Opet kao pokusavam da se drogiram a poglavica me ganja i ne da mi. Jedva mu pobjegnem, sakrijem se u neki zbun i pocnem da obavljam standardni ritual. A onda se zacuju jebeni glasovi i sestra me prodrma - "Hajde, ustajanje. Vreme je."... Dan dvanesti.

Dosta prazan dan. Poceo sam da upadam u kolotecinu, dani su mi postajali jednolicni, brze su prolazili i uskoro sam prestao da ih brojim. Bas onako kako mi je Ivan govorio da ce biti. Jedino je Steva bio tu da novi dan ispuni novom gluposcu. A dobili smo i novog clana grupe.

To je bio onaj Nebojsha, brkati tip iz Beca, koji mi je pravio drustvo na intezivi prvih dana mog boravka na klinici. Onih prvih dana ispunjenih znojem, povracanjem i bolovima koje bih naradije da zaboravim. Zaboravim na Neshov nacin. Nesho tada nije mogao ni da se sjeti kako se zove niti je znao gdje se nalazi, koliko ima godina i slicne "beznacajne sitnice". To, vjerovatno, i nije bilo toliko lose za njega. Sta, koji kurac, ima da zna da se nalazi na klinici za odvikavanje od heroina, da je bio narkoman, da mu je zivot visio o koncu, itd. ?!! Zar nije upravo najbolje izljecenje - totalni zaborav ?! A Nesho je to tada imao... Ugledao sam ga kako sjedi za trpezarijskim stolom i pije kafu, zajedno sa Stevom i Ivanom, dok sam silazio niz stepenice i ulazio u trpezariju, vracajuci se sa tusiranja...

- O, djesi ti, ba Nesho, jarane stari ? - uzviknuo sam jos sa stepenica, prijateljskim tonom, pocastivsi ga zescim osmijehom.

- Zdravo. - kratko mi je odgovorio, nekim neodredjenim glasom, zbunjeno se omjehnuvsi.

Odmah sam provalio da me nije prepoznao i sneveselio sam se. Glupo sam se osjecao. Cetiri dana sam lezao sam sa tim tipom, u ogromnoj sobi sa deset kreveta, u jakoj apstinentskoj krizi i pricao mu svakojake gluposti, a sad me se covjek ne sjeca.

- Nesho je moj jaran sa intezive. Onaj shto nece da kaze kako se zove. - objasnio sam stvar ljudima za stolom.

Ivan je shvatio sta sam htio reci jer sam mu vec pricao o Neshovom slucaju. Steva i nije. Pokusao je da vodi neki razgovor sa Neshom ali je uskoro odustao, totalno zbunjen nebulozama kojim ga je Nesho zasuo. Nesho je jos uvijek, jebiga, mislio da se nalazi u Becu... Pricu je malo modifikovao - u srpskoj bolnici u Becu...Ubrzo su ga odveli kod Milana, u katakombe...

Terapija kod Lepe - insekta je bila pravi test za zivce. Fosil je dosao sa nekakvom knjigom pjesama pod rukom i odlucio da nas terorise pateticnom poezijom sat vremena. To je bilo nepodnosljivo. To je bio pakao. Gore od apsti-zikre. Katastrofa...

Najgora stvar je bila analiza pjesama. Ja sam, donekle, imao iskustva sa tim stvarima pa mi i nije bilo toliko tesko koliko jeste Ivanu i Stevu. Ivan se iznervirao i otisao. To me je nasmijalo. Sjecam se da se Lepa dugo divila jednom stihu : " Ti i ja, kao dvije tresnje na jednoj peteljci...". Kao, kakvo divno jebeno poredjenje. Uzalud sam joj nabrajao neka moja ( nesumnjivo blistavija i slikovitija ), zena se samo zgrozila, rekla mi da sam sirov i gorak, i nastavila da velica tu prokletu knjizicu u rukama. Uzalud sam joj ukazivao da to nisu stihovi koji ce bitnije promijeniti stanje stvari u nasoj galaksiji... Mucenje je prekinuo Stevan.

- Stevane, da li bi ti hteo da nam izrazajno procitas jednu pesmu ? - pitala ga je, listajuci stranice knjige.

Umjesto odgovora, Stevan je skocio sa stolice kao da ga je neko zalio vrelim uljem ili kao da je vidio Djavola i jurnuo prema terasi. Otvorio je vrata i izasao na terasu. Ja sam krenuo za njim. Vidio sam kako je skocio sa terase na krov garaze a odatle na krov garaze susjedne kuce. Onda je sa krova skocio na zemlju, malo posrnuo, pridigao se i otvorio kapiju koja nije bila zakljucana. Gotovo setajuci udaljio se niz ulicu dok smo ga pratili pogledom ja i Lepa, koja je, u medjuvremenu, pristigla na terasu. Ja sam se smijao ali Lepoj cijela stvar nije bila ni najmanje smijesna.

- Pobeze Stevan ! Pobeze Stevan ! - zavikala je uplaseno i uspanicila svo osoblje na duznosti.

Tip iz obezbjedjenja i jedna od sestara na su odmah istrcali na ulici i zaletjeli se za Stevom. On uopste nije bjezao, mirno ih je sacekao i... pitao ih za upaljac. Hoce decko da zapali cigaretu...

Dobio je upaljac i par psovki... Nista veliko i nista strashno. Cijela stvar je, ipak, bila samo dobra zajebancija i kao takva se pamtila u klinici. Steva nije kaznjen, bilo je za njega jos prilika kasnije koje je uglavnom koristio. Cak bi se moglo reci i da smo dobili nagradu - pojavio se dr Aca sa pitanjem da li zelimo da posjetimo pacijente iz dnevne bolnice u njihovoj kuci i odigramo koju partiju bilijara, popijemo sok i sl... Prihvatili smo poziv, normalno. Jeste da su zidovi dnevnog boravka bili ukraseni raznim slikama od kojih je jedna predstavljala golu ribu ili strucnije receno zenski akt, ali vremenom su nam mnogo dosadili. Ja sam, npr., stvorio naviku da posmatram taj akt i pritom se bacim u neko ozbiljno razmisljanje. Slika sama po sebi i nije bila nesto posebno ali ja sam u nju uporno blejao. To, mislim, i nije bila slucajnost. Da jeste, vjerovatno se urednici pornografskih casopisa ne bi toliko trudili ga ispune sarenim slicicama vrhunskih komada vec bi nam servirali bijele listove papira...

Kuca koja je predstavljala dnevnu bolnicu se nalazila dosta blizu, svega stotinjak metara dalje, u Tetovskoj, jos jednoj maloj, prljavoj i zaboravljenoj ulici na Lekinom brdu. Na kuci je stajao tabla sa brojem 40. Bila je znatno manja od one u Miklosicevoj ali se ne bi moglo reci da je mala. Oko cijele kuce je bila dosta visoka, bijela ograda na kojoj jednom prilikom nesto kasnije umalo nisam ostavio muda, kada sam pijan pokusavao da je preskocim... Prizemlje te kuce je bilo dosta slicno onom iz kojeg smo dosli, sastojalo se iz dnevnog boravka i trpezarije. U dnevnom boravku je u jednom uglu stajao ogromni klavir koji je Stevanova majka ustupila poglavici kada je dovela sina na lijecenje. Namjestaj je bio dosta oskudan - sacinjavao ga je mali stolic i one nevidjeno tvrde fotelje koje su mi jos u Miklosicevoj prijetile da nabace povece hemoroide i koje ce moja guzica vjecno pamtiti... Svuda onaokolo su se mogle pronaci prljave carape, komadi bajatog hljeba, opusci cigareta i slicne zajebancije. Ukratko, dnevni boravak je izgledao kao da je kroz njega prosla armija vojske i pritom ga dobro zapishala, a ni trpezarija nije izgledala nimalo bolje. Mislim da nijedna casa nije bila cista a sve su bile uprljane sokom. Jedina mocna stvar je bila muzicka linija sa koje je trestala goa trance muzika, mislim Astral Projection... U kuci su se nalazili Sale, Gogi, Nemanja i Bobo. Pored njih, tu su jos stanovale Marina, koja je te veceri izasla sa djevojkom u grad, i Natasha, nasa uciteljica likovnog koja je otisla kuci na vikend... Bilijarski sto se nalazio u podrumu kuce. Dr Aco, Ivan i Nesho su otisli na bilijar, tacnije Dr Aco i Ivan su otisli na bilijar i odveli Nesha, a Steva i ja smo ostali u dnevnom boravku sa momcima iz dnevne.

Momci su odmah iznijeli nekoliko flasa piva iz steka, da "popricamo po koju"... Time je isparilo pocetno razocarenje koje sam osjetio po ulasku u dnevnu bolnicu. Sa pivom se sve lakse podnosi. Da, pivo je bilo pravi lijek za moju napacenu dusu. A i Stevan je flasu rado prigrlio. U case smo, naravno, nasuli sok a flase smo skrivali ispod stola ili izmedju nogu... Iz grla, dobro podmazanog pivom, rijeci su lako ispadale i prica se brzo zametnula. Pricali smo, naravno, o heroinu. Skoro svaka prica se, prije ili kasnije, svodila na drogu, jebiga. Izgleda da nismo znali da pricamo ni o cemu drugom ili nismo htjeli. Svejedno... Tako sam saznao ponesto o svakom clanu dnevne bolnice.

Boba sam najmanje poznavao od svih njih i nije mi se nimalo svidjao. Podsjecao me je na dzinovsku bubasvabu. On je prvi pacijent koji je stigao na kliniku. Rodjen '82., a drogira se citavih 7 godina. Nije zavrsio nikakvu skolu i nista ne zna da radi osim da krade. To, doduse, svi mi na klinici dobro znamo da radimo...Cijelo vrijeme se kurcio i pricao o nekim lopovskim dostignucima njegovog starog koji, kako sam kasnije saznao, nije bio nista drugo do sitni kragujevacki lopovcic. Boba je poslao na lijecenje i rekao mu da se ne vraca kuci ako ne uspije. Posteno. Bobova stara se spremala na odlazak u Kanadu sa nekim jebacem - ona i Bobov stari odavno nisu zivjeli zajedno.

Sale, godinu dana stariji od Boba, je ostavljao potpuno drugaciji utisak. On je, prije svega, bio visok i lijep momak, i to jedan od onih koji barem deset puta dnevno idu pred ogledalo i dotjeruju frizuru. Decko prilicno opterecen izgledom. Stekao sam utisak da mnogo vise voli da prica o djevojkama i seksu nego o drogi. To mi se svidjelo... Ipak, bio je znacajan diler droge u Cacku i stekao je prilican kapital. Skidao se sa kokaina a na lijecenje ga je poslao stariji brat. Taj stariji burazer je vrsio zestok utisak na Saleta ali je trebao uskoro da odseli u USA i Sale je pricao da ce ostati na klinici dok mu buraz ne nestane. A onda ce se opet zajebavati sa bijelim prahom i vratiti starom biznisu. Da ga je samo cuo cijenjeni poglavica... Sale je bio sminker ali je imao velika muda i nikako nije bio picka.

Nemanja mi je i nakon te veceri ostao potpuna nepoznanica. Neki su pricali da je najbolje uradio test inteligencije od svih nas, ali nikada nije dokazao tu navodnu nevidjenu pamet. Oci su mu skoro uvijek bile spustene na pola koplja i sirom bi ih otvarao samo kad bi neko spomenuo heroin. Malo je pricao i to uglavnom hvalospjeve dopu. Moja generacija.

Gogi je bio licnost. On me je zaduzio onom prokrijumcarenom flasom piva i zbog nje sam mu vjecno zahvalan. Bio je zajeban lik. Mnogo stariji od svih nas i mnogo iskusniji. Odlezao je nekoliko godina u zatvoru. Drogirao se vise od sedam godina. Imao zenu i dijete. Pricao je da mu je mnogo stalo od djeteta, da ga cesto sanja ali da, jebiga, "sad neko pred mene stavi kasiku, polutku dopa, limuntos i gan, ja bih odmah zaboravio i na dijete i na zenu i na burazera i na Bora i prokletu kliniku i odmah se uradio...". Od te njegove price sam se stresao. Znao sam da je to jebena istina i da vazi za mnoge od nas. Da mozda vazi i za mene... Tada sam prvi put posumnjao i u sopstveno izljecenje...

Dovrsio sam svoje pivo i spustio se u podrum, prica o drogi mi je pomalo smetala. U sobi za bilijar se desavalo nesto nevjerovatno. Nesho je redom pobjedjivao i dr Aca i Ivana. Doduse, stalno su ga morali podsjecati koje su njegove kugle jer to nikako nije mogao da zapamti ali je odlicno igrao. To je, naravno, bilo i smijesno i tragicno u isti mah. Nesho se, nakon shto su zavrsili sa bilijarom, nije hvalio pobjedama, tip je jednostavno zaboravio i da su uopste igrali...

Vece je, sve u svemu, odlicno proslo i bio sam zahvalan dr Acu shto nam je isposlovao tu posjetu. Lijepo sam spavao te noci...

Sljedeci dan je bio posljednji dan u stacionaru za Ivana. Nije mu ostao u najboljem pamcenju zahvaljujuci medicinskom tehnicaru koji ga je prekucao terapijom. Naime, Ivan je greskom dobio duplu dozu dozatora i totalno ispao iz igre. Cijeli dan je lezao na krevetu, skvrcen, kao muskarcu polni organ u ledenoj rijecnoj vodi, i tresao se kao Jermenija. Uglavnom je cutao - nijednom ga nisam cuo da je spomenuo familiju ili rekao nesto uvredljivo tehnicaru koji je zasrao stvar. Bilo mi je zhao sto Ivan odlazi, dobar je momak, najmanje narkoman od svih nas. Barem nikada nije pricao o drogi. Ili skoro nikada... Nije mi se bas ostajalo u stacionaru sa odvaljenim klincem i covjekom-biljkom.

Zacudo, cijeli dan je prosao bez ijednog sranja u Miklosicevoj, ni Steva ni ja nismo pravili nikakve gluposti. Ipak, dostojno su nas zamijenili momci iz dnevne bolnice i podarili Biku Koji Urla jos jednu besanu noc. Vjerujem, jos jednu u nizu... Cijela stvar se dogodila kasno uvece :

Na dezurstvu je bio dr Aco i sjedio je s nama u dnevnom boravku, gledali smo neki izrazito dosadan film i slusali Acove price o pacijentima u ludari Dobrota, za koje smo mi bili prava sitnica, pickin dim, shto bi rekao nas narod. Tako nam je Aco pricao o nekoj zeni koja se ufurala da je drvo i koju je lijecio u toj ludnici. Nije htjela da jede, da prica, hoda, govori... Nije htjela nista. A ipak je uspio da je izlijeci.

- Kad sam uspio nju da izlijecim, onda cu izlijeciti i vas - obracao se Stevi i meni. Vjerovao sam tada u njegove rijeci. Ili sam barem htio da vjerujem.

U razgovoru su nas prekinuli glasni uzvici koji su dolazili sa recepcije. Aco se uspravio i pogledao prema vratima, bas u trenutku kada je kroz njih prolijetao Gile. Ocigledno je bio totalno van sebe.

- Doktore, doktore ! Pozurite, dodjite ! Pozurite, Gogi se ovjerio... Doktore ! - uzvikivao je prenerazenim glasom i vukao doktora za rukav prema recepciji.

Dr Aco ga je poslusao i velikom brzinom se spustio ka recepciji... Ne znam sta se dolje desavalo, cuo sam samo nerazumljive glasove a zatim i da neko otvara kapiju i odlazi niz ulicu... Bio sam uzasnut. Dobro sam znao sta znachi izraz "ovjeriti se" i strashno sam ga se plasio, kao i svaki narkoman. Mrzio sam ga cak i kada se odnosio i na ovjeru jebenih polozenih ispita na faksu. Mrzio sam ga zato shto, barem kod nas u Sarajevu, znachi izvrnuti se od prekomjerne doze dopa... Ivan je takodje bio sjeban...

Nekoliko minuta kasnije, dr Aco se vratio.

- Ovaj Gile je totalno blesav. - rekao je. - Ne zna sta govori. Nikad nisam vidio veceg panicara...

- A sta se desilo, doktore ? - pitao sam.

- Ne znam tacno. Koliko sam shvatio, Gile, Gogi i Nemanja su sjedili u nekoj kafani i onda se Gogi onesvijestio. Napio se, valjda... Ne vjerujem da je nesto drugo.

Posmatrao sam ga. Nisam uspijevao da provalim da li zaista tako misli ili nas namjerno laze da spusti loptu na zemlju, smanji tenziju i sl..

- Zamisli da Gile nije znao da mi kaze ni u kojoj su kafani sjedili... Samo je vikao ovuda kao muha bez glave i onda pobjegao, kuci, valjda... - Aco je nastavio.

Osoblje sa klinike je uzalud trazilo Gogija i Nemanju te noci. Zvali su hitnu pomoc i drotove ali niko nista nije znao da im kaze. U svakom slucaju, Gogi i Nemanja se nisu pojavili do jutarnje rekreacije... Istina se saznala tek sutradan. Momci su se docepali nekih para. Gile im je zavrsio gram heroina od nekog njemu poznatog dilera, sjeli su u neku kafanu i isli redom u WC, da se urade... Gogi se toliko rasturio heroinom da je pao u WC-u. Gile, pomislivsi da je Gogi mrtav, odmah zove policiju i bjezi iz birtije na kliniku da isprica dr Acu sta se desilo. Pozvao muriju i pobjegao, ostavio drugove na cjedilu. Picka... U medjuvremenu, Nemanja je zalio Gogija vodom, osvijestio ga i uspjeli su da pobjegnu prije nego shto su dosli drotovi...

Sutradan, Gile je dosao na kliniku i donio nekakve tresnje. Nekoliko kilograma tresanja. Pozdravio se sa osobljem i otisao u istoriju... To je, vjerovatno, i najcasnija stvar koju je mogao uraditi. Ja ga vise nikad nisam vidio. Sale ga je jedom sreo na Kalemegdanu. Lezao je na nekoj klupi i spavao. Prljav, pocijepane odjece i drogiran. Gile je propao...

Gogi i Nemanja su zavrsili na intezivi, tri dana, po kazni...

Istog tog dana, Ivan je zavrsio program od 28 dana stacionarnog lijecenja i presao u drugu fazu programa, boravak kod kuce, sa roditeljima i bratom, od cega je toliko strahovao, uz svakodnevne dolaske na kliniku, na terapije i rekreaciju.

Bilo mi je zhao shto odlazi. Dvije sedmice smo se poznavali, ali mi se cinilo kao da se poznajemo barem dvije godine. Razlog za takvo osjecanje nije bila samo cinjenica da smo provodili 24 casa dnevno zajedno vec, prije svega, mnostvo tajni koje smo podijelili. Toliko toga jedan drugom ispricali na grupnim terapijama. To su bili zajebani razgovori o vrlo intimnim stvarima, najskrivenijim, kao shto su ljubav, seks, prijatelji, porodica... A sam odlazak nije bio nimalo poseban i svecan. Bilo je jutro. Tek shto smo se vratili sa jutarnje rekreacije. Sestra nam je oprala tresnje koje je Gile donio, gutali smo ih zajedno sa kospicama i crvima, slusali MTS i cutali. Ivanu su se od uzbudjenja zacrvenile usi. Posmatrao sam ga. Nije vise izgledao bolesno i iscrpljeno. Dobio je nekoliko kilograma, lice mu je vratilo prirodnu boju i djelovao je mnogo veselije...

... doktor Boro je sasvim slucajno i u velikoj zurbi uletjeo u trpezariju.

- Sanja, Sanja, skuvaj dvije kafe i donesi mi u kancelariju.- obratio se sestri. Onda je opazio Ivana. - Ivane, sta ti ovdje radis ? Vidi ga ! Idi kuci, sta cekas ? - rekao mu je pomalo saljivo.

Ivan je, totalno zbunjen, ustao sa stolice i otisao u sobu da donese stvari. Za to vrijeme poglavica je vec otperjao u kancelariju gdje ga je valjda cekala majka nekog nesretnika koji je trebao da dodje na lijecenje. Naravno, B. L. je imao spremnu zvaku za nju, onu koju je mnogo puta ponovio briznim starcima gomile druge problematicne djece, na koju su svi padali i istresali nesto vise od 3000 evra... A to nikako nije bila mala suma, jebiga... Ivanovo pakovanje je trajalo vrlo kratko, otprilike kao zecje parenje... Covjek jednostavno nije imao sta da zapakuje. Iz sobe se vratio noseci providnu kesu u kojoj je bio aparat za brijanje, cetkica za zube i dozator sa gomilom sarenih tabletica, onih besmislenih, koje bi kao trebale da mu pomognu da se izbori sa depresijom, vjernim prijateljem svakog bivseg narkomana barem nekoliko mjeseci poslije skidanja. Prisao je Stevanu i pruzio mu ruku. Nesho nije bio sa nama, lezao je u sobi, zakucan trodonima koje su prosto sipali u njega tih dana. Da, Neshu je terapija bila vrlo izdasna i na tome smo mu svi, osim Ivana, pomalo zavidjeli... Ja sam ustao sa jebene fotelje i prisao Ivanu. Zagrilili smo se i izljubili triput. Par dana ranije sam razmisljao sta li bih mu, jebiga, mogao reci kada se budemo pozdravljali. Siguran sam da sam bio smislio neki zesce kvalitetan i briljantan govor ali ga se u tom trenutku nisam mogao sjetiti. Zbunio sam se...

- Cuvaj se, Ivane ! - to je bilo sve shto je moj sjebani mozak mogao sklopiti.

- Hocu... - Ivan nije bio mnogo bolji. Nasmijesio mi se. Usne i zubi su mu bili crveni od tresanja...

Mahnuo je sestrama i otisao... To je bilo sve. Sutradan je otisao negdje na planinu da se odmori nekoliko dana...

Ivanov odlazak je uzburkao moj duh i poremetio mir u kojem sam uzivao nekoliko dana. Jebiga, odjednom se ni meni nije ostajalo na klinici, sve mi je bilo isfurano i dosadno i besmisleno i htio sam da idem kuci... Nije da mi je nedostajala kuca. Bolio me je kurac za kucu. Sa roditeljima i sestrom, opet, nisam zelio da se vidim jos neko vrijeme jer sam znao da bi to bio mucan susret... Nedostajala mi je sloboda. Mogucnost da biram sta cu raditi i u koliko sati. Obicna setnja gradom i pivo u nekoj ljetnoj basti. Citanje novina. Razgovor sa nekom djevojkom. Karanje mi nije nedostajalo, na to bas i nisam bio nakacen jer djevojke su me uglavnom eskivirale sa velikim uspjehom... Da, odjednom mi je pocelo nedostajati mnogo stvari ali uglavnom onih sitnih, gotovo beznacajnih. Nisam imao pojma da sam toliko gotivio jutarnju kafu u nekom od kafica i citanje novina, sve dok nisam dosao na kliniku...

Zato sam zamolio sestru da mi zakaze razgovor sa poglavicom, mada sam znao da trenutak nije najpovoljniji, Bik Koji Urla je bio bijesan zbog sranja koje su napravili Gogi, Nemanja i Gile prethodne veceri... Nisam ocekivao da ce me doktor primiti iste veceri i bio sam iznenadjen kada mi je Sanja prisla i prenijela poruku da me doktor ocekuje u kancelariji, u prizemlju.

Doktorova kancelarija je bila posljednja od cetiri i nalazila se odmah do Milanove. Interesantno je da sam mnogo puta dolazio u tu kancelariju na razgovore, bilo da sam ih sam trazio ili zato shto sam pravio gluposti pa bi me doktor pozivao na porciju psovki, ali nikad nisam uspijevao da je pogodim iz prve. Obicno bih se prvo zaletio na Milanovu kancelariju a zatim mu se i izvinjavao uz zbunjeni izraz lica. Mislim da bi bilo bolje da su od mene prilikom mjerenja IQ-a, umjesto sklapanja raznoraznih slonica, krava i majmuna, trazili da pronadjem doktorovu kancelariju ; time bi dobili mnogo realniji uvid u moje (ne)sposobnosti... Dobro, mozda i nije bilo slucajno shto sam redovno otvarao vrata Milanove kancelarije, mozda sam pritajeni peder. Ko zna... I te veceri sam pronasao doktora tek iz drugog pokusaja. Pretpostavljam da sam usao u kancelariju sa blesavim izrazom lica, onakvim kakvo pravi drot u stanju duboke kontemplacije.

- Dobro vece, doktore.

- Dobro vece. Sjedi. Zasto si me trazio ? - lice i glas su mu bili prilicno neljubazni, ocigledno je bio nadrkan.

- Doktore, htio bih nesto da vas pitam. Kad cu ja ici kuci, na manji odmor i zajebanciju ? - poceo sam dosta nesigurno.

- Koji ti je danas dan boravka ?

- Cetrnesti.

- Pa, ides kuci za cetrnaest dana. Mislio sam da ti znas matematiku. - nasmijao se, zadovoljan svojom salom. Raspolozenje mu se pomaklo sa mrtve tacke.

- Dobro doktore, sami ste rekli da je program po kojem se lijecim individualnog karaktera. To znaci da se prilagodjava specificnostima svakog pacijenta. Tako sam ja povezao stvari... Mislim da sam ja spreman vec sad da idem kuci na nekoliko dana. Necu napraviti sranje, evo, casna pionirska...

Doktor je malo zastao. Kao zamislio se...

- Reci ti meni, koliko si se puta dosad klinicki lijecio ?

- Nisam nijednom.

- A koliko puta si sam pokusavao da se rijesis zavisnosti ?

- Ne znam. Mnogo puta.

- I cijelo vrijeme si slusao samo sebe. To se, zemljak moj, pokazalo kao pogresna solucija. Dosta si ti razmisljao. Ti se sad samo prepusti, ovdje je tim strucnjaka koji razmislja za tebe.

Tu me je doktor pomalo sjebao. Bio je prilicno opak na rijecima a ja bas i nisam bio u formi. Bez heroina sam bio prilicno nesiguran u ophodjenju sa ljudima, mislim da me je i malo elokventniji klinac mogao totalno izbaciti iz sedla... Ipak, pokusao sam jos jednom jer me je isprovocirao sa onim "tim strucnjaka". Pa zar je, jebiga, Lepa dio tog tima strucnjaka. Mozda jeste strucnjak ali za kiseljenje kupusa... Tako je izgledala.

- A doktore, koliko ste vi mene puta lijecili dosad ?

Cutao je.

- Ovo vam je prvi put. Kako onda mozete biti sigurni da je meni potrebno 28 dana do prvog izlaska na slobodu ?

- To vazi za najveci broj pacijenata.

- Ali ne vazi za sve, doktore.

Tako se zavrsio taj nas razgovor. Nisam bas bio siguran da li sam pogodio u metu ali cinilo mi se da trud ipak nije bio uzaludan. Prvi efekat sam primijetio sutradan. Nevenka me je pitala sta cu raditi kada odem kuci na vikend. Isto pitanje je postavila i Ivanu par dana prije nego shto je trebao da ide kuci i bio sam zesce zadovoljan tim pitanjem. Ivanovi odgovori i Nevenkine reakcije na njih su mi omogucili da saznam sta su psihici htjeli da cuju od nas pacijenata na tu temu, pa sam i svoje odgovore tome prilagodio. Tako sam joj trubio o navodnoj zelji da vidim roditelje i prijatelje, obavezama na fakultetu koje me cekaju, neodloznim poslovima i slicno. Drogu i narkomane sam kao odlucio da izbjegavam u sirokom luku jer sam svjestan da jos uvijek nisam dovoljno psihicki snazan da se oduprem njihovim mogucim ponudama... To sam joj iskenjao i znao sam da joj se svidjela moja prica. Primila se. Posto je svakodnevno podnosila izvjestaje poglavici, znao sam da ce i do njega doci njeno povoljno misljenje po pitanju mog odlaska...

A tog dana smo dobili novog clana grupe. Grupe u kojoj sam ja za svega dvije sedmice postao veteran, najiskusniji clan. I ponasao sam se tako, iskusno i pokvareno. Sve sam rjedje i rjedje bio iskren prema doktorima sa kojima sam razgovorao, manje im izlagao svoje misljenje i stavove a vise one za koje sam znao da ce im se svidjeti a koje sam, recimo, pokupio u filmovima koje sam gledao ili procitanim knjigama. Doktori to, naravno, nisu prokuzili, i mislili su da krupnim koracima grabim ka izljecenju. Ja sam u stvari tapkao u mjestu, ili mozda kao ona budala Sizif gurao svoj teret ka vrhu brda, sve dok me on ne bi nadjacao i vratio na pocetak. A vracao me je skoro svake veceri, kada bih sanjao da se drogiram...

Zvao se Dusan, taj novi clan i bio je, za nas, star kao Grcka. Imao je godina kao Steva i ja zajedno. Nije bio narkoman, staromodan neki tip. Alkoholicar i to, sudeci po njegovom izgledu, vec vijekovima. A uzasno je izgledao. Covjek kojeg je alkohol oglodao skoro do kostiju. Visok jedva oko metar i sedamdeset, nije mogao imati mnogo vise od pedeset kilograma. Nije nosio grudnjak a trebao je, ne mislim zbog sisa, vec zbog podocnjaka, mogao ih je komotno utrpavati u grudnjak, koliki su bili. Izboran i procelav, pomalo duguljastog, strogog izraza lica... On je bio onaj zivi les kojeg su svezanog nekih sedam dana ranije odnijeli na intezivnu njegu.

Uletio je u grupu bas kad smo imali socioterapiju.

- Gospodine Dusane, da li biste bili ljubazni da se predstavite grupi ? - Lepa ga je zamolila, suskajuci i nekontrolisano trepcuci sitnim ocicama.

- Kako da se predstavim ? - pitao je, ne shvatajuci nista od onoga shto vidi. Izgledao je kao da je doskocio u grupu pravo sa Marsa.

- Pa, recite kako se zovete, cime se bavite i zasto ste ovde.

- Zovem se Dusan M., po zanimanju sam inzenjer sumarstva, trenutno nezaposlen, ozenjen, imam kcerku...

- Da. A zasto ste ovde ? - insektu je bilo mnogo stalo da Dusan to ispljune.

- Ovde sam zatvoren protiv svoje volje. Zena i majka su mi to udesile. Prevarile su me, rekle mi da idem na razgovor... Onda su me svezali. Osveticu im se! I njima i doktorima... - odjednom je iz njega provalila bujica rijeci.

- Jao, pa nemojte tako Dusane, one vam misle najbolje. - Lepa je pocela da sere, zaprepascena. Stevan i ja smo se smijali. Dusan nas je odusevio. Nesho, naravno, nije nista shvatao ali se i on smijao, po ugledu na nas dvojicu...

- Najbolje ? Najbolje je smestiti me u zatvor, je l' ? - covjek je bijesno nastavio. - Ja sam dobro situiran i zivim svoj zivot. Odakle njima pravo da se mijesaju u njega ?

- Ali, Dusane, morate priznati da mnogo pijete. One su jako zabrinute zbog vaseg narusenog zdravlja. Znate da vam je secer dostigao 16 !

- To je moja stvar. A secer mi je skocio zbog nerviranja...

Ipak, mozda zbog umora, a mozda zato shto je shvatio da mu prepiranje sa Lepom nece donijeti nikakvu korist, cika Dule ( kako smo ga ubrzo prozvali ) se primirio i poceo da donekle saradjuje...

Tema je bila muzika. Ja sam prvi pricao o Led Zeppelin-u, Black Sabbath-u, Metallica, itd.. Ta imena su za socioterapeuta bila potpuno nepoznata. Steva je opet slusao narodnjake, i to one najcrnje, underground narodnjake... Dusan je bio posebna prica.

- Dusane, koju vi muziku slusate ? - Lepa ga je pitala.

- Pa, slusam Hajdna, Mocarta... Tako...

- Oh.- insekt se iznenadio. - A kako se osecate kad slusate tu muziku ?

- Sigurno drugacije nego kada slusam Betovena ! - trijumfalno je odgovorio. Naravno, Steva i ja smo se opet odvalili od smijega a Lepa se totalno zbunila. Dusan je za nju bio prava nocna mora. A i on je nju otvoreno mrzio od prvog susreta. Ljubav na prvi pogled...

Tog dana je ekipa iz dnevne bolnice radila prekovremeno. Naime, nekoliko dnevnih pacijenata se docepalo nekakvog novca, kupili dva litra votke, sjeli u neki kafic, narucili pice i doljevali votku u case kada ih konobari ne bi gledali. Svi su se ponapijali, naravno. Epilog je sljedeci - na intezivu se preselio Nidzo, da pravi drustvo Nemanji i Gogiju...

A Nidzo je bas bio interesantan momak...

...Bog dragi zna..ne bih da slutim.alii

_________________
Čovjek sniva, Bog određuje!

Prije nekog vremena mi je Hari rekao da je odlučio da ne piše više po forumu, jer misli da čitaoce više zanima on kao osoba, a ne njegovi tekstovi... Nema ga odavno ni na chatu, ali se nadam da je ok...

..bas zato i kazem, nema ga ni na chatu, ni...

_________________
Čovjek sniva, Bog određuje!

Baš tako. Mada i iz nekih drugih razloga.

Mada...dobra rijec-"mada" . Zivo me interesuje koji su to razlozi ? Nije ni bitno - ne volim razloge . Neko,cini mi se, zeli da bude principijelan . I da postuje druge . Cujemo se i vidimo uskoro . Ostanite koliko toliko online i budite dostupni tih dana .
27.3.2004. ( Jedna Sasvim Obicna Noc)
TREBA BITI SVOJ I REAGOVATI IZ SEBE
H_H ljeto 2010
Da li Vas boli ? Nemam pojma. Mnogo,ustvari.