|
Ko može da kaže da ne voli ovog uvijek pristojno odjevenog ubogog čičicu koji djeci dijeli slatkiše i po cijeli dan hrani golubove i ribe u Vrbasu?
Novinski članak:
Svaki grad ima svoje priče. O ljudima, vremenima, događajima.Vjerujemo, rijetki su oni koji ne znaju ili nisu barem čuli za možda jednog od najpoznatijih od svih Banjalučana - čika Alu. Prije šestdeset i nešto godina u gradu na Vrbasu , rođen je i živi čovjek dobrog srca - Alija Mahmutović -Ale.
Alija Mahmutović -AleKada je svojevremeno jedna televizija snimajući emisiju o gradu na Vrbasu, pitala učenike u jednoj osnovnoj školi po čemu je poznat njihov grad, mališani su dali niz različitih odgovora: Vrbasu, Kastelu, Petru Kočiću, rukometnom i fudbalskom klubu „Borac“, Marijanu Benešu, Jefti - zimskom kupaču u Vrbasu i amateru-arheologu, vrbaskom dajak čamcu...
Elem, kada su se svi tako pred kamerom „ispucali“, jedan od klinaca, koji je do tada pažljivo slušao svoje drugove, javi se za riječ: “Lijepo su to moji drugovi rekli, ali ne treba zaboraviti da je naš grad poznat i po čika Ali. On je tako dobar čovjek, kada god ga sretnemo o gradu, nama djeci uvijek daje bombone i čokoladice „životinjsko carstvo“...
Alija Mahmutović -AleSavremenici, od kojih je ova storija „pokupljena“ tvrde da je voditelj - novinar ostao bez teksta! Iako se dobro „potkovao“ za razgovor i snimanje, brže - bolje izvršio je konsultacije da provjeri tačnost ovih navoda. A onda je, kažu, zatražio od klinca da to ponovo kaže u kameru.
Danas vjerovatno nema Banjalučanina koji ne zna Aliju Mahmutovića, čovjeka čiste duše i dobrog srca, koji za svakog nađe lijepu riječ, a kada zatreba i riječ utjehe. Banjalučani ističu da je on živa gradska legenda, te dodaju „svaka čast svakome, ali samo je jedan Ale“! Stoga nikome nije bilo svejedno kada su jedno vrijeme prestali viđati Alu da šeta po gradu, onako kako je to decenijama radio - sa cekerima u ruci, „francuzicom“ na glavi...
Ljudi su pričali, kako god i kuda god pogledaš sve je tu, ali ipak, ipak, nešto nedostaje. Kao nošena vjetrom, veoma brzo, gradom se pronijela vijest da je Alu na nekoj raskrsnici udario automobil, i da je prikovan za postelju. Govorili su tada Banjalučani: „Dobrom čovjeku poput čika Ale treba pomoći. Među njima bilo je i onih koji su izdaleka i bijela svijeta, preko mora i gora nazvali i interesovali se za njegovo zdravlje, a nekima od njih, nije bilo teško ni da ga lično obiđu.Vijest o tome da je Alu udarilo auto, autor ovog teksta dobio je od poznatog banjalučkog brice Kasima Berberovića. Zajedno smo otišli da ga posjetimo u njegovom skromnom stanu, naselju Borik.
Na Kasimov prijedlog, kako bismo ga obradovali nego „životinjskim carstvom“. Ale je sjedio na krevetu, na desnoj slomljenoj nozi fiksator, a pri ruci štake pomoću kojih se tih dana poštapao po kući. Neobično nam je bilo da ga vidimo bez „francuzice“ na glavi, pa ga molimo da je stavi. Kasim mu čita brojeve sličica, a on nepogrešivo, kao što je to decenijama radio izgovara tačno ime svake životinje sa slike. U razgovoru Ale nam je rekao da mu „fali čaršija“ i druženje s ljudima, njegovim Banjalučanima, ali ne zaboravlja pomenuti i svoje golubove. Ohrabrujemo ga da će ponovo u čaršiju, i prisjećamo se slike koju smo do sada, kao i svi Banjalučani, bezbroj puta imali priliku da vidimo - Ale stoji na ulici i doziva golubove svojim nekakvim „tajnim šiframa“. Oni mu slete na ramena i tu se šepure kao najljepše „ordenje“. Kada se malo oslobode počinje „razgovor“, a nedugo zatim iz Alinog džepa izviri pokoje zrno pšenice ili komadić hljeba...
Alija Mahmutović -AleNije prošlo dugo, Ale nije mogao bez Banja Luke i svojih Banjalučana. A ni Banjalučani nisu mogli bez njega. I dalje pohodi svoj grad onako kako je to decenijama radio - druži se sa sa svojim golubovima, nepogrešivo izgovara i otkriva imena životinja sa sličica „životinjsko carstvo“, druži se s rajom...
Ulazi nenajavljen, a pozvan u lokale gdje se okuplja banjalučka raja, sa neizbježnim cekerima u ruci i „francuzicom“ na glavi. Polako obilazi sve stolove, ostavi poklone - bajadere, slatkiše i bombone, raspita se se za zdravlje prisutnih i njihovih porodica, i poželi im puno sreće i zdravlja u životu. Nema onoga kome ruka ne „poleti“ u džep: “Ale, može li za kafu...“. A od tog novca Ale najčešće kupuje bajadere, bombone, čokoladice „životinjsko carstvo“, koje opet dijeli svojim Banjalučanima uz najiskrenije želje za dobro zdravlje njega i njegove porodice...
Čini se da nema Banjalučanina kojeg Ale nije ispratio na „onaj svijet“, onako kako to dolikuje. Znaju Banjalučani da puno zna i pamti. Za kratko vrijeme ispričaće vam rodoslove banjalučkih porodica - nabrojati imena većina njenih članova, kada su se rodili, kada su umrli, šta su radili u životu, a ako treba bez problema, izgovoriće i broj registarskih tablica nekog automobila koji je prije trideset i više godina „hodio“ banjalučkim ulicama.
Godinama je Ale, vrijedno i predano na Vrbasu nizvodno od Gradskog mosta skupljao i slagao kamenje kako bi napravio svoj kutak. Banjalučani ga odmah prozvaše - Alijino ostrvo. Iako je Vrbas često znao da „podivlja“, Alino ostrvo i dan danas je tamo gdje ga je njegov tvorac načinio. Kada pominju Alu, Banjalučani ne mogu, a da se ne sjete njegovih „bravura“ na Gradskom mostu. Po gradu se još prepričava (u šta se svojevremeno uvjerio i autor ovog teksta) da se znao popeti i prehodati ga „po perdi“ širokoj svega desetak centimetara, s kraja na kraj, i to sa svojim cekerima u ruci.
I da završimo Alinim riječima, koje je svojevremeno izrekao jednom kolegi novinaru: „Znam ja zašto sam se rodio“...
| Prikačeni fajlovi: |
71137_116420101704850_6325532_n.jpg [ 18.53 KiB | Pogledano 978 puta ]
|
_________________
Bolje grob nego job,
nikad neću biti rob,
niti gazdi, nit' profitu,
niti lizingu, kreditu...
Bolje grob nego job!!!
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
