Hiljade oblačica na plavoj livadi mirno pasu.
Jesenja otava buja, blagim zracima sunca okupana.
Zlaćani listak na vetru pleše, polsednji ples u životu.
Odnekud navire u sećanja i skoro suze mami,uzdah..:
„Čuj kako jauče vetar niz puste poljane naše
i guste slojeve magle u vlažni valja do..“
Je li to stvarno jesen zlatna stigla i u tvoj dom?
Je li ti donela, toliko zeljene slatke plodove?
Jesu li jesenji dani zasita tako blagi i mirni?
Da li je jesen najduže godišnje doba?
Zašto nas jesen uvek podseća na tugu,
mnogo vishe, nego na radost što bi,
iako u jesen sve je puno i slatko i zlatno,
i svud se zbira i nosi i podvriskuje,mami?
Može li jesen stvarno biti lepa,najlepša?
Zašto su jesenje kiše,drugačije od drugih kiša?
Pa ipak, najviše ljubavi je započelo u jesen!
Najslađe voće i najtrajnije, stize u jesen.
Najblaži dani u jesen umeju biti, često.
Najveselije su noći i njadraža jutra u jesen.
I sunce u jesen nekako najslađe greje..
Ja oduvek volim sva druga godišnja doba,
ali ni jedno nije tako iskreno, mudro i drago,
kao što jesenje nebo zvezdano, lepotom mami,
podgreva nadu i budi osećanja i mudrost daje.
Jesenji zagrljaji su sigurno najiskreniji!
Jesenje suze najduze se liju i najteže bole.
Ako te neko ostavi u prolece rano,
do jeseni će sigurno, ponovo tebi doći
ili ce drugog srce naći do tada mirno.
Ali! - ako te u jesen neko ostavi i ode,
teško ga zima vratiti moze, bilo kada,
prolece mu tragove otapa i uzalud ga tražiš.
Jesen je ipak uvek bila, najmudrije doba
i zato volim jesen! - mudrosti ili ljubavi radi.
Jesen je poslednja odbrana pred zimu hladnu,
a poslednji zalogajui su uvek bili najsladji.
Jesen je tako zrelo mirišljava, omamno,
na gunje zrele miriše i jabuke rumene.
U jesen sve je slatko i sočno i zlatno.
Jesen na vinograde i grožđe zrelo podseća,
na vino i krv uzavrelu,na ljubav iskrenu, pravu!
Ja volim jesen zlatnu – mudrosti ili ljubavi radi.
