Shvatila sam da često ne postoji druga prilika; bolje je prihvatiti darove koje nam nudi svet. Ako treba nekom ili nečemu da budem verna u životu, pre svega moram biti verna sebi. Ono malo iskustva koje sam stekla u životu naučilo me je da niko ničim ne gospodari, da je sve iluzija – a to važi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrednost. Ko je makar jednom izgubio nešto što je imao a smatrao svojim neotuđivim posedom (što se meni već bezbroj puta desilo), shvati da mu zapravo ništa ne pripada. I ako mi već ništa ne pripada, nemam nikakve potrebe da gubim vreme baveći se onim što nije moje: bolje je da živim kao da je danas prvi (ili poslednji) dan mog života.
Do tog trenutka, putovanja, pomisao da će otići nekud daleko – sve to bilo je samo san – a sanjati je vrlo ugodno, jer nismo obavezni da činimo ništa od onog što zamišljamo. Na taj način ne izlažemo se nikakvoj opasnosti, ne doživljavamo poraze, teške trenutke, a kad jednom ostarimo, uvek možemo optuživati druge – najčešće roditelje, supružnike ili decu – što nisu dopustili da ostvarimo svoje želje.
Jedan pisac je negde zapisao da vreme ne menja čoveka, niti ga mudrost preobražava. Jedino što može nekoga da navede da promeni mišljenje jeste ljubav.
Marija je nameravala samo da sazna koje su mogućnosti jednog privremenog i povremenog posla. Međutim, shvatila je da je upravo obuzima ono osećanje, zvano očajanje, koje nagoni ljude da donose brze i nagle odluke – i prihvatila je izazov.
Muškarci su veoma čudna stvorenja, umeju da se tuku, da viču, prete, ali premiru od straha pred jednom ženom. Možda ne pred onom kojom su se oženili, ali uvek postoji neka koja ih plaši i potčinjava svim hirovima i ćudima. Makar im to bila i rođena majka.
A čovek može izdržati nedelju dana bez vode, dve nedelje bez hrane, godine bez krova nad glavom – ali ne može da podnosi samoću. To je najgore od svih mučenja, najteža od svih patnji. Ti muškarci i mnogi drugi koji su tražili njeno društvo, bolovali su, kao i ona sama, od tog razornog osećanja – da niko pod kapom nebeskom za njih ne mari.
Danas sam čvrsto ubeđena da niko nikoga ne gubi, jer niko nikoga ne poseduje. To je istinsko iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svetu a ne posedovati je.
Što više ćutimo, više nas smatraju pametnim.
Najviši cilj ljudskog bića je da shvati potpunu ljubav. Ljubav nije u drugome, već u svakom od nas i mi je sami u sebi budimo. Međutim, da bismo je probudili, potreban nam je drugi. Univerzum jedino ima smisao ukoliko imamo nekoga s kim ćemo deliti svoja osećanja.
Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi pre toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i svešću, iščekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbežno, da istina uvek pronađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobani trenutak, jer poštuju vrednost svake sekunde.
Najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo pre nego što su se tela videla.
Upoznaćemo sami sebe onda kada otkrijemo sopstvene granice i to je bilo tačno. Ali i pogrešno, pošto nije važno samo ono što znamo o nama samima, ljudsko biće nije stvoreno samo da bi tražilo mudrost, već i da bi oralo zemlju, čekalo kišu, sejalo žito, skupljalo useve, peklo hleb. Ja sam dve žene: jedna koja želi da ima svu sreću ovog sveta, strast, avanture koje život može da ponudi. Druga želi da bude robinja rutine, porodičnog života, stvari koje mogu biti planirane i ispunjene. Domaćica sam i prostitutka, obe žive u istom telu, jedna boreći se protiv druge. Susret žene sa sobom je igra koja može da ima ozbiljne posledice. Božanski ples. Kada se susretnemo, dve smo božanske energije, dva univerzuma koja se sudaraju. Ukoliko susret nema potrebnu referencu, jedan univerzum uništava drugi.
Prema Platonu, u početku stvaranja, muškarci i žene nisu bili kao danas; postojalo je samo jedno biće, nisko, sa jednim telom i vratom, ali je glava imala dva lica, svaka gledajući na svoju stranu. To je izgledalo kao da su dva stvorenja spojena na leđima, sa dva različita pola, četiri noge, četiri ruke. Međutim, grčki bogovi bili su ljubomorni, videvši da je jedno stvorenje sa četiri ruku radilo više, da su dva lica koja gledaju u suprotnu stranu bila opreznija i niko nije mogao da ih napadne neopaženo, a četiri noge omogućavale su drugo stajanje ili hodanje bez velikog napora. I, što je bilo najopasnije, nije mu bio potreban niko za stvaranje potomstva. I Zevs jednim gromom iseče stvorenje na dva dela i stvori muškarca i ženu. To je umnogome povećalo svetsku populaciju, i u isto vreme je dezorijenisalo i oslabilo one koji su na svetu živeli, jer su morali ponovo da traže svoju izgubljenu polovinu, da bi je ponovo zagrlili, i u tom zagrljaju obnovili staru snagu, sposobnost da izbegnu prevare, otpornost da tokom dugih perioda izdrže naporan rad. I taj zagrljaj u kome se dvoje ponovo spajaju jeste ono što mi danas zovemo seksom.
Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava pre samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks dolazi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan. Onaj ko je zaljubljen uvek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana a završiti drugog, ili čak ne završiti, od tolikog zadovoljstva.
Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju; ona čini deo njegovog blaga i, iako je emocija ta koja mnoge može da otera, obično privlači onoga koji je voljen. To je emocija koju je moja duša izabrala, i toliko jaka da može da se proširi na sve i svakoga oko mene. Svakog dana biram istinu sa kojom ću živeti. Pokušavam da budem praktična, efikasna, profesionalna. Ali bih volela da mogu da izaberem, uvek, želju kao moju saputnicu. Ne iz obaveze, niti da ublažim samoću svog življenja, već zato što je to lepo.
Nasuprot onome što misle moje mušterije, ljubav ne može da se vodi u svako doba. Postoji skriveni sat u svakome od nas, i da bi se vodila ljubav kazaljke sata obe osobe treba da pokazuju isti čas u isto vreme. To se ne dešava svakodnevno. Onome ko voli nije potreban seks da bi se osećao lepo. Dve osobe koje su zajedno, i koje se vole, treba da izjednače svoje satove, strpljivo, uz igre i «pozorišne» predstave, sve dok ne shvate da je seks mnogo više od susreta; to je «zagrljaj» u genitalnom delu tela.
Kada ne imadoh ništa da izgubim, imadoh sve. Kada prestadoh da budem ono što jesam, pronađoh sebe samu. Umetnost seksa je umetnost kontrolisanja gubljenja kontrole...
Kada se rade neke fizičke vežbe, i kada se od tela traži mnogo, um stiče neku čudnu snagu, koja ima veze sa svetlošću koju sav video u tebi.
Da, niko ne želi da pati, ali urpkos tome svi traže bol, osećaju se opravdanima u životu, pročišćenima, tada zaslužuju poštovanje svoje dece, muževa, kompija, Boga. Ono što pokreće svet nije potraga za zadovoljstvom već odricanje od svega što je važno. Vojnik ide u rat da ubija neprijatelja? Ne: ide da da život za svoju otadžbinu. Žena želi da pokaže mužu da je zadovoljna? Ne: želi da on vidi koliko je ona predana, koliko pati da bi on bio srećan. Muž ide na posao jer će se tamo profesionalno ostvariti? Ne: žrtvuje svoj znoj i suze za dobro porodice. I tako dalje: deca koja se odriču svojih snova da bi zadovoljila roditelje, roditelji koji se odriču života za dobro svoje dece, bol i patnja opravdavaju nešto što bi trebalo da donosi samo sreću: ljubav.
Život je kratak – ili isuviše dug – da bi sebi mogla da dozvolim taj luksuz da živim loše.
Prvobitni greh nije bila jabuka koju je Eva zagrizla, već činjenica da je shvatila da Adam želi da podeli upravo ono što je ona probala. Eva se bojala da prati svoj put bez ičije pomoći, htela je da podeli ono što je osećala.
U svim jezicima na svetu postoji ista poslovica: «daleko od očiju, daleko od srca». Ali ja vam ovde tvrdim da ništa nije pogrešnije od toga; što smo udaljeniji, bliže su nam srcu ona osećanja koja pokušavamo da ugušimo i zaboravimo. Ako smo u izbeglištvu, želimo da sačuvamo svako, i najmanje sećanje na naše korene; ukoliko smo daleko od voljene osobe, svako ko prođe pored nas na ulici podseća nas na nju. Jevanđelja i svi sveti tekstovi u svim religijama bili su pisani u izbeglištvu, u potrazi za razumevanjem Boga, vere koja je narode pokretala napred, u hodočašća lutajućih duša po licu Zemlje.
Kada se živi u jednom gradu, uvek se za kasnije ostavlja upoznavanje s njim – a obično se završava tako što ga nikada ne upoznamo.
Sve ono što je protivno prirodi, protivno našim najintimnijim željama, sve je to normalno u našim očima a greh u očima Boga. Tražimo naš pakao, potrebni su nama milenijumi da ga izgradimo i, posle mnogo truda, najzad možemo da živimo na najgori mogući način.
Da, mnogo te volim, kao što nikada nikoga nisam volela, i upravo zbog toga odlazim, jer ako ostanem san će se pretvoriti u stvarnost, želju da se poseduje, da se zaželi da tvoj život postane moj... Uostalom, sve ono što ljubav pretvara u ropstvo. Bolje je ovako: san.
Umetnost ljubavi je kao tvoje slikarstvo, traži tehniku, strpljenje, ali pre svega vežbu među bračnim drugovima. Traži smelost, potrebno je ići preko onoga što ljudi obično zovu «voditi ljubav».
I najjača odlučnost i volja ovog sveta ne može sprečiti da ljubav izmeni pravila igre u jednoj sekundi.