
Citiraj:
SARAJEVO – Poslednji premijer bivše SFRJ Ante Marković preminuo je u 88. godini, piše danas sarajevski Dnevni avaz pozivajući se na izvore iz krugova bliskih porodici.
Ante Marković rođen je 25. novembra 1924. godine u Konjicu u BiH, a školovao se u Dubrovniku i Zagrebu. Diplomirao je 1954. na Tehničkom fakultetu - elektrotehnički odsek, u Zagrebu.
Pre Drugog svetskog rata pripadao je naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao član Komunističke partije. Učesnik je NOB-a od 1941. godine.
Od 1953. bio je direktor firme „Rade Končar” u Zagrebu, a od 1960. do 1986. njen generalni direktor. Istovremeno je bio i visoki funkcioner u partijskim strukturama.
Predsednik Izvršnog veća hrvatskog Sabora bio je od 1982. do maja 1986, a potom dva puta zaredom biran za predsednika Predsedništva SR Hrvatske. Na 13. kongresu SKJ 1986. izabran je za člana CK SKJ.
Za predsednika Saveznog izvršnog veća (SIV) izabran je 15. marta 1989. i na toj funkciji je ostao do 7. oktobra 1991. kada su Hrvatska i Slovenija proglasile samostalnost, nakon čega se SFR Jugoslavija praktično raspala.
Dok je bio na funkciji saveznog premijera, Marković je osnovao stranku pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije, postavši tako prvi državni zvaničnik koji je osnovao političku organizaciju izvan okvira Saveza komunista Jugoslavije.
Stranku nisu prihvatili zvaničnici ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Reformisti su, kao sinonim za izdajnike u to vreme, bili proganjani od strane nacionalista.
Nakon odlaska sa mesta poslednjeg premijera Jugoslavije, Marković je napustio politiku.
Od 1991. živeo je u Gracu u Austriji. Više puta je učestvovao kao ekspert u komisijama za privatizaciju i sanaciju banaka u Kazahstanu i Makedoniji.
Bio je svedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševića u Haškog tribunalu.
------------------------------------------
Ante Marković - reformista s vizijom
Poslednji premijer SFRJ Ante Marković, reformator koji je krajem 1989. godine pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi ostaće upamćen kao jedan od najpopularnijih političara na ovim prostorima.
Između ostalog i zato što su njegove reforme 1990. godinu pretvorile u godinu prosperiteta, kad su plate buile „svetske”, ljudi slobodno putovali, a dinar se čak mogao menjati u nekim zemljama zapadne Evrope gde je redovno bio na kursnim listama.
Bila je to godina kada je otvoreno sijaset malih firmi, radilo se, ali i dobro živelo, a mnogima se činilo da Jugoslavija samo što nije u Evropskoj uniji.
Pobedili smo na Pesmi Evrovizije, Zvezda je bila prvak sveta, a ceo svet je dolazio u Jugoslaviju.
Ta 1990. bila je jedna od najuspešnijih, dotad neviÄ‘enih godina u SFRJ, što je uključivalo stabilizaciju dinara, privatizaciju putem dodele akcija radnicima, zaustavljanje inflaicije.
Sve je to Markovića u tom trenutku učinilo jednim od najpopularnijih političara u jugoslovenskoj istoriji, čemu je doprineo i njegov imidž modernog političara zapadnog stila, ali i pokušaj da se distancira od sve češćih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije, kao i činjenica da je pokušavao da posreduje u sukobima između pojedinih jugoslovenskih republika.
Kada se SKJ januara 1990. raspao Marković je, računajući na sopstvenu popularnost i uspeh svojih ekonomskih reformi jula te godine osnovao Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja ja podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za postepenu promenu društvenog i državnog uređenja SFRJ.
Njegov program, međutim, nikako se nije dopao liderima već ustoličenim u pojedinim republikama, posebno Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu.
Istovremeno savezna vlada, na čijem je čelu bio Marković, bila dodatno oslabljena separatističkim pokretima u Sloveniji i Hrvatskoj. Poslednjih meseci svog mandata Marković je pokušavao da pronađe kompromis između ove dve republike s jedne strane, i Srbije i Crne Gore s druge strane, koje su tražile da Jugoslavija opstane kao federacija.
Markovića su u tom trenutku podržavale jedino nove demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, ali to nije bilo dovoljno da njegov konceot uspe.
Marković je bio na mestu premijera i u trenutku izbijanja rata mada je tada već bio izgubio kontrolu nad JNA, ali i nad svim drugim polugama vlasti u federaciji.
Decembra 1991. Marković je na konferenciji za štampu „vratio mandat” građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka.
Nestao je iz javnog života i vratio se karijeri koju je gradio pre politike.
Godine 2003. nastupio je kao svedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom, a u intervjuu zagrebačkom Globusu izjavio je da su mu i Tuđman i Milošević potvrdili da su se marta 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podeli Bosne i Hercegovine.
Poslednji premijer bivše Jugoslavije rođen je u Konjicu 1924. godine, a učesnik NOB -a postao je kao sedamnaestogodišnjak - 1941.
Posle završetka rada nastavio je školovanje i 1954. godine završio Elektrotehnički fakulteta na Univerzitetu u Zagrebu, da bi se potom zaposlio u preduzeću „Rade Končar” koje je kasnije uspešno predvodio u svojstvu generalnog direktora u pretvorio u jednu od najvećih i najsupešnijih jugoslovenskih kompanija.
Marković je u prvoj polovini osamdesetih godina bio na čelu hrvatske vlade, a u periodu od 1986. do 1988. obavljao je i dužnost predsednika Predsedništva Hrvatske.
Pre tri godine Marković je poslednji put boravio u Beogradu na skupu posvećenom svetskoj ekonomskoj krizi i gde je na novinarsko pitanje može li nešto od problema da se reši merama njegovog programa iz devedesete odgovorio:
„Osnovni sadržaj tog progama vredi i danas, barem za prvo razdoblje suočavanja s krizom”.
Marković je bio nesumnjivo reformator, ali nije uspeo da stvori novu reformisanu i modernu Jugoslaviju jer su jači bili oni koji nisu hteli nikakvu Jugoslaviju.
Nije držao mnogo do ideologije, ali je u svakom slučaju potcenio nadolazeći nacionalizam.
Sigurno je jedino da je bio čovek s vizijom, reformista i jedan od retkih političara na ovim prostorima koji je za života dočekao da ga s dužnim poštovanjem saslušaju i da od njega uče.
Agencije
http://www.politika.rs/rubrike/Politika ... ic.lt.htmlOvog čovjeka mi je zaista žao, iako je smiješno da ja upoređujem vrijeme prije i poslije njega, ali dok smo tonuli u nacionalizam, meni je 1990. bila super godina.
Moji su pokrenuli mali privatni biznis, kupili novo auto, Yugo XX, ljetovali na moru, ali ne u radničkom odmaralištu.
Mislim da Gorbačov nije ni do koljena Markoviću.