U holu djecijeg pozorista moze se pogledati izlozba Borivoja Dovnikovica
Citiraj:
Borivoj Dovniković – Bordo, veliko ime nacionalne, europske i svjetske animacije druge polovice XX stoljeća, tvorac je čitavog niza nezaobilaznih i krunskih ostvarenja. Sjetimo se, primjera radi, „Ljubitelja cvijeća“, „Putnika drugog razreda“, „Kreka“, „Škole hodanja“, „Jednog dana života“ ili „Znatiželje“…
Borivoj Dovniković, međutim, nije samo velikan osme umjetnosti. Bordo je i vrhunski novinski ilustrator, karikaturist te grafički dizajner, ali – bit ćemo slobodni ustvrditi - još je više postigao u umjetnosti (ili mediju, kako vam drago) stripa!
Nesumnjivo, nakon legendarnih Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera, iza Borivoja Dovnikovića ostaje naslijeđe jednog od ponajboljih stripaških opusa na ovim prostorima. Odnosno, radi se o crtaču koji je među najzaslužnijima što je hrvatski i jugoslavenski strip u desetljećima nakon Drugoga svjetskoga rata predstavljao relevantnu i referentnu točku u međunarodnim razmjerima.
Ne samo što je nacrtao vrhunske tabloe (novinske stranice) klasičnog stripa, podjednako uspješno u realističkoj i karikaturalnoj maniri, nego su njegovi stripovi imali izrazitu komunikacijsku crtu. Na čitatelje su imali magično očaravajući utjecaj, istodobno su ih umjetnički uzbuđivali i – razveseljavali. Spomenimo seriju „Mendo Mendović“ koja je tijekom 1963, 1964. i 1965. Godine izlazila u „Plavom vjesniku“, a zahvaljujući kojoj je taj tjednik dosegnuo i za danas fascinantnu nakladu od 143 tisuće primjeraka!?
Ali, veza Borda i stripa se ne završava nizanjem epiteta. Bila to simbolika ili ne, Borivoj Dovniković (rođen 1930. u Osijeku) svoju je profesionalnu karijeru započeo stripom, a po svemu sudeći stripom će je i završiti. U ovom trenutku – nakon što i dalje, punih sedamnaest godina za redom, crta „Čipka i djeda Filipa“ - ima status najdugovječnijeg crtača stripa na svijetu!!!
S crtanjem stripova krenuo je još u osnovnoj školi, prvi strip koji je namijenio objavljivanju u novinama („Vitez Škiljo“ iz 1941.) urednici (razumljivo!?) nisu prihvatili, da bi s petnaest godina debitirao kao autor stripova u osječkim listovima „Magnet“ I „Glas Slavonije“. Vjerojatno ni najgora noćna mora nije mogla pretpostaviti da će upravo jedan od tih njegovih stripova („Udarnik Ratko“ s tematikom ilegalne borbe u Zagrebu) biti tema jugoslavenskog Agit-propa i partijskih foruma, odnosno da će poslužiti ideolozima nove države da strip kao takav proglase „kapitalističkom izmišljotinom koja kvari djecu“, i da ga za nekoliko godina uklone sa stranica štampe i javnog života. Ipak, početkom 50-ih godina u našem društvu dolazi do liberalizacije i postepenog uvađanja tržišnih pravila u novinarstvo (ono što se danas kolokvijalno naziva „mediji“), što je među ostalima dovelo i do obnavljanja strip-produkcije. Bordo je bio među prvima koji se u tu obnovu uključio.
Od prvog profesionalnog stripa („Izgubljeni svijet“, 1951/52.) pa nadalje, bilo je jasno da se radi o crtaču koji suvereno vlada medijem, razvija vlastiti crtački rukopis... i postiže rezultate bezmalo ravnim stripovima iz američke, francusko-belgijske, talijanske ili britanske produkcije toga vremena. Neumorno crtajući iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu (strip „Tragom izgubljenog krda“ iz 1954. crtao je za odsluženja vojnog roka!), Dovniković je tijekom petnaestogodišnje kontinuirane karijere demonstrirao autohtonu i autentičnu kreativnu crtu – koja je ostvarila brojna fundamentalna ostvarenja. „Velika utakmica“, „Emil i detektivi“,„Tri dabra“, „Afrička ogrlica“, „Dječaci s Ionskih brodova“, „Slom ofanzive Braun“, „Novi centarfor“, „Čudesni tim“, „Junaci autostrade“, „Mendo Mendović“ zaista su vrijedan doprinos velikoj epohi našeg klasičnog stripa.
Utjecaj koji su na njega barem posredno imali Alex Raymond, Walt Disney ili Hal Foster, neće nas zasmetati, nego ćemo to uzeti upravo kao dokaz dobre škole! Nakon što je sredinom šezdesetih nacrtao posljednju, četrnaestu epizodu „Mende Mendovića“ (nekako u vrijeme kada je strip u Hrvatskoj, nažalost, krenuo silaznom putanjom), u narednih četvrt stoljeća Borivoj Dovniković će se ovoj umjetnosti vraćati s vremena na vrijeme, ali nikada se nije želio ponavljati, niti nastaviti nešto što je bio već započeo; svaki put će donijeti nešto novo, originalno... i nešto što će zauvijek imati zapaženo mjesto u nacionalnoj baštini: „Blesan i Tulipan“, „Škola hodanja“, „Susreti treće vrste“, od kojih ovaj potonji predstavlja vjerojatno najingeniozniji društveno-satirički strip koji se kod nas pojavio.
U prvoj polovici devedesetih za austrijske listove crtao je dvije serije strip-dosjetki, od kojih je „Dingi & Piki“ namijenjena djeci, dok je „Frau Blau und Ihr Tier“ prije svega okrenuta zrelijim čitateljima. I onda od 1994. starta s već spomenutim „Čipkom I djed Filipom“ suvremenom bajkom za najmlađe, o prijateljstvu, dobroti i ljubavi. Zanimljivo da je i ovdje Borivoj Dovniković ostao vjeran svom prepoznatljivom crtačkom izrazu, a ako se ovaj strip usporedi s onima koje je crtao prije 60, 65 ili čak i prije 70 godina, jasno je da se radi o istom umjetniku, o istom „mladenačkom duhu“, svježini, znatiželji i senzibilitetu. Otuda njemu ove godine i nagrada „Andrija Maurović“ za životno djelo na području stripa, otuda i ova retrospektivna izložba...
http://www.bhmladi.com/mreza/index.php? ... nt&print=1http://banjalukanima.org/2011/index.php ... g_vijesti3_________________
Umjetnost je ono sto neko kaze da je umjetnost! 
Freak_on_a_leasH je napisao:
...svima vam treba odvalit jednu konceptualnu samarcinu da se vratite tamo gdje vam je mjesto.....
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
).
