Meni je zao da je tekst dugacak, ako je za diskusiju predugacak, onda neka ga Moderator izbrise.
LOGICKI DOKAZ
Veoma je cesta tvrdnja da su iz Biblije izbaceni stihovi
koji govore u prilog postojanja reinkarnacije. Medjutim, kada bi se
takvi stihovi i nasli u Bibliji, onda bi oni dosli u sukob sa mnostvom
stihova koji iskljucuju mogucnost reinkarnacije. Kriticari Biblije
bi najzad nasli dokaz da je Biblija sama sebi protivrecna i opovrgli
bi njeno nadahnuce.
REINKARNACIJA I BIBLIJA
Kako su sve monoteisticke religije pod jakim uticajem starozavetnog
bozanskog otkrivenja, one nisu dobar i tipican primer ljudske filozofije,
iako u svojoj izopacenoj praksi pokazuju sve njene karakteristike.
Zato cemo uzeti u razmatranje primer hinduizma, ciji su koreni prepoznatljive
u svim ljudskim filozofijama i religijama.
Po hinduizmu, covekova dusa je kao delic bozanstva njegovim slobodnim
izborom pala u materijalni svet, odakle treba da se procesom inkarnacije
iz tela u telo ocisti od telesnih zelja, i tako na samom kraju i od
samog tela, kada ce se vinuti u duhovni svet. Oslobodjenjem od karme
covek izlazi iz kruga umiranja i radjanja. Karma je "kazna" koja nas
snalazi kao posledica greha kojih smo ucinili u ovom ili prethodnom
zivotu. Ako smo nekoga ubili, pokrali, i sl. i sami cemo biti ubijeni,
pokradeni i sl. Da bi se sacuvali od telesnih sklonosti (greha), a
samim tim i od njihovih karmickih posledica, mi primenjujemo razne duhovne
tehnike kojima razvijamo svoju unutrasnju, bozansku iskru. Slusajuci
svoj unutrasnji glas mi dolazimo do spoznanja istine, a samim procesom
duhovnog posvecenja ubrzavamo vreme izlaska iz tela (zatvora duse)
i odlazak u duhovnu sferu. Kad tad sve duse ce ostvariti visi stupanj
duhovnog razvoja i izaci iz kruga reinkarnacije.
Biblijska predstava o coveku i njegovom padu, planu spasenja i Bozjem
karakteru je toliko razlicita od hinduistickog modela da se sa pravom
moze postaviti pitanje - postoji li izmedju njih i jedan jedini zajednicki
pojam koji ima isto znacenje?!
Po Bibliji, covekova dusa je zajednica duha i tela: "A stvori Gospod
Bog coveka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh zivotni; i posta
covek dusa ziva." (1.Mojsijeva 2,7)
Posle smrti dusa se rastavlja na elemente od kojih je sastavljena: "I
vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je
dao." (Propovednik 12,7)
Zapazimo da Pismo ne kaze: "Jer si duh i u duh ces se vratiti!",
vec "jer si prah, i u prah ces se vratiti" (1.Mojsijeva
3,19). Sveto pismo kaze:
"Kad bi na nj okrenuo srce svoje, uzeo bi k sebi duh njegov i dihanje
njegovo; izginulo bi svako telo, i covek bi se povratio u prah."(O
Jovu 34,14-15)
Zasto se covekova licnost vezuje za prah zemaljski (telo), a ne za
duh, kao sto je popularno shvatanje? Na osnovu Bozje reci (2.Mojsijeva
20,5-6) i na osnovu zivotnog iskustva vidimo da su sklonosti
ka grehu nasledne, dakle, vidimo da su osobine duse
vezane za materijalno telo (gene).
Pored njenih karakternih osobina i sama egzistencija duse je uslovljena
opstankom fizickog tela.
Da gubitkom krvi (smrcu tela) dusa prestaje da postoji, vidi se na
osnovu veze koju Bozja rec pravi izmedju pojma duse i pojma krvi:
"Jer je dusa svakoga tela krv njegova, to mu je dusa." (3.Mojsijeva
17,14)
Za razliku od covecje duse, ciji je opstanak i karakter definisan
prahom zemaljskim (materijom), duh predstavlja Bozju zivotodavnu energiju:
"Uzmes im duh svoj, ginu, i u prah svoj povracaju se. Posaljes
duh svoj, postaju, i ponavljas lice zemlji."
(Psalam 104,29-30)
Duh ne sadrzi u sebi karakterne osobine licnosti, jer je isti za sva
ziva bica:
"Jer sto biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva;
kako gine ona, tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; a covek
nista nije bolji od stoke, jer je sve tastina. Sve ide na jedno mesto;
sve je od praha i sve se vraca u prah."
(Propovednik 3,19-20)
Bez duha zivotnog koji ide k "Bogu koji ga je dao", mrtav covek nema
svest ni o cemu:
"Izidje iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu
sve pomisli njegove." (Psalam 146,4)
Isus, kada govori o stanju mrtvih, kaze:
"Lazar, nas prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim.
Onda mu rekose ucenici njegovi: Gospode, ako je zaspao, ustace. A Isus
im rece za smrt njegovu, a oni misljahu da govori za spavanje sna. Tada
im Isus kaza upravo: Lazar umre." (Jovan 11,11-14)
Zato sto prva smrt nema funkciju kazne, ona nije znacajna u Bozjim
ocima. Bozja rec je cesto naziva spavanjem da bi pokazala privremeno
i nesvesno stanje umrlog coveka. Umrli spava snom bez snova:
"Jer u smrti nema spomena na Tebe; u Seolu ko ce Te slaviti"
"Ne hvale Te mrtvi, Gospode, niti oni koji silaze u mesto cutanja"
"Jer nece grob Tebe slaviti, nece Te smrt hvaliti, i koji sidju u grob
ne nadaju se Tvojoj istini. Zivi, zivi, oni ce Te slaviti kao ja danas."
(Psalam 6,5; 115,17. Isaija 38,18-19)
"Jer zivi znaju da ce umreti, a mrtvi ne znaju nista niti
im ima plate, jer im se spomen zaboravio. I ljubavi njihove i mrznje
njihove i zavisti njihove nestalo je, i vise nemaju dela nigde ni u
cemu sto biva pod suncem. ... jer nema rada, ni misljenja, ni znanja,
ni mudrosti u grobu u koji ides."
(Propovednik 9,5-6)
Da je dusa negde van tela, u svesnom stanju, tada bi bilo zaista neprimereno
pozivati je da se probudi:
"Ozivece mrtvi tvoji, i moje ce mrtvo telo ustati. Probudite
se i pevajte koji stanujete u prahu; jer je tvoja rosa rosa na travi,
i zemlja ce izmetnuti mrtvace."
(Isaija 26,19)
Da zaista duse pravednih nastavljaju svestan zivot posle smrti, onda
ne bi tek po svom materijalnom vaskrsenju dobile duha i poznale da
je Gospod Bog:
"I poznacete da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vase i izvedem
vas iz grobova vasih, narode moj. I metnucu duh svoj u vas da ozivite."
(Jezekilj 37,13-14)
Apostol Petar je na dan Duhova rekao o caru Davidu "da umre, i
ukopan bi, i grob je njegov medju nama do ovoga dana. ... jer David
ne izadje na nebo"(Dela 2,29.34). Dakle, Davidova pravedna
dusa nije na nebu. Vecna nagrada ceka verne, ne odmah po smrti, vec
po njihovom vaskrsenju:
"Nego kad cinis gozbu, zovi siromahe, kljaste, hrome, slepce:
I blago ce ti biti sto ti oni ne mogu vratiti; nego ce ti se vratiti
o vaskrsenju pravednih."
(Luka 14,13-14)
Sud i vecna kazna ceka nepravedne, ne odmah posle smrti, vec takodje
po njihovom vaskrsenju:
"Jer ide cas u koji ce svi koji su u grobovima cuti glas sina
Bozjega, i izici ce koji su cinili dobro u vaskrsenje zivota, a koji
su cinili zlo u vaskrsenje suda."
(Jovan 5,28-29)
Mnogi sledbenici reinkarnacije ce na sve ovo reci:
"Nije li rimski Papa uticao na sadrzaj Biblije i u nju ubacio stihove
koji osporavaju ucenje reinkarnacije? Poznato je da se prava Biblija
dobro cuva u Vatikanu!"
Vec smo ranije zakljucili dani hriscanska crkva, niti bilo koji njen
pripadnik, nije mogao uticati na sadrzaj Starog zaveta, jer je on
sacuvan u rukama Jevreja. A da je crkva zaista uticala na sadrzaj
Biblije, tada se u njoj sigurno ne bi nasli stihovi koji proricu otpadnistvo
crkve od Boga i pojavu papstva:
"Da vas niko ne prevari nikakvim nacinom, jer nece doci /Isus/
dok ne dodje najpre otpad, i ne pokaze se covek bezakonja, sin pogibli,
... Tako da ce on sesti u crkvi Bozjoj, ...I sad znate sto zadrzava
da se ne javi u svoje vreme, jer se vec radi tajna bezakonja, samo
dok se ukloni onaj koji sad zadrzava, ..."
(2.Solunjanima 2,3-8)
Takodje, zaista je besmisleno tvrditi da bi crkva ubacila u Bibliju
stihove koji opovrgavaju njeno sopstveno ucenje o bezuslovnoj
besmrtnosti duse i bozanskom oblicju palog gresnika (a koje je, inace,
temelj verovanja u reinkarnaciju). Crkva zaista ne bi imala nikakvih
motiva da prepravlja Bibliju protiv svog ucenja i da u nju ubacuje stihove
koji joj toliko smetaju.
Da je crkva zaista uticala na njen sadrzaj, tada bi se u Bibliji upravo
nalazili citati koji govore u prilog reinkarnacije, ali crkva nije
imala potrebe da to ucini, jer je sebe uzdigla iznad autoriteta Bozje
reci. Apostol Pavle je sa jakim razlogom uputio opomenu:
"Jer ja ovo znam da ce po odlasku mome uci medju vas teski vuci
koji nece stedeti stada; I izmedju vas samih postace ljudi koji ce govoriti
izvrnutu nauku da odvracaju ucenike za sobom."
(Dela 20,29-31)
Crkva je vrlo brzo izgubila svoj duhovni kontinuitet. Odluke prethodnog
vaseljenskog sabora, ponistavao bi sledeci sabor. U zavisnosti od politickih
prilika, volje naroda i licnih naklonosti narodnih vodja, ona je menjala
svoju nauku i svoj uticaj.
"Imamo Mojsija, proroke, apostole i reci samog Hrista;
i ako ih ne poslusamo, teze nas je opravdati nego Jevreje. Jer proroci
i apostoli su prorekli da ce, kao sto se Izrailj cesto bunio i krsio
zavet, a po pokajanju ga obnavljao, doci i do otpada i medju hriscanima,
uskoro posle apostolskih dana. (...) Dok Bozji narod
cuva taj zavet, on nastavlja da bude Njegov narod, a kada ga prekrsi
prestaje da bude Njegov narod ili crkva, i postaju sinagoga Sotone,
koji kazu da su Jevreji a nisu. I nikakva moc na zemlji nije ovlascena
da menja taj zavet."
(Isak Njutn, Opservacije o pror. Danila i Otkrivenja
Svetog Jovana, str.15, 1733.)
Za vreme prorecenog otpada, autoritet Biblije je zanemaren i potisnut
autoritetom ljudskog predanja, kao sto je to bio slucaj i kod Jevreja
u Isusovo vreme. Crkveni oci, cija se shvatanja medjusobno razlikuju
koliko i protestantska ucenja zapada, postali su stub crkve. Nadahnuta
Bozja rec - Biblija prestala je da vazi kao vrhovni autoritet istine.
Kada pojedini crkveni oci brane dogmu o besmrtnosti duse,
oni se ne pozivaju na autoritet Svetog pisma, vec na autoritet ljudske
filozofije:
"Dusa je besmrtna kao sto kaze veliki Platon!"
(Tertulijan, Origen i drugi)
Platon, koga su mnogi hriscani proglasili svecem, verovao je
u reinkarnaciju.
Pod uticajem Platona, crkveni apologeta Origen, iako
kasnije delimicno anatemisan, izvrsio je snazan uticaj na crkvenu
nauku, koja je od njega primila verovanje karakteristicno za egipatsku,
hinduisticku i grcku filozofiju - da covekova priroda (iako pala u
greh) nije izgubila svoju bozansku sustinu, tj. bozanske atribute
besmrtnosti i zelje za Bogom. I sam Origen je verovao u reinkarnaciju
(on govori o preegzistenciji duse i grehom ucinjenom u prethodnom zivotu
objasnjava zla kojima su ljudi podvrgnuti).
"Cuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i tastom prevarom,
naslanjajuci se na predanja ljudi, na osnove sveta, a ne na Hrista."
(Kol.2,7-8)
Crkveni otac Tertulijan i sam priznaje da su hriscani
poprimili mnoge obicaje koji nemaju svoj izvor u Svetom pismu: prinosenje
zrtava za mrtve, zabranjivanje klecanja i posta u dan Gospodnji, i preterano
postovanje hleba i vina svete Vecere. Tertulijan zatim iskreno dodaje:
"Ako za ove i druge obicaje zelite naci biblijsku
zapovest, vi je necete naci. Tradicija je izvor ovih pravila; obicaj
ih podupire i vera ih drzi." (Tertulijan, O kruni)
Pravoslavni autoritet Aleksandar Smeman priznaje:
"Glavni metod kojim se crkva sluzila da bi
neznabosce preobratila u hriscanstvo bio je metod sublimisanja preobrazavanja
samih paganskih verovanja. Crkva je preciscavala neke paganske obicaje
i ispunjavala ih hriscanskim smislom i sadrzajem." (Tromesecnik
"Srpski Sion" str. 11)
U crkvi su se, postepeno, pod hriscanskom formom pojavili
razni oblici paganstva i mnogobostva: idolopoklonstvo (Dela
17,29; Psalam 134,15-18), spiritizam (Isaija 8,19-20),
pricest u duhu magije (Jovan 6,63), meditacija sa ponavljanjem
molitve kao mantre (Matej 6,7-8), spasenje dobrim delima
(Rimljanima 3,20), itd. Verovanje u bezuslovnu besmrtnost duse
otvorilo je vrata spiritizmu i mnogobostvu koje je sada dobilo hriscansku
formu. Mnogobosci su samo zamenili imena svojih bogova imenima hriscanskih
svetaca. Njihov zivot, gresenje i psihologija odbrane savesti ostali
su isti. Sada se protiv porodjajnih muka mole Velikomucenici Katarini,
Mini Egipatskoj protiv tresucih i drhtavih bolesti, Kononu Bastovanu
protiv velikih boginja, svetom Sadoku protiv naprasne smrti, svetom
Artemiju protiv kile, svetom Jovanu Vojniku za povratak ukradenih
stvari, svetom Trifunu za povratak izgubljenih stvari, svetom Nikiti
protiv udara groma, a svetom Pajsiju Velikom za izbavljenje nepokajanih
dusa iz pakla, itd. Profesor teologije dr Aleksandar Birvis tvrdi:
"Nema jeresi koje crkveni oci nisu uneli u hriscanstvo." Samo
su pojedini crkveni oci sacuvali biblijsko shvatanje o stanju duse posle
smrti. Tako sveti otac Jefrem Sirin (IV vek) u svom
delu "Himna o Raju" kaze:
"Ako je dusa sposobna da gleda i da cuje
bez tela, zasto je onda u njega zatvorena? Ako moze i bez tela da zivi
zasto onda preko njega biva ubijena?
A da bez tela dusa ne moze ista da vidi, pokazuje telo samo.
Kada se telo vida lisi, tad i dusa biva slepa i s njim hodi pipajuci.
Eto kako jedno drugo potrebuje i svedoce - ko sto telu treba dusa,
da bi ono moglo ziveti, tako je isto i dusi telo nuzno da bi cula
i videla.
Postane li telo nemo, s njim i dusa biva nema; kad je bolno,
u bunilu, i dusa takodje bunca. Sve kad bi i mogla dusa odvojeno da
postoji, bez satrutnika svoga, prosto ne bi postojala. Dusa tako skladno
lici na zametak u utrobi materinoj, sto u sebi ima zivot, al'
je lisen govora i moci uma.
Ako, dakle, prisutna u telu, ipak, zametkuje nalik dusa, te
ne moze da spoznaje, ni sebe, ni satrutnika, koliko je nemocnija kad
od njega daleko ode?! Ona tada vise nema ni na sebi, ni u sebi cula
da u njenoj sluzbi bivala bi ko orudje, jer culima samo satrutnika svoga
moze da se pojavljuje i vidljivog da postaje. ...
Kad dovrsi pak Adama, posto ga vec celog sazda, uzevsi ga,
Gospod ga u Raj nastani. Ni od sebe ni za sebe da sama tu udje dusa
nije mogla. Al' dusa i telo skupa udjose unutra cisti, savrseni
u zemlju savrsenstva, te zajedno iz nje i izidjose, okaljavsi se. To je
dokaz da u nju o vaskrsenju zajedno ce da se vrate."
Sveti otac Irinej (III vek), otvoreno tvrdi:
"Verovanje da je covekova dusa prirodno besmrtna
je od djavola."
("Dokaz apostolskog veroucenja", III, 20,1)
Sveti Atanasije Veliki govori o nemogucnosti zivljenja bestelesne duse:
"Dusa bez tela ne moze ciniti nista:
ni dobro, ni zlo... kao sto lira miruje, ako neko ne svira na njoj,
isto tako dusa i telo, kad su odvojeni ne mogu ciniti nista."
Sveti otac Justin naziva jereticima one koji veruju da dusa pravednika
odmah posle smrti odlazi u nebo, i u svom zakljucivanju kaze:
"Neki, smatrajuci dusu za besmrtnu i nematerijalnu,
veruju da, i ako su gresili, ne mogu uopste osetiti nikakvu tegobu
kazne (jer ako je dusa nematerijalna, onda je ona i neosetiva), a
iz ovoga sledi i to, da dusa koja vec ima besmrtnost nema potrebe
za Bogom." (Dijalog sa Trifonom, 6,1-2)
Iako su pojedini crkveni oci sacuvali ispravno biblijsko
shvatanje o stanju duse posle smrti, vecina crkvenih autoriteta je podlegla
uticaju grcke filozofije (Platon, Aristotel ...) i prihvatila laskavo
verovanje da covekova dusa padom u greh nije izgubila bozansko oblicje,
te da je zato bezuslovno besmrtna i da po svojoj prirodi ona sama
trazi povratak Bogu. Takvo shvatanje legalizovalo je ljudsku prirodnu
(fanaticnu) pravednost kao Hristovu pravednost i osporilo je potrebu
coveka za Hristovom zrtvom na krstu kao otkupnom zrtvom za ljudske
grehe.
Verovanje da su besmrtnost i bozansko oblicje bezuslovni
atributi ljudske duse osporava potrebu coveka za biblijskim planom
spasenja, jer zasto bi coveku bila potrebna milost da mu se vrati ono
sto on vec ima kao bezuslovni i neraskidivi deo svoje prirode?!
Posto je pomenuto verovanje karakteristicno za skoro sve
filozofije; od hinduizma do otpalog hriscanstva, analiziracemo njegove
temeljne postavke, koje pocivaju na prvim obecanjima koje je sotona
uputio covecanstvu:
Prvo sotonino obecanje:
"NECETE VI UMRETI"
(1.Mojsijeva 3,4)
|