Još jedan članak o Africi, i neću više

Citiraj:
Ispred jednog lokalnog restorana u gradu Gomi, na istoku Demokratske republike Kongo, parkirane automobilske ergele toga preduskršnjeg dana ne bi se posramio niti salon u Genevi. Novi džip Toyota, pa još noviji Mitsubitshi i onda jedan Nissan. U uglu novi BMW.
Njihovi vlasnici strateški su se rasporedili oko udaljenih stolova prepunih delicija. Francuzi desno, Indijci lijevo, treće društvo bilo je teško definirati po zemlji porijekla. Govorili su različitim izvornim verzijama engleskog. Najlakše je bilo prepoznati Kineze za jednim stolom. Uživali su u ribi tilapiji, zatim nekoj divljači, vjerojatno zabranjenoj gazeli, finom vinu. Račun na kraju gozbe - oko 250 dolara. Konobar koji ih je posluživao zarađuje dva dolara dnevno. Zaštitar koji im je za to vrijeme čuvao automobile tek oko jednog dolara. Većina, odnosno oko 75 posto ostalih stanovnika te zemlje niti toliko. Cijeloj toj slici u konačnici je nedostajao samo flourescentni natpis: 'Dobrodošli u Kongo, Welcome to Africa'.
Iz potpuno drugačijih, novinarskih, a ne poslovnih pobuda nedavno sam poslušao ovaj poziv. Činilo mi se interesantno provjeriti kako najsiromašnija, subsaharska Afrika preživljava globalnu recesiju. Tiče li je se ona uopće, ako se zna da pojam krize njezinom stanovništvu predstavlja najtočniji opis stalnog životnog stanja, gotovo aksiom postojanja? Po već ranije iskušanom receptu putovanje sam započeo u danas stabilnoj Ruandi, probijao se sve do Burundija i Kenije, raspredao o svjetskoj politici s Uganđanima i na kraju zapeo u Kongu.
Poput lakmus papira ova zemlja površine gotovo kao i cijela zapadna Europa danas je možda i najbolji pokazatelj odnosa snaga velikih svjetskih sila. Točnije rečeno Kina, SAD, Indija i niz zemalja zapadne Europe u Kongu kao i u ostatku Afrike danas zapravo preslaguju svoje pozicije u novom svjetskom poretku. Bojnih polja drugdje više nema, pozicije su poznate, dok je ovo 'crno' ne samo otvoreno već nudi i najobilniju nagradu.
Zbog svojih prirodnih bogatstava od kojih samo zalihe svakojakih minerala prema procjenama UN-a vrijede 24 bilijarde dolara, Kongo je zapravo oduvijek bio cilj pljačkaških, kolonijalnih pohoda. U samo 23 godina vladavine ovom zemljom (od 1885. do 1908,) belgijski kralj Leopold II, zbog iskorištavanja šuma i kaučuka potrebnog za proizvodnju automobilskih guma, u njoj je ostavio najmanje 10 milijuna ljudskih žrtava. Većinu ove rabote omogućio mu je u nebesa dizani istraživač Henry Morton Stanley, a nakon njegova odstupanja narednih pola stoljeća Kongo je kao koloniju kontrolirala sama država Belgija. U međuprostoru do novog rata 1996. ime ove države u Zair je promijenio diktator Mobutu Sese Seko. 'Ovdje je oduvijek zapravo sve bilo jednako beznadno' zaključiti će kasnije Zairci ili Kongoležani, kako god.
Danas, na početku 21. stoljeća situacija tamo, na žalost, nije ništa bolja. Jedino što se zaista promijenilo, kao i u ostatku postkolonijalne Afrike, sirovine su koje privlače. Kaučuk i drvo zamijenili su nafta (8 posto svjetskih zaliha), dijamanti, koltan (80 posto zaliha), bakar, cink, sirovi lim, kobalt, zlato, uran...Čak su pritom i metode osvajača ostale iste. Zbog podupiranja i nezaustavljanja ratova i pobuna, koje zbog nestabilnosti podižu dimnu zavjesu pred moralom međunarodne zajednice, ali i odgađaju moratorije MMF-a, samo u Kongu tijekom posljenjih 13 godina bilanca mrtvih popela se na gotovo šest milijuna ljudi.
I da, promijenilo se i ime ovog ekonomski motiviranog zločina, odnosno definicija. Ugašeni kolonijalizam u Africi je zamjenio novi neokolonijalizam.
Da na užas zapadnog svijeta trenutno u njemu sve veću, a možda i najbitniju ulogu igra Kina u Africi je vidljivo na svakom koraku. Od piki-pikija, taksi motocikala kineske proizvodnje do financijera najvećih infrastrukturnih projekata. Ovaj azijski div tamo više ne izvozi komunizam i maoizam kao nekada. Danas je riječ o businessu. Politički gledano od toga korist ima tek u 50-ak glasova afričkih država u generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda što je neznatni benefit u odnosu na niz problema koje pritom akumulira zbog optužbi za zatvaranje očiju pred diktatorskim režimima s kojima surađuje. Formula koju službeni Peking pritom koristi krajnje je jednostavna i svodi se na slijedeće: opraštanje starih dugova, izvoz nekvalitetne i jeftine 'škart' robe, beskamatno kreditiranje i program razmjene 'sirovina za infrastrukturne projekte'. Tako za bakar grade bolnice, za dijamante ceste, a za koltan škole. Broj kvadrata ili kilometara ovisi o cijeni sirovine na svjetskom tržištu minus ogromne, gotovo neljudske manipulativne provizije od po 30-ak posto.
Od 2000. robna razmjena Kine s Afrikom skočila je nekoliko puta i lani je iznosila 100 milijardi dolara. Među zemljama koje su se našle na popisu strateških našle su se sve one koje vode notorni režimi pa ih zapadnjaci u velikoj mjeri izbjegavaju od Sudana, preko Zimbabvea do DR Konga. Kao da se izruguju ostatku svijeta Kinezi tako pod egidom 'cilj je zajednički prosperitet, unutarnji problemi nas se ne tiču' diktatoru Robertu Mugabeu u Zimbabveu grade 13 miliona dolara vrijednu vilu. Za uzvrat dobivaju gradnju hidroelektrane, prodaju borbenih aviona u vrijednosti 200 milijuna dolara, nabavu tisuću autobusa. U konačnici dobijaju čak i tisuću kvadratnih kilometara farmi s kojih su istjerani bijelci. U Sudanu s predsjednikom al-Bashirom, čije su ruke okrvavljene stotinama tisuća žrtava iz Darfura, dogovaraju opstrukcije UN-ovih sankcija, grade 1500 kilometara dugačak naftovod do Crvenog mora i tankerski terminal. Računica je pritom jasna, Kina naime uvozi polovicu sudanske nafte i tako dolazi do 5 posto svojih ukupnih potreba. Upravo zbog te činjenice da mora uvoziti oko 50 posto potrebne nafte Kina ulaže i u druge zemlje koje je imaju.
Afrička razvoja banka zato je 2007. centralni sastanak svih članica održala u Šangaju. Dogovor koji je pritom postignut afričkim vlastodršcima razvukao je osmjeh. Samo u Nigeriju za istraživanje nafte i plina Kina ulaže 3 milijarde dolara. U Sudan 10 milijardi. U Angolu 2 milijarde jer ona nadmašuje opskrbu nafte čak iz Saudijske Arabije i najveći je dobavljač u Kinu.
Kongo s Pekingom iste godine potpisuje 9 milijardi dolara težak ugovor za koncesije rudnika bakra, kobalta, sirovog lima i zlata. Želeći ispasti korektni pred javnosti pritom doniraju i pola mijuna dolara za ratom pogođene civile u pokrajini Sjeverni Kivu.
Podatak da danas Kinezi u Africi imaju više od tisuću registriranih poduzeća, a da tamo živi oko pola milijuna državljana te zemlje potvrđuje njihovo shvaćanje crnog kontinenta kao 'divljeg zapada', mjesta velikog rizika i još većeg profita. Koliko su uspješni vidi se na svakom koraku. Nedavno otvoreni prvi casino u Ruandi, u Kigaliju, smješten u hotel Top Tower u vlasništvu je Kineza. U istom gradu oni postavljaju optičke kablove za brzi internet, iako većina ljudi nema struje u svojim kućama. Nedavno je u Kigaliju predstavljen i projekt gradnje tvornice mobitela, a još ambicioznije zvuči projekt tvrtke A-Link Technologies koja će tamošnjem tržištu ponuditi prijenosna računala po cijeni od samo 400 dolara.
Ono veselo društvo s početka priče koje se gostilo kongoanskim delicijama, apsurda radi valja spomenuti da je ovdje riječ o zemlji gdje se i danas umire od gladi, zasigurno ubire dio tog profita.
Da slučajno čitatelji ovih redaka ne bi pomislili da autor, ne daj Bože, ima nešto više protiv kineske ekspanzije u Africi nego kada je riječ o onoj drugih zemalja podsjetimo se tko je sve sjedio za stolom navedenog restorana u Gomi.
Možda i licemjernije od Kineza u Kongu, dakle i u ostatku Afrike danas pipke baca i zahuktala Indija. Kontingent od nekoliko tisuća njihovih vojnika u UN-ovoj misiji MONUC u Kongu već je nekoliko puta prozvan da šverca sirovinama. Optužbe su službeno odbačene, ali je prvi korak učinjen. Danas niz indijskih kompanija posluje sa sirovinama koje se iz Konga ne bi trebale izvoziti, no čini se da to nikoga ne brine previše. Podatak da je Bombay od početka indijske mirovne misije u Kongu pretvoren u jedan od najvećih centara za otkup dijamanata, dovoljno govori sam za sebe. Kimberleyev proces kojim je navodno zaustavljeno trgovanje 'krvavim ili konfliktnim dijamantima' čini se da ipak ima tek ograničene dosege.
S druge strane, veliku ako ne i veću od kineske ulogu u cijeđenju Afrike danas ima zapadni svijet. Osim SAD-a, uostalom niz europskih zemalja popu Belgije i Francuske imaju svoju kolonijalnu povijest na tom kontinentu. Stoga im je neokolonijalne struje bilo i više nego lako 'zajahati'.
Koliko je njihov uticaj na događanja u Africi teško je uopće taksativno pobrojati. Ono pak što je neosporno odnosi se na pomoć u održavanju tako silno ekonomski isplativih ograničenih ratnih sukoba u tom području. Kongo je ovdje ponovo u žiži jer je on i najbogatiji. Francuska tako bez sumnje na istoku te zemlje podupire bivše koljače iz ruandskog genocida, pleme Hutu i njihovu vojsku FDLR, bivše Interahmwe. Razlog za to leži u činjenici da ova vojska kontrolira područje bogato dijamantima i koltanom. SAD pak potiho podupire vojsku kongoanskih Tutsija do nedavno predvođenu generalom Nkundom. Razlog je isti, kontrola sirovina.
Pokazivanje mišića u pravilu ove dvije sile rade zajedno jer im je i protivnik isti; Kina. Kada je vlada Konga s predsjednikom Josephom Kabilom na čelu potpisala 9 milijardi dolara težak ugovor s Kinom odgovor ili ucjena zapada došli su putem MMF-a i Svjetske banke.
'Stari dugovi Mobutu Sese Seka, odnosno 11 milijardi dolara, mogu vam biti oprošteni jedino ako revidirate ugovor s Kinom' nedvosmisleno je poručeno.
U međuvremenu je UN igrajući svoju uobičajenu rolu arbitra bez pokrića nastavio s objavom rezolucija osuđenih na nepoštivanje. Namanje tri od njih pozivale su na zaustavljnje trgovanjem nedozvoljenim sirovinama iz Konga za koje je bilo jasno da na zapadu stvaraju profit, a u Africi produžuju ratove jer omogućavaju nova naoružavanja.
Tim prigodama prozivani su za šverc čak i djelatnici Citibanka i nekih stranih veleposlanstava te naravno vojnici MONUC-a. Na popisu su s našle dvije indijske kompanije te vlade Velike Britanije, Njemačke, Danske, Belgije, Malezije, Francuske i SAD-a. Među kompanijama posebno neslavno mjesto zauzeo je Bechtel koji je otišao toliko daleko da je platio termin satelita u vlasništvu NASA-e kako bi izradio infracrvene mape potencijalnih nalazišta vrijednih minerala.
American Mineral Fields u to vrijeme dozvolio je pobunjenicima korištenje privatnog kompanijskog jeta, sve u cilju dobre suradnje oko milijardu dolara vrijednog ugovora za dio rudnika. Njemačka vlada, valjda u natjecanju s konkurentima, jednom je svom državljanu koji je operirao po rudnicima Konga čak omogućila zajam kojim je plaćao zaštitu dijelu pobunjenika.
Kada su u konačnici primjedbe raznih neprofitnih organizacija postale preglasne, a dobar imidž ugrožen, sve ove zapadne sile udružile su se u nastojanju da sačuvaju enormne neokolonijalističke zarade pod svaku cijenu. Pronađeno rješenje valjda je i prošlo jer je bilo nevjerojatno. Naime, umjesto operacija u Kongu oni su odjednom sirovine počeli uvoziti iz okolnih Ugande, Burundija i Ruande. Iako niti jedna od tih zemalja nema rudnike koltana ili recimo kobalta, izvoz tih sirovina, prošvercanih iz Konga, ubrzo ih je svrstao među najveće proizvođče na svijetu. Treba li uopće reći da su ove prljave poslove postigli uz pomoć raznih milicija i vojski. Pomoć u tome opet je došla iz krajnje neočekivanog izvora, odnosno putem zajmova Svjetske banke. Kada sam tako u Kongu jdnog pripadnika Mai-mai milicije pitao kako se finacira čovjek je odmah odgovorio 's tvojim novcem'. Naime, on u programu razoružavanja financiranim od strane Svjetske banke za svaku pušku koju preda UN-u dobiva 100 dolara. Kada se kasnije vrati u šumu novu pušku i municiju za nju kupi za 50 dolara. I tako nastavlja svoj rat, ali i zaštitu emisara stranih kompanija. Oni uz pomoć ognja i mača na taj način nastavljaju osvajati nešto što im ne pripada. Kada kupuju onda vrećom soli ili biciklom od plemenskih starješina uzimaju multimilijunska blaga. A ljudi? Oni koji poput pobunjenika iz delte Nigera žive žedni pored naftom zagađene vode ili na dijamantima u Kongu bez šake riže, oni su jedine istinske žrtve u cijeloj ovoj priči. Zato kada ti ljudi kažu 'da smo barem siromašni' oni zapravo misle da je njihovo jedino prokletstvo blago zemlje koja im rođenjem pripada.
Treba li stoga naglasiti da je nedavni svjetski pad cijene bakra s 9.000 dolara za tonu, na samo 3.200 dolara u Kongu dočekan s najvećim uopće zamislivim oduševljenjem. 'Sada kada im se ne isplati možda napokon odu odavdje' prošaputano je pritom iza leđa našeg uglađenog društva s terase restorana u Gomi.
Koltan - novo afričko zlato ili BloodBerry i Conflict Cell
Podatak da se oko 80 posto svjetskih zaliha koltana nalazi u Kongu i ne znači previše ako se ne zna da je on jedan od najvažnijih materijala za izradu mobitela i prijenosnih računala. Danas u svijetu gotovo da nema ovakvog uređaja bez koltana. Potreba za njim vrtoglavo raste. Iako velike kompanije poput Motorole ili HP-a tvrde da ne koriste koltan iz Konga teško je utvrditi koliko je to točno. Naime, koltan se na zapadu i u Kinu prodaje uz deklaracije porijekla koje govore da je iz Ruande, zemlje koja ga nema niti mrvicu. Drugi problem je što se njega u pravilu miješa sa sirovinama iz drugih dijelova svijeta pa u konačnici i nije moguće utvrditi pravo porijeklo. Sukus ove uzaludne potrage za 'krvavim sirovinama' kojima se financiraju ratovi te sumnji u njezine rezultate nedavno je dao jedan američki novinar slijedećom porukom.
'Prvo su u Liberiji i Sierra Leoneu bili krvavi dijamanti. Onda su u Obali bjelokosti bili konfliktni kokosi. Sada raste zabrinutost da je došlo vrijeme krvave elektonike. Držimo li danas u džepu BloodBerry ili Conflict Cell?'
_________________
Rad je od čovjeka napravio roba, neradu smo odani sve do groba.