Sjetih se priče sa zadnje korice Alhemičara. Nađoh na netu:
Citiraj:
Alhemičar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oskar Vajld.
Listajuci knjigu naišao je na pricu o Narcisu.
Alhemičar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladiću koji je išao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jezeru. Toliko je bio opčinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se.
Na mestu gde je pao nikao je cvet koji su nazvali narcis.
Ali Oskar Vajld nije tako završio ovu priču.
On je napisao da su, kada je Narcis umro, došle šumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krčag slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitaše šumske nimfe.
- Plačem za Narcisom - reče jezero.
- Ah, nimalo nas ne čudi to plačeš zbog Narcisa - nastaviše one. I pored toga što smo mi sve stalno trčale za njim po šumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
- Pa zar je Narcis bio lep? - upita jezero.
- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? - odgovoriše iznenađene nimfe.
- Na kraju krajeva, on se svakoga dana s tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zaćutalo. Najzad, reče:
- Ja plačem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep. Oplakujem Narcisa zato što sam, uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo u dnu njegovih očiju da vidim odraz svoje sopstvene lepote.
"Lepe li priče", reče Alhemičar.