banjalukaforum.com

Апокалипса 2012.

Као пример до које мере је све деградирало у Америци аутор „Екстремног Запада“ наводи слабост у безбедности на аеродромима, где би Американcи осетљиви на могућни тероризам требало да буду ако не перфектни, а оно макар обазриви. Човек је већ прошао контролу и изгубио се у маси, а неко се накнадно досетио да би у његовој торби нешто могло бити сумњиво (била је кутија „il foie gras“) и настаје хаос, евакуаcија аеродрома, следи захтев да се прегледају снимcи путника који су прошли али се констатује да камере не раде више дана, не раде десет дана после озбиљног аларма од атентата на лету Амстердам-Детроит; дакле требало би да је будност на највишем нивоу. То је земља дилетаната или је другачија интерпретаcија: Америка убира оно што је посејала. Најбољи таленти су негде другде, тамо где се плаћа много боље, на аеродромима контролори се сматрају једним од најмање cењених послова. И логика; зашто би давао добре резултате када је мало плаћен. Тако је у многобројним јавним службама, мале плате, а с друге стране опште неповерење грађана за јавну бирократију; мало плаћени, неcењени. Средиће се камере на аеродромима, можда, али остаје нешто много дубље у колективној психи, стварне слабости земље. Да не говоримо о катастрофама каква је била она у Њу Орлеансу, када је жестина урагана Катарина однела 1500 живота и два милиона избеглиcа у региону или она о „cрној мрљи века“ где државна администраcија показује свој нехај, нестручност, дезорганизаcију. Чини се спектакл трећег света.



Све је то и много и мало у односу на оно што очекује Америку 2012. године. Реч је о још једном апокалиптичном сценарију, који може да постане мора Вол стрита; лавина обвезниcа стиже за исплату у 2012, па ће све нас покопати ако предузећа благовремено не предузму мере предострожности. Наиме, 2012. је година убитачне конвергенције, где се подударају доспећа: истовремено доспевају на наплату државне обвезниcе, обвезниcе солидних предузећа и обезвређене обвезниcе („junk bonds“), у укупној суми која скоро осам пута превазилази своту коју тржишта апсорбују у некој нормалној години. Само Министарство финансија САД приморано је да у 2012. години емитује државне обвезниcе у износу од готово два билиона долара да би финансирало текући државни буџет и рефинансирало доспеле приватне обвезниcе. Реч је о количини без преседана и све је конcентрисано у 2012. години. У 2012, међутим, обезвређене обвезниcе које доспевају на наплату одједном ће да досегну своту од 155 милијарди долара. Од те године па надаље биће још горе: 212 милијарди у 2013. години, 338 милијарди долара у 2014. Зашто Апокалипса доспева баш почев од кобне 2012. године? Узрок је записан у историји последње финансијске кризе. Тржишта су почела да осећају прве нападе страве у другој половини 2007, а потпуни колапс су доживела у току 2008. године. До почетка 2007. године свет је још пливао у оптимизму, а лак долазак до новcа био је правило. Због тога датирају у 2007. години последња макси емитовања сада већ обезвређених обвезниcа којима су финансиране многе куповине, а то су нарочито чиниле компаније спеcијализоване за улагање капитала изван берзи („private equity“). Те су обвезниcе са високом каматом емитоване најчешће на пет или седам година. Ето зашто у 2012. години. Око 2012. године се усредсређују и надокнаде које се односе на државне дефиcите произведене ради спашавања банака и антиреcецијских мера. То се односи и на Министарство финансија САД: чак ако и не буде више рупа у државном билансу, Вашингтон зна већ сада да ће морати да изложи на тржишту 1800 милијарди у 2012, те по 1400 милијарди у наредне две године.

Godine1992 tijekom predsjedničkih debata, tada nepoznati William Jefferson Clinton rekao je tadašnjem predsjedniku Bushu starijem da je pitanje uspjeha predsjedničke kampanje 'pitanje ekonomije'. Isto vrijedi i danas za sadašnju američku 'zabrinutost' situacijom u južnom Sudanu. Sjedinjene Američke Države nisu zabrinute zbog genocida koji se ovoga trenutka događa u najsiromašnijem dijelu siromašnog i zaboravljenog kutka u Africi. Genocid je posljednja američka briga; riječ je o ekonomiji odnosno o – nafti. Iza svega krije se cinična dimenzija politike, tako svojstvene američkoj administraciji. Administracija koju genocid proveden od strane američkih trupa Iraku nije ni najmanje zabrinuo, posve jasno, ni ovaj novi 'genocid', sudanski, ne vidi kao osobit 'problem'. Ovo što se događa u Darfuru, od Boga zaboravljenom i suncem sprženom komadu Afrike na jugu Sudana slika je novog hladnog rata koji se počeo voditi zbog – nafte. Dramatični porast kineskog apetita za naftom kojom se hrani zasad nezaustavljiv kineski privredni rast, naveo je Peking na agresivnu politiku koja se još može nazvati i 'diplomacijom dolara'.
Sjedeći na brdu od 1300 milijardi američkih dolara, Peking se uz pomoć Narodne Banke Kine počeo aktivno angažirati u tzv. 'naftnoj' geopolitici. U fokusu kineskog interesa je Afrika odnosno posebno područje između Sudana i Chada. Nakon američke invazije na Irak 2003 godine, ovo je definitivno novi i najvažniji front u ratu izumeđu Kine i SAD koji se vodi za ovladavanje (još preostalim, op. ur.) rezervama nafte. U ovome ratu za velike uloge, zasad se čini da Peking svoje karte koristi pametnije od Washingtona.



Kineska naftna diplomacija

Posljednjih je mjeseci Peking poduzeo cijelu seriju inicijativa u cilju dugoročnog osiguravanja sirovina, iz sirovinama najbogatijeg dijela planete – Afrike. Od svih strateških materijala, u ovome trenutku Kini je najvažnija nafta. U ovome trenutku Kina afričkom naftom zadovoljava 30% svojih potreba. Time je moguće objasniti američki bijes ovim kineskim akcijama.

Prvo, Kina pomoću ogromnih dolarskih sredstava koja joj stoje na raspolaganju, Africi daje zajmove bez bilo kakvih 'uvjeta' i tako si osigurava pristup sirovinama. To je politika posve suprotna uobičajenoj politici američkih financijskih institucija poput Svjetske Banke ili Međunarodnog monetarnog fonda čije financijske injekcije u principu prati cijeli niz uvjeta, prilagođavanja, privatizacija, i tome slično. Tko je lud gutati gorke pilule ovih dviju američkih institucija kad Kina gradi ceste i škole ne tražiu ništa zauzvrat?

U studenom prošle godine Peking je organizirao sastanak na vrhu za četrdeset afričkih šefova vlada. Kina je također upravo ostvarila svoj prvi uspjeh u osiguravanju nafte iz Afrike, iz Nigerije i iz Južne Afrike. Kineska naftna kompanija dobijati će naftu iz Nigerije pomoću konzorcija u kojem je i Južnoafrička naftna kompanija. Ovaj će ugovor Kini osiguravati 175,000 barela nafte dnevno. Sve to je sve rezultat ugovora kojim se kineskoj naftnoj kompaniji daje u vlasništvo 45% udjela u 2.27 milijardi dolara vrijednom projektu na jednom od podmorskih nalazišta u Nigeriji. Prije zaključenja ovog ugovora, Nigerija je za političke krugove u Washingtonu bila 'pouzdani partner' Exona, Shella i Chevrona.

Kina je vrlo velikodušna u dijeljenju svojih 'mekanih' zajmova, sve do davanja bespovratne financijske pomoći nekima od najsiromašnijih država u Africi. Kineski zajmovi potrošeni su na ceste, bolnice te škole što je u izrazitom kontrastu s brutalnim mjerama koje od najmoprimaca zahtijevaju Svjetska Banka ili MMF. U 2006 Kina je dala 8 milijardi dolara Nigeriji, Angoli i Mozambiku. Istovremeno, Svjetska je Banka cijeloj sub-saharskoj Africi dala pomoć od 2.3 milijarde dolara. Gana sada pregovara s Kinom o kreditu od 1.2 milijarde dolara za elektrifikaciju zemlje. Za razliku od Svjetske Banke koja je de facto instrument američke vanjske politike, Kina ne postavlja nikakve uvjete uz svoje kredite. Ova kineska diplomatska aktivnost kojoj je nafta motivacija, rezultirala je jednom apsurdnom optužbom iz Washingtona. Washington je naime optužio Kinu 'da pokušava za sebe osigurati naftu na izvoru' - a to je već gotovo cijelo stoljeće osnova preokupacija Washingtona! Od svih naftnih izvora, ovaj sudanski u Darfuru najviše je u fokusu kinesko – američkih sukobljavanja oko nafte.

Sudansko naftno bogatstvo

Kineska nacionalna naftna kompanija drugi je najveći investitor u Sudanu. S oko 5 milijardi dolara pomoći u razvoju naftnog sektora. Od 1999 Kina je u Sudanu investirala najmanje 15 milijardi dolara. Kina ima u vlasništvu 50% rafinerije kod Kartuma. Naftna su nalazišta koncentrirana na jugu Sudana i pozornica su dugotrajnog građanskog rata kojeg djelomice i u tajnosti financiraju Sjedinjene Američke Države. Cilj ovoga rata je naftom bogati jug Sudana izdvojiti od muslimanskog dijela zemlje čije je političko težište u Kartumu.

Kineska nacionalna naftna kompanija sagradila je naftovod od naftnih nalazišta do Port Sudana na Crvenom moru. Oko 8% kineskih potreba za naftom zadovoljava se sudanskom naftom. Sudan je 2006 godne bio četvrti po važnosti prema količinama isporučene nafte. Lani je Kina pretekla Japana kao dotad najvećeg kupca sudanske nafte. Kina je istovremeno odmah iza SAD-a prema uvozu nafte (SAD uvozi 25 milijuna barela dnevno a Kina 6 milijuna barela). Nastavi li se ovaj trend godišnjeg rasta od 30%, Kina bi u količini uvezene nafte za samo nekoliko godina mogla preteći SAD. (*).

Prema USAID-u, Blok 6 u južnom Sudanu u stanju je duže vrijeme održavati proizvodnju od oko 500,000 barela na dan. Ovaj 'beznačajni detalj' neprestano izmiče svjetskim medijima kad god se govori o građanskom ratu u Sudanu.

Kako optužba za genocid služi za militarizaciju sudanske naftne provincije

Genocid je Sjedinjenm Američkim Državama najdraža skladba a Washington je dirigent orkestra koji je izvodi. Dok svi promatrači spominju Darfur kao masovno preseljavanje stanovništva, neviđenu bijedu i možda čak 300,000 mrtvih u posljednjih nekoliko godina, jedino Washington i 'nevladine udruge' bliske Washingtonu upotrebljavaju riječ ' genocid' kako bi opisale ono što se tamo događa. Naime, uspije li se riječ 'genocid' ukorijeniti u općoj predodžbi Sudana i Darfura, otvara se mogućnost zadiranja u unutrašnje poslove Sudana te drastične promjene režima pomoću snaga NATO-a. Teme genocida obrađuje se uz puno sudjelovanje Hollywooda (George Clooney) kako bi se stvorili uvjeti za okupaciju Darfura od strane NATO-a. Nije ni čudo da se sudanska vlada ovome opire svim silama. Tako su američka vlada i američki mediji jedini koji inzistiraju na kvalifikaciji darfurskog sukoba kao 'genocida' unatoč tome što je peteročlana komisija UN-a vođena sucem Antonijem Casseseom još 2004 izdala izvještaj u kojem se specifično potvrđuje da u Darfuru nije bilo genocida već samo masovnog kršenja ljudskih prava. Ta je komisija pozvala da se krivce optuži pred sudom za ratne zločine.

Trgovci smrću

SAD su djelujući preko svojih 'saveznika' u Chadu i okolnim državama naoružale takozvanu 'Sudansku narodnu oslobodilačku armiju' (SPLA) koju je predvodio, sve do svoje smrti, izvjesni John Garang, specijalac treniran u najpoznatijem centru za 'educiranje' ovakvih pojedinaca u Fort Benningu u američkoj saveznoj državi Georgiji. Naoružavanjme raznih frakcija u južnom Sudanu, nakon što je tamo pronađena nafta, Washington je zapalio sukob koji je dosad doveo do desetaka tisiuća žrtava i milijuna istjeranih iz njihovih stalnih boravišta. Eritreja podržava i pomaže SPLA kao i 'Istočni front' te darfurske pobunjenike. U Darfuru postoje dvije grupe koje se bore protiv centralne vlasti u Kartumu.. Prvi je već spomenuti SPLA a drugi je 'Sudanska oslobodilačka armija' (SLA). U veljači 2003 SLA je napala položaje sudanske vlade u Darfuru. Generalni sekretar SLA (Minni Arkou Minnawi) pozvao je na oružanu borbu optužujući vladu u Kartumu da 'ignorira Darfur'. 'Cilj SLA je formirati ujedinjeni demokratski Sudan', kaže Minnawi. Drugim riječima cilj SLA je promjena vlasti u Sudanu. Pentagon je već godinama zabavljen treniranjem pripadnika afričkih vojski u SAD-u, manje više jednako kako je to radio u Južnoj Americi. SAD trenira oficire Čada, Eritreje, Etiopije, Kameruna te Centralnoafričke republike – dakle svim državama s kojima graniči Sudan. Najveći dio naoružanja koje je stiglo u Darfur i dovelo do krvoprolića na jugu zemlje stiglo je mutnim privatnim kanalima 'trgovca smrću' i bivšeg notornog KGB-ovog operativca s uredom u SAD-u, Viktora Bouta. Viktor je najčešće spominjani trgovac oružjem u nekoliko afričkih sukoba. Američke institucije ovu 'operaciju' sa sjedištem u Teksasu i Floridi ne diraju iako je Bout na Interpolovoj potjernici zbog pranja novca.

Američka pomoć svim državama sub-saharske Afrike uključujući Chad posljednjih je godina drastično pala dok se vojna pomoć povećala. Nafta i potjera za ovom strateškom sirovinom jasni je uzrok svim ovim događajima. Područje južnog Sudana, od gornjeg Nila do granice s Čadom bogato je naftom a Washington je ovo znao prije sudanske vlade.

1974: Chevronov projekt u Sudanu

Velike američke naftne kompanije znaju već godinama za sudansko naftno bogatstvo. Jafar Niemiri, 1979 godine šef države odvojio se od sovjetskog utjecaja i pozvao američku naftnu kompaniju Chevron da razvije proizvodnju nafte u Sudanu. To je bila možda fatalna pogreška- Tadašnji američki veleoposlanik u Sudanu i kasniji predsjednik SAD Bush stariji osobno je prenio Nimeiriju obavijest da satelitske fotografije ukazuju na mogućnost da u južnom Sudanu ima nafte. Nimeiri se upecao na mamac a ratovi zbog te nafte traju još od tih vremena.

Chevron je u južnom Sudanu otkrio značajne rezerve nafte, potrošivši na to preko milijardu dolara. Ta je nafta 1983 postala uzrokom drugog sudanskog građanskog rata. Chevron je postao metom atentata te je prekinuo istraživanja 1984 godine. Godine 1992 prodao je svoju sudansku koncesiju. Tada je na njoj počela raditi Kina i uspjela na napuštenim Chevronovim nalazištima ostvariti značajnu proizvodnju.

Međutim, Chevron ni danas nije daleko od Darfura...

Čadska nafta i politika naftovoda

Bivši poslodavac Condolezze Rice, Chevron, ima svoje koncesije u Čadu. Društvo mu pravi ExxonMobile. Ove su dvije kompanije su za 3.7 milijardi dolara izgradile naftovod za transport čadske nafte (16,000 barela na dan) do luke Kribi na Atlantiku. Ova nafta odlazi američkim rafinerijama. Kako bi se osigurao uspjeh ovog projekta SAD su surađivale u najvećoj mogućoj mjeri s 'doživotnim' predsjednikom Čada Idrissom Debyjem, korumpiranim despotom optuženim za transport američkog oružja darfurskim pobunjenicima. Deby se pridružio Pentagonskoj takozvanoj 'Pan-sahelskoj' inicijativi koja trenira njegove trupe za borbu protiv 'islamskog terorizma'. Većina plemena u Darfuru su - muslimani.

Oboružan američkom vojnom pomoći Deby je 2004 otpočeo konflikt u Darfuru. U stvari, američka pomoć Debyju predstavlja otponac kojim je započet darfurski sukob. Kartum se suprotstavio i debakl koji je uslijedio proširio se u punom obimu.

Washingtonske 'nevladine organizacije' i američka vlada inzistiraju na kvalifikaciji da se radi o genocidu kako bi se opravdao ulazak trupa NATO saveza u Darfur. Nafta a ne ljudsko stradanje motivacija su američkog interesa za južni Sudan.

Kampanja 'Darfurskog genocida' otpočela je kad je otvoren čadsko-kamerunski naftovod. Sada SAD ima bazu u Čadu koju može koristiti u ratu za sudansku naftu. Darfur je na strateškom položaju, između Čada, Centralnoafričke republike, Egipta i Libije.

Američke strateške ciljeve u Darfuru, i šire, na rogu Afrike, osiguravaju u ovome trenutku uz američku i NATO podršku, trupe Afričke Unije koje se nalaze u Darfuru. Tamo NATO osigurava zemaljsku i zračnu podršku ovim trupama koje tako imaju epitet 'neutralnosti' i poziciju 'čuvara mira'. Sudan je država u ratu na tri strane; u ratu je s Ugandom, Čadom i Etiopijom. Rat u Sudanu uključuje američke tajne operacije te treniranje 'pobunjenika' koji dolaze iz Južnog Sudana, Čada, Etiopije i Ugande.

Čadski predsjednik Deby – jednim okom prema Kini

Završetak naftovoda od Čada do Kameruna financirala je Svjetska Banka. (kojeg li sarkazma – sad Čad otplaćuje naftovod kako bi svoja prirodna bogatstva mogao izvesti u SAD – op ur.) Međutim, ovaj je naftovod dio jednog mnogo većeg plana a to je kontrola prirodnih bogatstava cijelog afričkog područja između Sudana i gvinejskog zaljeva. Na američku žalost, prvorazredni američki prijatelj i doživotni čadski predsjednik Idriss Deby postajao je sve nezadovoljniji svojim malenim vlastitim udjelom u američkim naftnim profitima. Kad je čadski parlament početkom 2006 donio odluku da zadrži veći dio prihoda od nafte, novi predsjednik Svjetske Banke i arhitekt rata u Iraku Paul Wolfowitz odlučio je suspendirati američke zajmove Čadu. U kolovozu iste godine Deby je pobijedio na izborima te je formirao čadsku naftnu kompaniju (SHT) koja je zaprijetila da će istjerati Chevrom i malezijski Petronas iz zemlje zbog neplaćanja poreza a zahtijevao je i 60% udjela u naftovodu. Na kraju se sporazumio s naftnim kompanijama no očito je da su počeli puhati neki novi vjetrovi.

U ovu posve nestabilnu situaciju ušla je Kina s koferima punim novaca. U siječnju ove godine kineski predsjednik Hu Jintao posjetio je uz joše neke afričke države, Sudan i Kamerun. Kineski predsjednik posjetio je posljednjih godina ni manje ni više nego 48 afričkih država. I kolovozu 2006 Peking je bio domaćin čadskom ministu vanjskih poslova kako bi se razgovaralo u nastavku diplomatskih odnosa prekinutih 1997. Kina je počela iz Čada uvoziti naftu kao i iz Sudana. Nisu to neke velike količine ali bude li po kineskome, to će se uskoro promijeniti. Proteklog travnja ministar vanjskih poslova Čada najavio je da razgovori s Kinom oko razvoja naftne industrije 'teku dobro'. O ovome je dodao da se tu radi o 'nafti s jedne strane i razvoju druge strane što je mnogo ravnopravniji odnos od onog kakvog smo imali dosad'.

Kineska ekonomska nazočnost u Čadu mogla bi biti mnogo uspješnija u smirivanju rata u Darfuru nego bila kakve trupe Afričke Unije ili NATO saveza. Takav razvoj situacije neki u Washingtonu i upravi Chevrona ne bi dočekali s blagonaklonošću jer bi nafta završila negdje drugdje a ne u njihovim krvavim rukama.

Čad i Darfur samo su dio kineskih napora da osiguraju 'naftu na izvoru' diljem Afrike. Nafta je danas osnovni element američkih politika u Africi. Zanimanje Georga Busha mladjeg za Afriku uključuje novu američku vojnu bazu na otoku Sao Tome koja kontrolira podmorska naftna polja od Angole do Konga, Gabona, Ekvatorijalne Gvineje, Kameruna te Nigerije. A upravo je ovo područje najnovijih kineskih diplomatskih napora i investicijskie aktivnosti.

'Zapadnoafrička nafta na nas je od strateškog interesa' izjavio je još 2002 Walter Kansteiner, pomoćnik državnog sekretara za Afriku. Darfur i Čad samo su produžetak američke iračke politike 'drugim sredstvima' – kontrole nafte gdje god je ima. Kina predstavlja izazov ovakvoj politici a to posebno vrijedi za Afriku. Sve to predstavlja novi i neobjavljeni hladni rat za naftu.

Ispred jednog lokalnog restorana u gradu Gomi, na istoku Demokratske republike Kongo, parkirane automobilske ergele toga preduskršnjeg dana ne bi se posramio niti salon u Genevi. Novi džip Toyota, pa još noviji Mitsubitshi i onda jedan Nissan. U uglu novi BMW.

Njihovi vlasnici strateški su se rasporedili oko udaljenih stolova prepunih delicija. Francuzi desno, Indijci lijevo, treće društvo bilo je teško definirati po zemlji porijekla. Govorili su različitim izvornim verzijama engleskog. Najlakše je bilo prepoznati Kineze za jednim stolom. Uživali su u ribi tilapiji, zatim nekoj divljači, vjerojatno zabranjenoj gazeli, finom vinu. Račun na kraju gozbe - oko 250 dolara. Konobar koji ih je posluživao zarađuje dva dolara dnevno. Zaštitar koji im je za to vrijeme čuvao automobile tek oko jednog dolara. Većina, odnosno oko 75 posto ostalih stanovnika te zemlje niti toliko. Cijeloj toj slici u konačnici je nedostajao samo flourescentni natpis: 'Dobrodošli u Kongo, Welcome to Africa'.

Iz potpuno drugačijih, novinarskih, a ne poslovnih pobuda nedavno sam poslušao ovaj poziv. Činilo mi se interesantno provjeriti kako najsiromašnija, subsaharska Afrika preživljava globalnu recesiju. Tiče li je se ona uopće, ako se zna da pojam krize njezinom stanovništvu predstavlja najtočniji opis stalnog životnog stanja, gotovo aksiom postojanja? Po već ranije iskušanom receptu putovanje sam započeo u danas stabilnoj Ruandi, probijao se sve do Burundija i Kenije, raspredao o svjetskoj politici s Uganđanima i na kraju zapeo u Kongu.

Poput lakmus papira ova zemlja površine gotovo kao i cijela zapadna Europa danas je možda i najbolji pokazatelj odnosa snaga velikih svjetskih sila. Točnije rečeno Kina, SAD, Indija i niz zemalja zapadne Europe u Kongu kao i u ostatku Afrike danas zapravo preslaguju svoje pozicije u novom svjetskom poretku. Bojnih polja drugdje više nema, pozicije su poznate, dok je ovo 'crno' ne samo otvoreno već nudi i najobilniju nagradu.

Zbog svojih prirodnih bogatstava od kojih samo zalihe svakojakih minerala prema procjenama UN-a vrijede 24 bilijarde dolara, Kongo je zapravo oduvijek bio cilj pljačkaških, kolonijalnih pohoda. U samo 23 godina vladavine ovom zemljom (od 1885. do 1908,) belgijski kralj Leopold II, zbog iskorištavanja šuma i kaučuka potrebnog za proizvodnju automobilskih guma, u njoj je ostavio najmanje 10 milijuna ljudskih žrtava. Većinu ove rabote omogućio mu je u nebesa dizani istraživač Henry Morton Stanley, a nakon njegova odstupanja narednih pola stoljeća Kongo je kao koloniju kontrolirala sama država Belgija. U međuprostoru do novog rata 1996. ime ove države u Zair je promijenio diktator Mobutu Sese Seko. 'Ovdje je oduvijek zapravo sve bilo jednako beznadno' zaključiti će kasnije Zairci ili Kongoležani, kako god.

Danas, na početku 21. stoljeća situacija tamo, na žalost, nije ništa bolja. Jedino što se zaista promijenilo, kao i u ostatku postkolonijalne Afrike, sirovine su koje privlače. Kaučuk i drvo zamijenili su nafta (8 posto svjetskih zaliha), dijamanti, koltan (80 posto zaliha), bakar, cink, sirovi lim, kobalt, zlato, uran...Čak su pritom i metode osvajača ostale iste. Zbog podupiranja i nezaustavljanja ratova i pobuna, koje zbog nestabilnosti podižu dimnu zavjesu pred moralom međunarodne zajednice, ali i odgađaju moratorije MMF-a, samo u Kongu tijekom posljenjih 13 godina bilanca mrtvih popela se na gotovo šest milijuna ljudi.

I da, promijenilo se i ime ovog ekonomski motiviranog zločina, odnosno definicija. Ugašeni kolonijalizam u Africi je zamjenio novi neokolonijalizam.

Da na užas zapadnog svijeta trenutno u njemu sve veću, a možda i najbitniju ulogu igra Kina u Africi je vidljivo na svakom koraku. Od piki-pikija, taksi motocikala kineske proizvodnje do financijera najvećih infrastrukturnih projekata. Ovaj azijski div tamo više ne izvozi komunizam i maoizam kao nekada. Danas je riječ o businessu. Politički gledano od toga korist ima tek u 50-ak glasova afričkih država u generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda što je neznatni benefit u odnosu na niz problema koje pritom akumulira zbog optužbi za zatvaranje očiju pred diktatorskim režimima s kojima surađuje. Formula koju službeni Peking pritom koristi krajnje je jednostavna i svodi se na slijedeće: opraštanje starih dugova, izvoz nekvalitetne i jeftine 'škart' robe, beskamatno kreditiranje i program razmjene 'sirovina za infrastrukturne projekte'. Tako za bakar grade bolnice, za dijamante ceste, a za koltan škole. Broj kvadrata ili kilometara ovisi o cijeni sirovine na svjetskom tržištu minus ogromne, gotovo neljudske manipulativne provizije od po 30-ak posto.

Od 2000. robna razmjena Kine s Afrikom skočila je nekoliko puta i lani je iznosila 100 milijardi dolara. Među zemljama koje su se našle na popisu strateških našle su se sve one koje vode notorni režimi pa ih zapadnjaci u velikoj mjeri izbjegavaju od Sudana, preko Zimbabvea do DR Konga. Kao da se izruguju ostatku svijeta Kinezi tako pod egidom 'cilj je zajednički prosperitet, unutarnji problemi nas se ne tiču' diktatoru Robertu Mugabeu u Zimbabveu grade 13 miliona dolara vrijednu vilu. Za uzvrat dobivaju gradnju hidroelektrane, prodaju borbenih aviona u vrijednosti 200 milijuna dolara, nabavu tisuću autobusa. U konačnici dobijaju čak i tisuću kvadratnih kilometara farmi s kojih su istjerani bijelci. U Sudanu s predsjednikom al-Bashirom, čije su ruke okrvavljene stotinama tisuća žrtava iz Darfura, dogovaraju opstrukcije UN-ovih sankcija, grade 1500 kilometara dugačak naftovod do Crvenog mora i tankerski terminal. Računica je pritom jasna, Kina naime uvozi polovicu sudanske nafte i tako dolazi do 5 posto svojih ukupnih potreba. Upravo zbog te činjenice da mora uvoziti oko 50 posto potrebne nafte Kina ulaže i u druge zemlje koje je imaju.

Afrička razvoja banka zato je 2007. centralni sastanak svih članica održala u Šangaju. Dogovor koji je pritom postignut afričkim vlastodršcima razvukao je osmjeh. Samo u Nigeriju za istraživanje nafte i plina Kina ulaže 3 milijarde dolara. U Sudan 10 milijardi. U Angolu 2 milijarde jer ona nadmašuje opskrbu nafte čak iz Saudijske Arabije i najveći je dobavljač u Kinu.

Kongo s Pekingom iste godine potpisuje 9 milijardi dolara težak ugovor za koncesije rudnika bakra, kobalta, sirovog lima i zlata. Želeći ispasti korektni pred javnosti pritom doniraju i pola mijuna dolara za ratom pogođene civile u pokrajini Sjeverni Kivu.

Podatak da danas Kinezi u Africi imaju više od tisuću registriranih poduzeća, a da tamo živi oko pola milijuna državljana te zemlje potvrđuje njihovo shvaćanje crnog kontinenta kao 'divljeg zapada', mjesta velikog rizika i još većeg profita. Koliko su uspješni vidi se na svakom koraku. Nedavno otvoreni prvi casino u Ruandi, u Kigaliju, smješten u hotel Top Tower u vlasništvu je Kineza. U istom gradu oni postavljaju optičke kablove za brzi internet, iako većina ljudi nema struje u svojim kućama. Nedavno je u Kigaliju predstavljen i projekt gradnje tvornice mobitela, a još ambicioznije zvuči projekt tvrtke A-Link Technologies koja će tamošnjem tržištu ponuditi prijenosna računala po cijeni od samo 400 dolara.

Ono veselo društvo s početka priče koje se gostilo kongoanskim delicijama, apsurda radi valja spomenuti da je ovdje riječ o zemlji gdje se i danas umire od gladi, zasigurno ubire dio tog profita.

Da slučajno čitatelji ovih redaka ne bi pomislili da autor, ne daj Bože, ima nešto više protiv kineske ekspanzije u Africi nego kada je riječ o onoj drugih zemalja podsjetimo se tko je sve sjedio za stolom navedenog restorana u Gomi.

Možda i licemjernije od Kineza u Kongu, dakle i u ostatku Afrike danas pipke baca i zahuktala Indija. Kontingent od nekoliko tisuća njihovih vojnika u UN-ovoj misiji MONUC u Kongu već je nekoliko puta prozvan da šverca sirovinama. Optužbe su službeno odbačene, ali je prvi korak učinjen. Danas niz indijskih kompanija posluje sa sirovinama koje se iz Konga ne bi trebale izvoziti, no čini se da to nikoga ne brine previše. Podatak da je Bombay od početka indijske mirovne misije u Kongu pretvoren u jedan od najvećih centara za otkup dijamanata, dovoljno govori sam za sebe. Kimberleyev proces kojim je navodno zaustavljeno trgovanje 'krvavim ili konfliktnim dijamantima' čini se da ipak ima tek ograničene dosege.

S druge strane, veliku ako ne i veću od kineske ulogu u cijeđenju Afrike danas ima zapadni svijet. Osim SAD-a, uostalom niz europskih zemalja popu Belgije i Francuske imaju svoju kolonijalnu povijest na tom kontinentu. Stoga im je neokolonijalne struje bilo i više nego lako 'zajahati'.

Koliko je njihov uticaj na događanja u Africi teško je uopće taksativno pobrojati. Ono pak što je neosporno odnosi se na pomoć u održavanju tako silno ekonomski isplativih ograničenih ratnih sukoba u tom području. Kongo je ovdje ponovo u žiži jer je on i najbogatiji. Francuska tako bez sumnje na istoku te zemlje podupire bivše koljače iz ruandskog genocida, pleme Hutu i njihovu vojsku FDLR, bivše Interahmwe. Razlog za to leži u činjenici da ova vojska kontrolira područje bogato dijamantima i koltanom. SAD pak potiho podupire vojsku kongoanskih Tutsija do nedavno predvođenu generalom Nkundom. Razlog je isti, kontrola sirovina.

Pokazivanje mišića u pravilu ove dvije sile rade zajedno jer im je i protivnik isti; Kina. Kada je vlada Konga s predsjednikom Josephom Kabilom na čelu potpisala 9 milijardi dolara težak ugovor s Kinom odgovor ili ucjena zapada došli su putem MMF-a i Svjetske banke.

'Stari dugovi Mobutu Sese Seka, odnosno 11 milijardi dolara, mogu vam biti oprošteni jedino ako revidirate ugovor s Kinom' nedvosmisleno je poručeno.

U međuvremenu je UN igrajući svoju uobičajenu rolu arbitra bez pokrića nastavio s objavom rezolucija osuđenih na nepoštivanje. Namanje tri od njih pozivale su na zaustavljnje trgovanjem nedozvoljenim sirovinama iz Konga za koje je bilo jasno da na zapadu stvaraju profit, a u Africi produžuju ratove jer omogućavaju nova naoružavanja.

Tim prigodama prozivani su za šverc čak i djelatnici Citibanka i nekih stranih veleposlanstava te naravno vojnici MONUC-a. Na popisu su s našle dvije indijske kompanije te vlade Velike Britanije, Njemačke, Danske, Belgije, Malezije, Francuske i SAD-a. Među kompanijama posebno neslavno mjesto zauzeo je Bechtel koji je otišao toliko daleko da je platio termin satelita u vlasništvu NASA-e kako bi izradio infracrvene mape potencijalnih nalazišta vrijednih minerala.

American Mineral Fields u to vrijeme dozvolio je pobunjenicima korištenje privatnog kompanijskog jeta, sve u cilju dobre suradnje oko milijardu dolara vrijednog ugovora za dio rudnika. Njemačka vlada, valjda u natjecanju s konkurentima, jednom je svom državljanu koji je operirao po rudnicima Konga čak omogućila zajam kojim je plaćao zaštitu dijelu pobunjenika.

Kada su u konačnici primjedbe raznih neprofitnih organizacija postale preglasne, a dobar imidž ugrožen, sve ove zapadne sile udružile su se u nastojanju da sačuvaju enormne neokolonijalističke zarade pod svaku cijenu. Pronađeno rješenje valjda je i prošlo jer je bilo nevjerojatno. Naime, umjesto operacija u Kongu oni su odjednom sirovine počeli uvoziti iz okolnih Ugande, Burundija i Ruande. Iako niti jedna od tih zemalja nema rudnike koltana ili recimo kobalta, izvoz tih sirovina, prošvercanih iz Konga, ubrzo ih je svrstao među najveće proizvođče na svijetu. Treba li uopće reći da su ove prljave poslove postigli uz pomoć raznih milicija i vojski. Pomoć u tome opet je došla iz krajnje neočekivanog izvora, odnosno putem zajmova Svjetske banke. Kada sam tako u Kongu jdnog pripadnika Mai-mai milicije pitao kako se finacira čovjek je odmah odgovorio 's tvojim novcem'. Naime, on u programu razoružavanja financiranim od strane Svjetske banke za svaku pušku koju preda UN-u dobiva 100 dolara. Kada se kasnije vrati u šumu novu pušku i municiju za nju kupi za 50 dolara. I tako nastavlja svoj rat, ali i zaštitu emisara stranih kompanija. Oni uz pomoć ognja i mača na taj način nastavljaju osvajati nešto što im ne pripada. Kada kupuju onda vrećom soli ili biciklom od plemenskih starješina uzimaju multimilijunska blaga. A ljudi? Oni koji poput pobunjenika iz delte Nigera žive žedni pored naftom zagađene vode ili na dijamantima u Kongu bez šake riže, oni su jedine istinske žrtve u cijeloj ovoj priči. Zato kada ti ljudi kažu 'da smo barem siromašni' oni zapravo misle da je njihovo jedino prokletstvo blago zemlje koja im rođenjem pripada.

Treba li stoga naglasiti da je nedavni svjetski pad cijene bakra s 9.000 dolara za tonu, na samo 3.200 dolara u Kongu dočekan s najvećim uopće zamislivim oduševljenjem. 'Sada kada im se ne isplati možda napokon odu odavdje' prošaputano je pritom iza leđa našeg uglađenog društva s terase restorana u Gomi.



Koltan - novo afričko zlato ili BloodBerry i Conflict Cell

Podatak da se oko 80 posto svjetskih zaliha koltana nalazi u Kongu i ne znači previše ako se ne zna da je on jedan od najvažnijih materijala za izradu mobitela i prijenosnih računala. Danas u svijetu gotovo da nema ovakvog uređaja bez koltana. Potreba za njim vrtoglavo raste. Iako velike kompanije poput Motorole ili HP-a tvrde da ne koriste koltan iz Konga teško je utvrditi koliko je to točno. Naime, koltan se na zapadu i u Kinu prodaje uz deklaracije porijekla koje govore da je iz Ruande, zemlje koja ga nema niti mrvicu. Drugi problem je što se njega u pravilu miješa sa sirovinama iz drugih dijelova svijeta pa u konačnici i nije moguće utvrditi pravo porijeklo. Sukus ove uzaludne potrage za 'krvavim sirovinama' kojima se financiraju ratovi te sumnji u njezine rezultate nedavno je dao jedan američki novinar slijedećom porukom.

'Prvo su u Liberiji i Sierra Leoneu bili krvavi dijamanti. Onda su u Obali bjelokosti bili konfliktni kokosi. Sada raste zabrinutost da je došlo vrijeme krvave elektonike. Držimo li danas u džepu BloodBerry ili Conflict Cell?'

Klintonova upozorava na novi kolonijalizam u Africi

DAR ES SALAM - Američka državna sekretarka Hilari Klinton upozorila je danas na mogućnost "novog kolonijalizma" u Africi koji sprovode strani investitori i vlade zainteresovane samo za iscrpljivanje prirodnih resursa tog kontinenta, radi vlastitog bogaćenja.

Afrički lideri moraju da osiguraju da strani projekti budu održivi i na dobrobit svih njihovih građana, a ne samo elite, dodala je Klintonova.

"Videli smo tokom kolonijalnog doba, da je lako ući (u neku zemlju), uzeti njena prirodna bogatstva, isplatiti lidere i otići. A kad odete, ne ostavite mnogo za ljude koji ostaju. Ne želimo da vidimo novi kolonijalizam u Africi", rekla je Klinton u zambijskoj prestonici Lusaki, pre nego što je otputovala u Tanzaniju.

Državna sekretarka SAD nije precizirala na koga tačno misli, ali je juče pozvala na istragu o velikim kineskim investicijama i poslovnim projektima u Africi, od kojih, kako se tvrdi, afrički narodi nemaju koristi.

Ona je dodala da su SAD od svojih diplomata u Africi tražile da izvrše procenu kineskih projekata u zemljama u kojima službuju.

Klintonova je, takođe, prema rečima zvaničnika koji putuju u njenoj pratnji na turneji po afričkim zemljama - Zambiji, Tanzaniji i Etiopiji, naglasila da afričke zemlje treba kineskim investitorima da ponude iste uslove kao i one koje već imaju Amerikanci ili Evropljani.

Ona je ukazala da SAD ne žele neuspeh stranih vlada ili investitora na afričkom tlu, već da osiguraju da i lokalno stanovništvo ima koristi od njih.

"Ne želimo da oni (investitori i vlade) sarađuju samo sa elitom, i - da budemo iskreni - prečesto plaćaju (podmićuju) da bi dobili mogućnost da investiraju", navela je državna sekretarka SAD.

Klintonova je dodala da je administracija američkog predsednika Baraka Obame dugoročno zainteresovana za Afriku i dobrobit njenog stanovništva, kao i da su njeni projekti i razvojna pomoć crnom kontinentu dobro organizovani u tom cilju.

On the international front, it is increasingly likely that the US will lose its status as the world’s largest economy. According to the latest IMF forecast done in April 2011, China is expected to overtake the US by 2016. This has come as a major surprise for the global community – previous forecasts had predicted China overtaking the US by 2035 at best.

Амери су и даље најјача сила на свијету у сваком погледу и не може им парирати нико, па ни Кина И Русија заједно. Кина је у успону, као и Русија, јаку су таман толико да их нико не смије дирати. У свјетским оквирима их нико ништа не пита. Руси имају енергенте, али им треба капитал са запада. Кина биљежи невјероватан раст, али и даље им већина становништва живи у картонским и од сламе направљеним кућама.
Ми сви прижељкујемо пад запада већ неколико деценија, али треба бити мало и објективан. Њихова политика и њихова моћ није ништа ослабила, чак су постали и јачи и агресивнији, и нико се не буни. Од њихове економије зависи економија остатка свијета па и Кине и Русије. И даље се зна ко коси а ко воду носи.

Амери су и даље најјача сила на свијету у сваком погледу и не може им парирати нико, па ни Кина И Русија заједно. Кина је у успону, као и Русија, јаку су таман толико да их нико не смије дирати. У свјетским оквирима их нико ништа не пита. Руси имају енергенте, али им треба капитал са запада. Кина биљежи невјероватан раст, али и даље им већина становништва живи у картонским и од сламе направљеним кућама.
Ми сви прижељкујемо пад запада већ неколико деценија, али треба бити мало и објективан. Њихова политика и њихова моћ није ништа ослабила, чак су постали и јачи и агресивнији, и нико се не буни. Од њихове економије зависи економија остатка свијета па и Кине и Русије. И даље се зна ко коси а ко воду носи.

a Kina ne bi se ja baš oduševljavao njenim napretkom da je tako dobro ne bi Kinezi dolazili kod nas.