Prica jeste poduga, ali je vrijedi procitati.
Prica o ljepoti , stradanju , postenju i vjeri koju muka nije nacela Nekad u davna vremena bila jedna mlada žena. Osim svog lijepog izgleda, imala je i lijepo ponašanje; i pored svoje naročite skromnosti, bila je još i veoma pobožna i bogobojazna. Bila je to žena za koju se slobodno može reći - LAV OD ČOVJEKA. Dugo vremena je živjela sa svojim mužem; srećno i bez ikakvih problema.Jedne godine, dok se približavala sezona hadža, njen muž je odlučio da se uputi na hodočašće u Meku. Ženu i kuću je povjerio svom mlađem bratu, i dao mu sve neophodne preporuke u vezi svoje mlade i lijepe žene, i nakon toga se sam uputio prema Meki.
U prošlosti je svako putovanje, u principu, bilo opasno jer su jedino prevozno sredstvo u to vrijeme bile četveronožne jahaće životinje koje su veoma sporo prevaljivale put. Studene noći i vreli dani, razne bolesti i usputni razbojnici, i mnogo drugih opasnosti, stalno su vrebale na putu tako da bi povratak musafira koji bi otišao na takvo jedno putovanje kao što je putovanje na hadž, bila prava Božija milost. Znajući kakve ga opasnosti očekuju u putu, muž ove mlade žene je napisao vasijet (oporuku) i predao ga svom mlađem bratu.
Brat je zasukao rukave i koliko je mogao trudio se da ženi svoga starijeg brata pomogne u njenim svakodnevnim poslovima. Ali, jednoga jutra, kada je ušao u njenu kuću da joj pomogne u obavljanju poslova, iza zastora je ugledao njeno prelijepo lice. U isti mah njegov duh strasti je kao demon najedamput pohrlio iz njegove unutrašnjosti, i kao pjan počeo da priziva da mu se udovolji.
Mladić se uhvatio u koštac sa svojim razumom. Melek razuma se u njegovoj duši digao protiv demona strasti, ali kada je uvidjeo da nema koristi, napustio ga je. Čim je strast zavladala razumom počeo je da se približava mladoj ženi i da je zove k sebi, ulagujući joj se i nudeći joj kule i vile. Kao odgovor žena mu je samo Ijutito prasnula u lice:
"Zar te Boga nije stid?! l zar se tako čuva obraz, poštenje i povjerenje svog brata?!" "Nema ti koristi da mi se opireš, ili ćeš mi udovoljiti ili ću te osramotiti." - reče on, dok su mu oči bile već zaslijepile i uši zaglušile od strasti.
Ali ova mlada žena, koja je svim svojim bićem bila čedna i čestita i nikoga se osim Boga nije bojala, uzvrati: "Uradi što hoćeš! Ja se smrti ne bojim! Znaj da ja više volim da umrem na ovom svijetu, časno i
pošteno, nego da na onom svijetu budem osramoćena!."
Sav zadojen strašću, konačno je shvatio da u nakani svojoj neće uspjeti, pa pošto se pribojavao da će ona, kad se brat vrati s hadža, ispričati ovaj njegov ispad, odlučio je da je se na neki način riješi. Tako je našao neka četiri (ne)čovjeka, i u Boga i kod ljudi uljeza, i podmitio ih da pred kadijom posvjedoče daje počinila blud.
Našavši se pred četiri svjedoka, kadija je ženu osudio na kamenovanje. Odveli su je do jednog pustog mjesta, u okolini grada, i kamenovali. Pod teškim udarima kamenja ona je jaukala i prizivala Boga u pomoć, sve dok se nije onesvijestila. Ljudi koji su tu bili na okupu pomisliše da je ispustila dušu pa je onako ostaviše da bude pouka drugima. '
Te noći ona je ostala tu onesviješćena sve do u ranu zoru, kada ju je osvijestio hladni povjetarac i odmah udarila u plač i jaukanje. Ali ona nije plakala toliko zbog bolova od zadobijenih rana, koliko je bila ucviljena od boli sramote kojom je bila oklevetana.
Upravo u to vrijema je jedan beduin, koji je živio tu u pustinji, prolazio obližnjom stazom, pa kad je čuo jauke pošao je tragom odakle je glas dopirao i tamo našao ženu gdje leži na zemlji, svu oblivenu od krvi. Otsjeo je devu i onda prišao ranjenoj ženi da je utješi. Upitao je kakva je nesreća snašla i kako se osjeća. Žena mu je ispričala sve što se dogodilo, od početka do kraja. Beduin se sažalio na nju i njeno teško stanje, pa je popeo na devu i odveo svojoj kući i onda naredio svojim ukućanima da je pripaze i njeguju sve dok potpuno ne ozdravi.
Malo po malo i ženi se opet povratio onaj prijašnji izgled. Ponovo je procvao cvijet ljepote na njenom licu, a obrazi joj kao dvije ruže poprimili boju rumenila.
Jednog d ana i beduin s e z anio njenom ljepotom, p a mu se pamet pomuti i kao pijan poče da je priziva sebi i predlaže joj da se uda za njega. Međutim ona ga samo začuđeno upita:
"Zar ti nisam rekla da imam muža i da je on sada na putu! Prema tome, ne mogu biti žena drugome."
A na onaj njegov strastveni zov ona će mu: "Boj se Boga! I ne upropašćuj svoja dobra djela, nakon što si me spasio onog belaja i velikodušno me primio u svoju kuću! I sam si vidio da sam bila spremna da budem kamenovana do smrti, samo zato da ne bi bila obeščašćena.
I sada sam spremna podnijeti svaku bol i patnju da sačuvam svoju čednost. Ako me u i komadiće zdrobiš, ni koliko je trun jedan nećeš naći nevaljalosti u ka'bi čistote i imana mog."
Vidjevši svu iskrenost i istinoljubivost ove ženjoj i kazao svoju želju beduin se postidi i pokaja, i onda se dogovoriše da se pobratime, i on je nazva svojom sestrom..
Sa ovim beduinom je u istoj kući živio i jedan crni sluga, crnog srca, koji se jednog dana zagledao u lijepo lice mlade žene pa i on poželio da bude njegova. Prišao joj i kazao svoju želju
Ona se jako rasrdi na te njegove bestidne riječi i sva zajampurena u licu otjera ga od sebe. Vidjevši da neće zadovoljiti svoj poriv, ovaj crni sluga još crnjeg srca zaprijeti joj :"Učinit ću sve da nestaneš iz ove kuće!" "Učini šta hoćeš! Svi ćemo mi na koncu ipak umrijeti, a ja se smrti ne bojim!"- uzvrati ona.
Sluga ljutilo ode od nje, a u glavi mu sinu plan i u srcu mržnja i zla želja za osvetom. I tako, jedne noći dok su svi spavali, on je polako ustao iz svog kreveta, i onda se nečujno privukao do bešike u kojoj je spavala gazdina tek rođena beba pa izvukao nož iza pojasa i ubio je, i onda onako okrvavljen nož stavio pod jastuk mlade žene.
Rano ujutro, kada je beduinova žena prišla kolijevci da nahrani bebu našla ju je ubijenu; vrisnula je od boli i jada koji je snašao i počela sebi čupati kose i udarati se po glavi od zaprepaštenja.
Vidjevši šta se zbilo, beduin je odmah počeo da traga za otiscima koji bi mogli otkriti ubicu. Ubrzo je pod jastukom mlade žene našao krvav nož i svi su zaključili: ona je ubica, ona je ta koja je ubila bebu.
Beduinova žena i njegov sluga odmah nasrnuše na ovu opet unesrećenu mladu ženu i dobro je izudaraše. Ali, Beduin, koji bijaše jedan staložen i razuman čovjek, priđe joj i reče: :.?
"Šta sam ti ja tako nažao učinio pa da mi dijete ubiješ? Zar te nije bilo strah krvi onog maksuma?"
Žena mu kroz plač odgovori:
"Ti koji si pametan i razuman čovjek, trebao bi malo da razmisliš i da se upitaš da li bih ja zaista, na sve ono dobro koje si za mene učinio; zato što si mi život spasio i što si me u ime Božije kao sestru svoju pazio, i koja još sve dobra mi nisi učinio, uzvratila zlom!? Zašto? I kakve koristi bih imala od toga?"
Beduin joj je povjerovao i shvatio daje nevina, ali je ipak rekao:"Znam da si nevina i znam da patiš od klevete kojom su te oklevetali, ali pošto te moja žena okrivljuje za ubistvo, mislim da ovdje više nećeš biti na miru, i ne bi bilo dobro da ostaneš."
Beduin joj je ovo rekao, dao joj tri stotine dirhema da ima u putu i onda se oprostio od nje. Žena je izašla iz kuće s velikim bolom i tugom u srcu, i opet krenula na svoj put pun neizvjesnosti. Idući tako, stigla je do jednog sela u kojem se narod bio okupio oko vješala na kojima su trebali da objese nekog momka. "Šta je skrivio taj momak i zašto hoće da ga objese?"-upitala je prisutne.
"U ovom selu vlada jedan vladarev namjesnik, koji se ponaša veoma surovo i nepravedno; običaj mu je da objesi svakog onog koji ne može da plati harač pa zato
danas vješaju i ovog momka."- bi joj odgovoreno.Ova dobra i milostiva žena ih ponovo upita:
"A koliki je iznos glavarine koju on treba da plati?"
"Tri stotine dirhama"- odgovoriše.
Sada kada te je Bog spasio od one lomače i kamenovanja, učini i ti nešto pa izbavi tog unesrećenog momka - reče ona sama sebi, pa istupi naprijed i povika:
"Ako ja platim njegov dug, hoćete li ga osloboditi?"
"Hoćemo" - odgovoriše.
Ona onda dade svojih tri stotine dirhema, i mladić bi pušten na slobodu.Kada vidje svu tu dobrotu i plemenitost, mladić krenu prema njoj da iskaže svoju zahvalnost, ali kad mu iznenada pogled pade na njeno prelijepo lice, pomuti mu se pamet u glavi i duboko u srcu poče osjećati ljubav prema njoj. On se poče malo kolebati i hrvati sa svojim duševnim porivima, ali kada vidje da nema koristi, kaza joj šta želi od nje. " Tako ti iskazuješ svoju zahvalnost? I to mi je nagrada za ono što sam ti učinila?! Idi za svojim poslom i izbriši iz glave tu nezrelu misao i taj neumjesni poriv!"- reče mu ona, otresito.
I on, koji je bio inače loše naravi, shvati daje neće pridobiti sebi, pa se poče domišljati kako da joj se osveti, iako se pred njom postavi tako kao da su njene riječi uticale na njega i da se pokajao.
Tu u blizini nalazila se jedna morska luka u koju je bila uplovila jedna velika lađa puna raznovrsne trgovačke robe. Momku pade na pamet jedna prljava zamisao pa priđe jednom od trgovaca i reče: "Imam jednu robinju, lijepu ali neposlušnu, i nema joj mahane doli ta neposlušnosti. Pomamila se i postala vrlo drska! Puno sam se trudio da i z nje i stjeram tu njenu lošu narav, ali nisam uspio. I evo sada sam došao da je prodam. Koliko god je jadna žena vikala i preklinjala: "Nisam ja ničija sluškinja ja sam slobodna žena i imam muža!", trgovac je nije slušao već je dao nekoliko dirhema onom mladom nečovjeku, a nju ščepao za ruku i odvukao na palubu lađe. Ubrzo zatim su podigli jedra i lađa je zaplovila.
Kada je ugledao kako je ona samo lijepa i brilijantna, trgovac se strasno zagledao u nju i približio joj se.
Uvdjevši u kako bezizlaznoj situaciji se našla, žena je povilkala: "O ljudi ! Pomozite mi ! O muslimani ! Ja sam muslimanka ! Imam muža ! Slobodna sam! Tako mi Boga imam muža! I vi imate majke i sestre; zar bi vam bilo svejedno da neko ovako postupi sa vašom rođenom majkom ili sestrom! Tako vam Boga spasite me ovog napasnika! Žena sam, unesrećena, prognana i protjerana, znajte da nije samo danas dan; ima i Sudnji dan! O moj Bože..."
Njeno tužno jadikovanje i zapomaganje, dovelo je do toga da su svi putnici na brodu, a svi su bili trgovci, stali na njenu stranu daje odbrane.
Ali, njena ljepota je bila tako izrazita da bi svako onaj ko bi je samo jedanput ugledao u isti mah bi se u nju i zaljubio, i žarko bi poželio da bude njegova. To se desilo i trgovcima na brodu. Svi su se odjedanput bili zaljubili u nju, i svaki od njih je želio da bude baš njegova. Vidjevši svu tu pohotu i strast u njihovim očima, ova mlada žena je shvatila šta smjeraju pa je procvilila Bogu:
"O Ti koji poznaješ tajne u srcima! O Ti koji sve možeš! U oba svijeta ja nemam nikog drugog doTebe! Spasi me od ovih napasnika! Ili istjeraj tu strast iz njihovih glava, ili mene izbavi iz kandži njihovih,
ili daj da me smrt stigne, jer ja ne mogu grijeh da podnesem."
I dok se tako ona molila Bogu, onesvjesti se.
Iznenada se more uzburka pa sjevnu munja s neba pa pogodi one trgovce na brodu i sve ih na mjestu spali i uništi. Osta samo brod sa svojim tovarom, i onesvješćena mlada žena koja je ležala na njegovoj palubi.
Kada se osvijestila, ugledala je spaljene ljude pored sebe pa je nekoliko trenutaka stajala nepumično neznajući šta se zbilo, ali čim se malo uprisebila, uzela je jednu metlu i pomela palubu, a zatim obukla mušku odjeću kako bi bila na miru od muškaraca.
Blag vjetar je zapuhao i počeo polagano da tjera brod prema jednom lučkom gradu. Čim je stigao do obale, ljudi su se okupili oko njega da vide šta nosi, i odmah uvidjeli da na njegovoj palubi, sem jednog lijepog momka koji je sam sjedio u jednom njegovom ćošku s ogromnim tovarom trgovačke robe, nikog drugog nije bilo.
Ljudi su ga počelai zapitkivati: "Odakle dolaziš sam sa ovako bogatim tovarom?"
On im je odgovorio: "To ću reći samo vašem emiru i nikom drugom, zato ga dovedite ovamo."
Ljudi su otišli do emira grada (gradonačelnika) i izvijestili ga da je neki lijepi mladić sam doplovio u luku s brodom punim skupocjene robe i kaže da će se predstaviti samo emiru grada i nikom drugom.
Emira je ova vijest veoma iznenadila, pa se uputio prema luci da vidi ko je taj mladić i šta hoće.
Kada je došao na brod, žena je emiru ispričala cijelu priču, od početka do kraja - osim to daje žena -i na kraju dodala:
" Svo ovo imanje, zajedno s brodom, ja prepuštam tebi i od tebe ne očekujem ništa zauzvrat osim jedno, a to je: da mi na obali mora sagradiš jednu bogomolju i da narediš da me niko ne uznemiruje, i da mi se niko ne približava, kako bih ja mogao stalno da budem nasamo s Bogom svojim i kako bih mogao stalno da mu se molim i da mu služim."
Kad su emir i njegovi vojnici uočili kod njega svu ovu čast i vjernost Bogu, poklonili su mu se i upravo onako kako je i rekao, sagradili mu takvu jednu bogomolju da bi čovjek, kad bi je vidio, pomislio da jeKa'ba.
Ova mlada žena je onda otišla u bogomolju i u krajnjoj skromnosti nastavila da živi svoj bogoslužiteljski život. Tako je prošlo nekoliko godina. Bi suđeno pa i emir umre. Dok je bio na samrtnoj postelji, pozvao je svoje vezire i vojskovođe i oporučio im: "poslije moje smrti vaš zapovijednik će biti onaj mladi bogoslužitelj, jer će vas on dovesti do sreće, i na ovom i na onom svijetu, pokoravajte mu se i budite mu poslušni."
Ovo je on izrekao i predao dušu Stvoritelju njenom. Nekoliko dana nakon emirove smrti i žalosti za njim, vezir i oficiri su otišli u bogomolju do one mlade ženeza koju su mislili da je muškarac pa joj prenijeh emirovu oporuku i prozvali je svojim zapovjednikom. Žena je, naravno, odbila da to prihvati, ali pošto oni bijahu uporni, reče im: "Prihvatam, a li pod jednim uvjetom."
"Bilo kakav uvijet da postaviš mi ćemo ga ispuniti!" -rekoše.
"Hoču da mi pronađete jednu lijepu djevojku da mi bude supruga, jer odveć mi je dosta ove samoće!" -reče.
Državni činovnici će: "Samo ti reci koju djevojku želiš i mi ćemo ti je dovesti."
"Dovedite mi stotinu djevojaka zajedno sa njihovim majkma, i ja ću jednu da odaberem!" - reče.
Državni rukovodioci i uglednici su otišli odatle i još istog dana, s punim poletom i entuzijazmom, pronašli stotinu djevjaka pa ih zajedno s njihovim majkama poslali u bogomolju, a svaka djevojka je gajila nadu da će baš nju da odabere. Kad su djevojke i njihove majke ušle u bogomolju, žena je pozatvarala vrata i onda skinula mušku odjeću i predstavljajući se rekla: " Idite svojim muževima i recite im da ono u bogomolji nije muškarac već žena koja želi samo da bude ostavljena na miru i da služi Bogu." Djevojke i njihove majke su tu ostale bez riječi zbog nastale situacije pa onda s nevjericom i čuđenjem izašle van, a nju ostavile samu u bogomolji. Kad su se vratile kućama ispričale su muževima ono što su vidjele, i ko god bi čuo za ovaj događaj silno bi se začudio.
Državnici su se sastali i nakon vijećanja o nastaloj situaciji opet poslali jednu gospođu da ode do nje i da joj kaže: da pošto je bivši emir nju odredio za svog nasljednika, neka ona sada sama na svoje mjesto odredi nekog ko će nam biti emir. Ova bogougodna mlada žena je tako i učinila i onda se posvetila ibadetu.
U svijetu ovom, u kojem se muškarci ubijaju samo zbog kore hljeba jednoga, a kamoli zbog carske krune i vladanja, jedna obična žena se potpuno odrekla cijelog jednog carstva; svaka joj čast zbog ovakog poleta i junaštva!
Nakon malo vremena, svijetom se pročuo glas o ženi s velikim poletom i dovom uslišanom; slijepi od njenog toplog daha progledaju a paralizovani ozdrave i prohodaju. Svijetom se pričalo o njoj, a niko nije znao koje zapravo ona i staje sve u životu preživjela.
Kada se muž ove žene vratio s hadždža u svoj grad, našao je zapuštenu i upropaštenu kuću i ognjište u kojoj mu nije bilo supruge. Brata je našao slijepog i nepokretnog; bio je pao na milost i nemilost drugih. On nije toliko žalio za svojom kućom i imovinom, koliko je žalio za izgubljenom suprugom.
Kad je upitao brata šta mu je bilo sa ženom on mu je neljudski odgovorio: «Ona je počinila preljubu s nekim crnim robom pa je po presudi kadije i na osnovu svjedočenja četiri svjedoka, kamenovana. Da si t i z dravo, o na je neč asno u mrla. Muz kome s e u srcu bila skupila sva tuga za izgubljenom suprugom i razočarenje zbog sramote koja ga je snašla, osamio se u jedan ćošak i plakao.
Jednog dana, dok je onako zurio u svog slijepog i paralizovanog brata, koji, sem jezikom, nije mogao ničim da makne, sažali se na njega pa mu reče: “Čuo sam da se pojavila neka žena, kojoj se prima dova i od koje su mnogi slijepi i nepokretni ozdravili, pa ako hoćeš da te odvedem njoj, možda će da te izliječi”
”Šta čekaš? Požuri dok sam još živ” - odgovori mu brat.
I tako on pope svog brata na magarca i obojica krenuše na put. Bi suđeno da u putu naiđu na istog onog beduina iz pustinje kod kojeg je bila i njegova žena pa ih on obojicu pozva da kod njega konače. I dok su naveče onako svi zajedno sjedili i častili se, beduin ih je priupitao, kamo su nakastili.
Muž odgovori:”Čuo sam da nedaleko odavde živi neka pobožna i dobra žena, kojoj se dove uslišavaju. Ovaj mi je brat slijep i nepokretan pa sam ga poveo, ne bi li uz pomoć njene dove ozdravio”
”Nedavno je ovdje bila jedna pametna i razumna žena, koju je moj crni rob oklevetao i istukao i eno ga sad i on slijep i nepokretan, povešću ga s vama, možda će ga ona svojom dovom izliječiti” - reče beduin.
I tako su svi zajedno krenuli na put. U putu su naišli na ono selo u kojem su onog mladog nečovjeka htjeli da objese; i on je bio slijep i nepokretan.
Kada je njegova majka saznala da oni idu kod one pobožne žene, kroz plač ih je zamolila da i ona sa svojim sinom pođe s njima.Konačno su svi zajedno krenuli na put i sutradan, u ranu zoru, stigli do bogomolje u kojoj je živjela ona pobožna žena. U svitanje, kada je o va bogougodna žena izašla van i izdaleka začuđeno ugledala svoga muža, odmah je Bogu učinila sedždu zahvalnosti, ali je i gorko zaplakala brinući se: s kakvim obrazom da izađem pred svoga muža i šta da mu kažem?
U međuvremenu, pogled joj pade i na drugu stranu pa ugleda ona tri nečovjeka, svoja tri dušmana, slijepa i nepokretna, pa poče da uči dovu: “Bože! Osim njihovih slijepih očiju i sakatih ruku i nogu, ja drugog svjedoka nemam! Pomozi mi da uz pomoć njih mom mužu dokažem svoju nevinost!” Nakon ove dove ona lice prekri velom pa izađe pred goste i onda, obraćajući se svom mužu, upita: “Šta hoćeš, i zašto dolaziš?”
”Došao sam ti s nadom da će tvoja dova biti od pomoći ovom mom slijepom i nepokretnom bratu” - reče ovaj muškarac božanske naravi, pokazujući na svog paralizovanog brata.
”On je počinio neke grijehe, pa ako ih prizna, Bog će dati da ozdravi” - reče žena .
Muž se okrenu prem svom griješnom bratu pa ga posavjetova “Sad kad si u tom jadnom stanju, priznaj svoje grijehe i izbavi se iz te muke koja te snašla, inače ćeš se doživotno tako patiti”
Ojađeni brat će mu na to: “;Kad bih ostao i sto godina u ovakvom stanju, bolje mi je nego da priznam svoj grijeh”
Ali brat uporno nastavi da ga nagovara da prizna svoje grijehe, i on ipak popusti i ispriča sve onako kako je i bilo, i na kraju, izvinjavajući se bratu reče: il1 me ubij, il' mi oprosti.
A u sebi je pomišljao: bratova žena je ionako kamenovana i nje više nema, a bratovo srce ću, već nekako, pridobiti. I kada je saslušala njegovo priznanje grijeha žena se pomoli za njega i on ubrzo ozdravi; u oči mu se povrati vid, a u ruke i noge, snaga i moć.Nakon toga obrati se onom crnom slugi riječima: “I ti priznaj svoj grijeh”
Crni sluga se malo nećkao, jer se bojao svog vlasnika beduina, ali kada ga je ovaj uvjerio da će mu oprostiti, i on je priznao svoj grijeh, rekavši: ja sam zaklao tvoje dijete, i onda onako krvav nož stavio pod jastuk one jadne žene; ona je bila nevina. Zbog ovog grijeha klevete kojom sam je oklevetao, sad me je pogodila ova nesreća.
Vidjevši da on istinu govori, žena se pomolila i za njega pa je i on ozdravio. I na kraju je i ona majka dovela svog sina nečovjeka pa je i on priznao svoj grijeh i rekao:
"lakome ona m lađa žena junački i ljudski spasila vješala ja sam nju neljudski prodao trgovcu." Tu je on od stida začepio i više nije ni pisnuo.
Žena se potom i za njega pomolila pa je i on ozdravio. Nakon svega ovoga ona je istjerala sve iz sobe osim svog muža, i čim su njih dvoje ostali sami žena je skinula veo s lica. Ugledavši njeno lice čovjek je vrisnuo i pao na pod onesvješčen. Pošto se osvijestio žena gaje upitala:
"Šta ti bi, zašto se onesvijesti?
”Imao sam ženu koja je bila ista ti, pa kad si skinula veo s lica pomislio sam da si ti ona. Bila je tako slična tebi kao jabuka kada se raspolovi; -odgovori on.
Ženaseosmijehnu i reče: “ Drago mi je da te mogu obradovati da ona tvoja žena nije bila nikakva griješnica niti bludnica, već žena koja se upravo nalazi pred tobom! Dakle, ja sam ta tvoja žena koja je uz Božiju volju preživjela kamenovanje, i sve ono što si čuo od onih tvojih saputnika, desilo se meni. Hvala Bogu što mije dao da te ponovo vidim. Muž je od sreće i radosti pao na sedždu u znak zahvalnosti Bogu na ovoj velikoj blagodati. Žena je zatim pozvala sve muževe saputnike i ispričala im istinu o sebi. Svi su od stida pali na koljena tražeći od nje da im oprosti.
Ona je to i učinila, i tako su njih dvoje, do kraja života ostali u bogomolji da zajedno služe Bogu i da Mu zahvaljuju na ' velikom uspjehu i sreći, kojom su bili usrećeni.